3. IDEAL PONIZNOSTI

 

ZNANOST O PONIZNOSTI

PO UČENJU PARAMAHAMSE  VISHWANANDE

 

Svi govore o poniznosti kao temeljnoj čovjekovoj vrlini. O neophodnosti poniznosti govore sve religije i sve crkve. Svi propovjednici i svi duhovni učitelji u svim svojim poukama naglašavaju, da je PONIZNOST temeljni preduvjet za svaki daljnji duhovni napredak. Sve crkve i sve vjerske zajednice imaju mnogo pametnih i odgovornih činovnika, ali je malo onih, koji posjeduju karizmu poniznosti. Bez te karizme oni nisu sposobni uspješno prosvjetljivati i posvećivati svoje bližnje.

Čitam knjigu „ Samo ljubav“, mog Gurua Vishwanande i ispisujem sve one misli, koje se odnose na PONIZNOST. Želim ovdje razmišljati o ovoj temi i opisati misli spomenute knjige i njenog autora  Svamia  Vishwanande.

Kao student teologije imao sam mnogo inteligentnih profesora , ali je kod većine bila uočljiva prisutnost ljudskog ega i odsutnost vrline poniznosti. Mislio sam kako oni moraju čuvati svoj autoritet. Međutim, oni su  čuvali svoj ljudski ego. Upravo je taj ego razlog, koji je neutralizirao snagu njihovog blagoslova. Tako je rijetko sresti istinski skromnog i poniznog čovjeka.

Ostario sam, a da mi nikada nije dovoljno bio jasan pojam poniznosti, niti značenje ove vrline    za čovjekovo duhovno uspinjanje. Tek mi je učenje  Gurua Vishwanande ishodilo potrebno prosvijetljene, da shvatim fenomen PONIZNOSTI. Posebno je teško uočiti i otkloniti EGO u samom sebi.

Vishwananda ne teoretizira samo o poniznosti, nego upućuje na tehniku, koju treba primijeniti za rast poniznosti u čovjeku i za neutraliziranje ljudskog ega. Vishwananda naglašava, da samo poniznost daje duhovni i bogoliki profil ljudskoj ličnosti.

Vishwananda nadalje kaže: „Teško je biti ponizan, ali nije nemoguće...Toliko smo vezani na svoj ponos, da sebe doživljavamo kao da smo iznad svih ostalih...Prvo moramo ŽELJETI biti ponizni ! Ponos će nas napustiti, ali mi to ne dopuštamo.“ („Just Love“ str.146 )

Vishwananda nadalje savjetuje: „ Sve druge smatraj višima od sebe. To je početak poniznosti. Učite u drugoj osobi naći barem jednu vrlinu, a zaboravite na sve poroke.“

Vishwananda nadalje kaže: „ Morate biti spremni iskreno reći: Ja se želim promijeniti !“

Svani preporuča: „ Kad vas netko uvrijedi ne odbacite ga, nego mu se zahvalite.“

Godinama sam živio u lažnom uvjerenju, da sam ponizan i skroman. Tek čitanjem spomenute knjige i nakon Daršana mog Gurua ustanovio sam kako sam živio u lažnom uvjerenju. Danas , kao u filmu, gledam sebe i postajem svjestan svog sakrivenog ponosa i oholosti. Uočavam kako sam ludo učio, da bih briljirao na ispitima. Želio sam fascinirati svoje profesore svojim odgovorima. Uvijek sam čeznuo biti pohvaljen i nagrađen. Uvijek sam želio biti u poziciji, da mogu biti uvjeren, da sam bolji od drugih. Njegovao sam lažno uvjerenje kako sam bolji od mnogih.

Gledajući film svoje prošlosti primijetio sam, da sam volio pohvaliti druge. No to su zapravo bile varijante laskanja i ulagivanja. Time sam zapravo podcjenjivao druge, jer sam, u svojoj nutrini mislio, da oni to trebaju da bi bili sretniji. Primijetio sam u sebi isto ono, što sam uočio kod mnogih, koji ulagivanjem i laskanjem žele postići bolje položaje i steći veće časti. Kod direktora i poglavara, pa čak i kod biskupa, može se mnogo postići primjenom vještine ulagivanja i ulizivanja. Mnogi primjenjuju ovu vještinu i tako njeguju svoj EGO. Tad sam tek shvatio onu mudrost, koja kaže da je pravi prijatelj onaj, koji te hvali iza leđa, a u lice te hvali samo laskavac.

