HRVATSKI PRAVOPIS U ADELAIDEU

Evo i mi u dalekom Adelaideu u Australiji imamo priliku  upoznati se sa novim Pravopisom hrvatskoga jezika kojega je nedavno stampao Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. Hrvatski pravopis ovoga Instituta nastao je iz želje  da se načini jedinstven i općeprihvaćen  pravopis hrvatskoga jezika  te da se nakon  višegodišnjih prijepora pomire različite pravopisne norme  jer je jedinstvenost  hrvatskoga pravopisnoga standarda  jedan od osnovnih preduvjeta laksega usvajanja pravopisnih pravila i jednostavnijega  ovladavanja  hrvatskim jezikom. Ovo se posebno važno u zemljama migracije gdje se hrvatskim jezikom ovladava  pored jezika države u kojoj živimo kao novonastala hrvatska migracija dakle u iseljeništvu gdje  naša djeca imaju dodir sa  hrvatskim jezikom samo u svome domu  i eventualno  na kursevima  hrvatskoga jezika  u  australijskim srednjim školama.

Prema najavama i odjecima koji ga prate i u Australiji pravopis je pokušaj da se jezik i pravopisanje konačno odvoje od politike i jezikoslovlje prepusti stručnjacima. To je važna novost, jer je u hrvatskoj tradiciji politika uvijek utjecala na jezik, ponekad i presudno.

Koliko je politička  situacija u Hrvatskoj  bila važna s obzirom na pitanja jezika  možda najbolje svjedoči istina  da su Hrvati koji su  stoljećima  živjeli pod tuđinskom vlašću imali svoj  jezik i pravopisanje   kao  zamjenu i  nadomjestak za vlastitu državu. Pa je u jeziku čuvana nacionalna samobitnost, jednako u Austro-Ugarskoj kao i u dvije Jugoslavije. Nema stoga nikakove sumnje  da je  stvaranje nove  hrvatske države stvorilo  i mogućnost da se i jezik uskladi s hrvatskom jezičnom tradicijom i potrebama moderniteta.

  Ovaj pravopis možda bi trebalo shvatiti kao pokušaj da lingvističko pitanje u Hrvatskoj više ne bude i političko pitanje. s obzirom  da je politika  u prošlosti svagda  utjecala na hrvatski jezik. Počev od hrvatskih vukovaca, Ivana Broza, Franje Ivekovića i Tome Maretića, koji su pod utjecajem politike južnoslavenskoga okupljanja potkraj 19. stoljeća i hrvatski jezik učinili faktorom te politike. Tako je bilo i 1939. kada je stvorena Banovina Hrvatska, a hrvatski jezikoslovci Petar Guberina i Kruno Krstić, na uzgonu narasle hrvatske nacionalne svijesti, načinili  razlikovni rječnik između hrvatskog i srpskog jezika.

Još pri kraju Drugog svjetskog rata, hrvatski književnik i predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor vodi i rat za hrvatski jezik. Njegova "grmljavina" na šefa press biroa nove Jugoslavije da neće dopustiti da se u Hrvatsku "uvodi jezik beogradske čaršije" bila je zapravo početak borbe i u Titovoj Jugoslaviji za samostalnost hrvatskoga jezika. Novosadskim dogovorom iz 1954. hrvatskom je jeziku prijetilo nestajanje. Vlast je smatrala, a nakon "teorijske rasprave" hrvatskih i srpskih jezikoslovaca, i zaključila da su hrvatski i srpski jedan jezik s dva izgovora. U Novosadskom je dogovoru, rađenom pod pokroviteljstvom  šefa Udbe, Aleksandra Rankovića, stajalo: "Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim." Nezadovoljni hrvatski jezikoslovci su nakon političkoga pada moćnog Rankovića, 1967. godine objavili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika.

Čak je i sam potpis Miroslava Krleže na tekst Deklaracije bio tumačen kao stajanje Partije iza Deklaracije. Bez Krležina potpisa, toga iznimno važnoga leksičkoga i političkoga dokumenta sigurno ne bi bilo. I napadi tadašnjega republičkoga sekretara za kulturu i prosvjetu, dr. Miloša Žanka, na Deklaraciju bili su politički motivirani, izvođeni s pozicije jugoslavenskoga unitarizma. Pravopis na osnovi su Deklaracije sastavili Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš  I njegov je završetak u rezalištu staroga papira nakon rušenja Savke i Tripala također sudbinski određen politikom. Njegov progon u London i tiskanje u Londonu najmanje je bio leksički problem. "Londonac" je bio protest i protiv nove unitarizacije jezika i politike. U dugom vremenu hrvatske šutnje pravopis je bio manje-više politička tabu tema i o njemu se nije javno mnogo razgovaralo. Ipak, u pozadini slutila se latentna opasnost vukovskoga velikosrpskog jezičnoga ekspanzionizma.

Da sve to nije bilo bez vraga, mogli smo se osvjedočiti i nedavno srpskim svojatanjem dubrovačke književnosti, a sve na temelju davne krilatice Vuka Stefanovića Karadžića: "Svi štokavci su Srbi". Ta velikosrpska ekspanzionistička svijest utemeljena na jeziku ostaje zabilježena u kolektivnom vukovskom pamćenju i vjerojatno je ulaskom Hrvatske u EU utihnula, ali sigurno neće i posve nestati. Novi je pravopis nedvojbeno vezan i s hrvatskim ulaskom u EU i potrebom da se napokon zna kako se nešto hrvatski piše.

No nema nikakove sumnje da je novi Hrvatski  pravopis vrijedan napor naših jezičkih stručnjaka pa njegovo stampanje unekoliko doživljavamo kao kulturni događaj u protekloj godini  koji svakako ima znatne reperkusije na iseljeničku jezičku politiku izvan matice domovine .

Zlatan Gavrilović Kovač