Čovjek uči dok je živ, hvala ti Vajran, evo naučih da treba paziti kada se pišu komentari jer jedna sudbonosna riječ može izazvati bujicu nepotrebnih nesporazuma. Probudih se i shvatih da sam riječ SUKOB upotrijebila nepotrebno i neosnovano.  Ne radi se o sukobu nego o misaonom sučeljavanju.

Oprosti!

Budim se zbog sunca koje
miluje svitanje,

budim se zbog osmijeha neba,

zbog ljepote moga i tvoga buđenja i  

volim te pogledom, sluhom i okusom.

Budim se i zovem te
krenimo do kraja svijeta

dotaknimo rosu na travi

te čudesne dragulje,

darove sretnog buđenja.

 

 
Budim se zbog ljepote svemira i vremena,

te daleke ljepote skupljene u naše

ovdje i sada.

Budim se  
zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom,
zbog trgova na kojima slušamo tišinu,

budim se
zbog parkova u kojima pjevaju ptice
budim se zbog istine u srcu,

zbog sreće,  
zbog osmijeha kamenih spomenika,

zbog prerano zaspalih prijatelja.

 

 

Budim se  
da nebo ne bude krletka dušama

nego slijetalište ljepoti poslije ljepote života.
Budim se zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe

zbog svih okrutnosti svijeta.

 

 
Budim se u ovom svitanju
drukčija i nova
budim se,

a ti šapućeš

mirisom sna, okusom meda,

cvrkutom ptica
probudi se ljubavi,

rijeka bez povratka nas grli ovim svitanjem.

Budim se i otvaram oči

tvoje lice se zrcali u svakoj kapljici sna

 

 

krenimo zajedno do kraja svijeta dok

voda bešumno protiče,
probudimo se sjedinjeni u obećanju
da ćemo izaći među koplja

sunčeve svjetlosti

hrabro koračati među srcima

i u svakom zrncu pjeska

 

zrcaliti samo ljubav!