O samom sebi tek sam danas postao svjestan mnogo toga, što mi je bilo skriveno: Kao katolički svećenik volio sam propovijedati. Nakon propovijedi s velikom sam slašću volio čuti kad mi kažu: „ Bravo, dobro ste propovijedali !“ Danas se stidim onoga, što sam onda propovijedao ne poznavajući pravu duhovnu znanost. To je ono što kaže Vishwananda kad upozorava, koje smicalice i vještine primjenjuje naš EGO samo da bude poliran.

Vishwananda kaže, da je PONIZNOST AROMA DUŠE, KOJA MIRIŠE NA PRISUTNOST BOGA U PONIZNOM ČOVJEKU !

Vishwananda ne priča samo o idealu i vrlini poniznosti, nego predlaže metodu kako poniznost u sebi razviti i kaže: „ Poniznost treba ŽELITI!  Za poniznost treba MOLITI !“

U tim mislima shvaćam onaj kozmički zakon, koji kaže da svaki pojedinac može brati samo ono, što je zasadio i žeti samo ono što je posijao. Ako želim brati plod poniznosti tad tome mora prethoditi sjetva. Potrebno je dakle sijati sjeme čežnje za poniznošću. Dopuštam si biti uvjeren, da su ponizni ljudi samo oni, koji su prethodno iskusili ponižavanja razne vrste. Onaj, koji je u ovoj inkarnaciji, na svoj životni konto, donio u sebi vrlinu poniznosti sigurno je u prethodnim inkarnacijama iskusio razna poniženja. Shvaćam Vishwanandu, koji nas poučava, da hrabro prihvatimo i investiramo sva poniženja, koja nas zadese, a ne da protestiramo. Poniženja, koja život od nas traži, da ih iskusimo, jesu sjeme iz kojih će niknuti naša poniznost. U nama može niknuti samo ono, što smo posijali.

U knjizi „ Samo ljubav“ Vishwananda kaže: „ Sve druge smatraj većima od sebe. A kad vas netko uvrijedi ne odbacite ga nego mu se zahvalite.“ Ove me misli podsjećaju na onu staru mudrost, koja kaže: „ Nikada se ne zahvaljuj prijatelju, koji te hvali, nego neprijatelju, koji te grdi, jet on ti pomaže duhovno se uspinjati.“

U spomenutoj knjizi Vishwananda kaže: „Samo poniznošću možemo naći Boga. Ne u umu, nego u dubini srca moramo reći: Ja sam ponizan. Tek kad misliš, da su svi bolji od tebe tad možeš učiti...“

Svakog pojedinca život će natjerati , da iskusi poniženje. Zbog neshvaćanja uloge ovih poniženja ljudi svoja  poniženja ne prihvaćaju nego odbacuju protestirajući protiv sudbine i protiv Boga. Kad je jedne davne godine Zagreb zadesila poplava, koja je nosila kuće i u smrt mnoge ljude, tad su studenti napisali veliki natpis i objesili ga preko svih zgrada sa protestom: „Bože, pamet u glavu, kad budeš ponovo stvarao svijet !“ Ovo je rezultat ljudskog neshvaćanja. Vishwananda upozorava, kako ljudi ne znaju investirati svoju patnju, koja je uvijek ispit i šansa.

Kad se jednom srušio most preko rijeke tad su se utopili svi oni, koji su se na njemu našli. Jedan od promatrača ovog udesa stajao je i pitao se: „Da li ovim udesom Bog kažnjava one koji su grešni ili sebi doziva one, koje voli!“

Francuski pisac Pascal o sudbini Isusa Krista  razmišlja i kaže: „ Isus nije objašnjavao fenomen patnje, nego je sam  preuzeo patnju.“

 

Brat Mato