U Kohinoru svijesti se prelamalo zlato nutarnjeg sunca i pretakalo u ekliptiku kojom sam se vrtložilo oko srca. Bio si daleko, u bezdanu strahova, u praznim Hopperovim prostorima, u imaginaciji nenapisane drame. Sjetih se Pitijinih riječi i željom ucrtah interpukciju. Otići ćeš, vratiti se, nećeš poginuti.  Mišlju sam dotaknula putanju koja me odvela na scenu velike gala predstave koju nazivam život. Stajao si pod reflektorima i riječi pretakao u svjetlost koja se ovijala oko mene kao spirala tvog genoma. Osjetih uranjanje u prohujalo vrijeme, mogućnost nemogućnosti putovanja kroz prošlost. Vidjeh vjetar u liku Kairosa i dotaknuh pramen njegove kose. Ti si mjenjao likove u kojima si se objavljivao u kapljicama Mnemozinine rijeke. Izvlačio si odbačene misli iz Letine bujice i spašavo ih od zaborava. Iza kulisa si donosio nedosanjane snove i pretakao ih u trenutak, prelazio si preko rampe i daljinu stapao u željenu blizinu, hvatao moja osjećanja sjedinjavajući ih u osjećaj ljubavi. Uzdigao si me iz tmine gledališta i postavio u središte vrtloženja života. Bez promatrača ne bi bilo ni događanja, šaputao si jezikom svjetlosne dimenzije u kojoj smo zaplesali ples zaljubljenog ždrala. Bezglasjem tog treptaja oka su riječi tekle kao melem i liječile zaborav sreće, tvoji dlanovi su zaustavljali čujnost u titrajima čulnosti i preobražavali ih kristalnu kuglu u kojoj se iskrio život. Mi smo Afroditina djeca, šapnula sam. Rođena u Erosovom carstvu odgovorio si zagrljajem koji još uvijek traje.

http://sretan-trenutak.blogspot.com