Sjetih se Madrida i trenutka kada smo u Pradu stajali pred Velazquezovom slikom "Las Meninas" i doživjeli sliku u slici i sve to vidjeli u ogledalu koje je obrazovani kustos muzeja vješto postavio ispred djela. Na taj način je probudio u nama iluziju beskonačnosti.

 

U Shakespearovom "Hamletu" se na pozornici događa predstava u predstavi. Na pozornici u samoj radnji tragedije se događa trovanje kralja i gledaoc tek svjesnom spoznajom doživljava ubistvo koje je samo izmišljaj u Shakespearovom izmišljaju tragedije.

Prisjetih se suza onih koji su umirali  u vrtlogu vječnih, nikad objašnjenih, nikada zaboravljenih nesporazuma. 

I u tom vremenu sam pisala pjesme. Evo jedne posvećene Zadru, gradu mojih pradjedova, gradu simfonije mora i pozdrava suncu.

 

 

Prevara ljepte.

 

U kanalu bura,

jecaj vjetra u napukloj kuli

bodež izdaje u srcu.

Galebi su plakali za tobom

sakrivjući boli u utrobu mora.

Na tišini oltara

molitva još spava,

u školjkama 

neka davna ljubav u bisere se rađa.

Sakriveno blago tvoga postojanja,

ljepota tvoga ljeta

tvojih ljeta snaga

iz pepela

novi život stvara,

da zazvone zvona,

da pjesma kalama se prospe

da na drevnoj pjaci opet

samo sreća sanja.

 

 

I bit će svijetlo

 

Nad obalom kobalt noći,

more u koroti

ni svićarica nema.

Lađe iz nekog tuđeg sna

poludjele u kanalu otvaraju vrata pakla.

Plamen suklja

proždire povijest Mediterana,

ruši stoljeća,

a sa napuklog žrtvenika

k nebu se diže

dim sa mirisom maslina i mandarina

I bit će svijetlo

prosut će se sunce ruševninama hrama

iz pepela će uzletjet

galebi ranjenih krila.

I bit će svijetlo i ostat će svijetlo!