Ljubav potisnuta u zaborav, odgurnuta u najdublji kutak duše se uvijek vraća "ovdje" u univerzum uma i možemo je pretvoriti u misaono osjećajnu sliku ouroborosa jer svaki treptaj te energije polazi uvijek iz našeg "ovdje" i vraća mu se, da bi opet iz njega krenuo na svoje kružno putovanje. U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama naziremo njen kružni tijek kao mliječnu stazu koju za sobom ostavljaju zvjezde, kao vidljivi sjaj mjesečeva sjaja, kao iskrenje kristalno jasnih kapljica sreće, kao blješteće bisere izrasle iz sedefaste školjke naše duše, kao sliku našeg sretnog postojanja u trenutku ljubavi.

"Željeli smo ljubav raskomadati,

željeli smo biti jaki, neosjetljivi

površni.

Borili smo se protiv suza,

protiv nježnosti,

protiv snova.

Uništavali smo mogućnosti instinitnog

doživljaja,

podavali se nagonu.

Pod tušem zaboravljali dodire,

ispirali tragove, gorčinu i bol...."

 

To je bilo u vremenu oluje ruža, pjesma izrasla iz neznanja, nesposobnosti i nemogućnosti spoznaje istine sa početka priče. Na laticama su ostale suze i tragovi maglovitih slika prve ljubavi, titraji osjećanja raspršeni sumnjom. Mjesec je bio svjedok, zralio se u smaragdnom pogledu koji nestaje iz svjesnosti. Na dlanovima su ostala sjećanja na nesigurne, drhtave  izljeve strasti. U duši je ostao trag kristalne tišine koja se omotala oko uspomena. U čaši iz koje ispijasmo zaljubljenost je ostao nemir pretočen u tugu, ovijenu tamnim oblacima nutarnje oluje. Bog reče, neka bude svjetlo. I bi svjetlo. Zatitralo je nebesko vreteno, dogodila se ljubav, neunišiva istina, svjetlo nad svjetlima. Danas je drugačije. Osluškujem tonove mjesečeve sonate i koračam kristalnim mostom koji povezuje nebo i zemlju, san i javu, svijest i podsvijest. U dubini duše naslućujem kadenu koja me usidrila u oceanu sna, bisernu kolajnu kojom sam vezana u mirnoj luci ljubavi. Osjećam kako se misaona prašina širi prostranstvima uma i sve u mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i onda iznenada vidim kristalno jasnu sliku u kojoj naslućujem sebe u sretnom trenutku buđenja. Tonovi mjesečeve sonate prelaze u ljepotu jednog novog sna, sna za Elizu, jednog davno komponiranog sna o ljepoti ljubavi i ja osjećam kako se u meni budi uspavani ritam i vidim kako bol, onaj nepozvani gost na slavlju osjetila, tajanstveni stranac sa početka priče, nespretnim koracima nestaje iz života. Ljubav, ta čudesna energija ispisana  notama srca, pretočena u vječne melodije, je energija kojom povezujemo sve karike životnog lanca, pobijeđujemo sve utvare i sva nesvjesna stanja, osjećamo Ouroborosa u sebi, taj vječni simbol neuništivosti ljubavi. Ne koračaš sama zvjezdanim stazama, šapuće mi istina, ljubav je vjerna pratilja ljudske duše, suhozid koji ih brani od oluja, svjetionik koji ih provodi kroz moreuze, štiti od Scile i Haribde, stražarica na vratima vremena.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com