Vjetar je danas ,svirao njihovu pjesmu…

Slušala je njegove note i promatrala ples grančica,kako se uvijaju ,oko svoga stabla.…

U zraku se osjećao ,onaj neodoljivi parfem jeseni…parfem koji ju  je sjećao na njegov prvi dodir,na prvi ples njihovih tijela…

 

I …kao da je bilo jučer...

On ,neodoljiv…poput slatkog,jesenskog ,zrelog,voća,a ona…još uvijek zanesena lepršavošću ljeta,željna…upravo tog , slatkog okusa …

Sve je govorilo …bit će njegova…

I …bila je…

Uhvatio  je  njenu lepršavu haljinu,privio njeno tijelo  uz svoje  …a ona se ,bez ijednog suvišnog pokreta…uvila oko njega,kao grana oko svoga stabla…

Razmjenjivali su poljupce … i… sve je mirisalo na …ljepotu…

 

I …kao da je bilo jučer…

A jesen je,evo, opet pred vratima...

I ništa se nije promijenilo…

On je još uvijek opija ,svojim neodoljivim mirisom,a ona… i u snu…i kad nije pored nje…osjeća, samo njegov dodir,osjeća …samo njegove ruke…

 

I …kao da je bilo jučer…