I.T. U POSJETI

 

Soba pjesnikova, sterilna urednost. Tobože.

Knjige na sve strane, rukopisi, papiri.

Zapisi nečitki, znanstveni časopisi, o Bože,

Još samo iz kuta neki čudan stvor – viri.

 

Tko si, ljepoto? Kako si došla? Iz mojih snova?

Kakva te sile tjeraju iz tvog

Svijeta  u moje nemirne trenutke?

Ja za te nemam igračke, lutke.

 

Kažu da sam I.T. Vanzemaljac. Ustvari ja sam dama

Iz drugog svijeta. Nemam opako lice guštera

S onog planeta. Tvoja sam slika

Odavno napuštenog običnog naivnog djeteta…

Tvoj mali princ – vanzemaljac, razigran

Ali ne pokvaren nevaljanac. Tvoja sam uobrazilja

Kao Pale sam na svijetu. Napiši nešto za mene,

Onako lijepo, ozbiljno, toplo – djetetu.

 

Pjesnik zamišljen. Čudan dan. Napolju kiši,

Kava na stolu. Ništa 'oštro' popio nije. Halucinira?

I.T. skakuće po tastaturi. Piši-briši.

Taj lik iz snova ustvari suvislo piše, prebire

Kao po klavijaturi! I gle -  nastaje čudna pjesma .

U srce me ona dira, pjesma

Koja svira,  duhovna česma.

 

Ti si biće što snatriš;

I svemu vidiš mala čuda;

Život je nešto drugo,

Za velike stvari kasniš!

 

Priznajem, kriv sam. Promakla mi je pozornost,

Odveć sam teško radio, zarobila me pokornost…

 

Okreni se svojim bližnjim,

Uputi lijepu riječ, pogledaj u lice,

Nacrtaj nešto, pokloni sitnicu.

Znaš da nema malih stvari,

Postoje samo velike sitnice.

 

Da, bića oko nas imaju nešto s onog svijeta,

Pitajuć' odgovaraju, ne lažu ne ogovaraju,

Treba prepoznati oči djeteta.

 

Mi smo još djeca, sve dok smo hrabri

Istinu reći jedan drugom. Biti naivni. Cvasti.

Tek tada, otvarajuć' svoja srca bližnjim,

Počinjemo se uzdizat, do sebe rasti.