PROČITANO

1198

PUTA

OD 14.01.2018.

HRVATSKI PRAVOPIS I KORIŠTENJE VELIKIH I MALIH SLOVA

Možda bi netko mogao pokloniti i jedan pravopis da čovjek zna kada treba koristiti veliko i malo slovo. Ne abi štetio ni kakav rječnik stranih riječi da sazna što znači lupež, provokator, zgubidan itd.

HRVATSKI PRAVOPIS I KORIŠTENJE VELIKIH I MALIH SLOVA

Kod nekih autora iskonski otpor protiv determinizma prisutan je u večoj ili manjoj mjeri. Tako i prisutan neodadistički manifest ili hvalospjev "vječitoj aktualnosti" dade. Sam način pisanja kao deklarativni princip izričaja izdvaja se "literarni anarhizam" kroz dadaizam. Oba pojma predstavljaju vid sinonimne vrijednosti tj. "totalna destrukcija".

Alister Crowley (engleski mističar i okultist) jest prethodnik "novog književnog pravca" (literarnog anarhizma). Crowley je 1904. godine objavio svoju knjigu "poruka više inteligencije", punu gramatičkih pogrešaka koje je zabranio ispravljati zbog njihova navodnog dubljeg značenja. Tako Crowley je, kako navodi Bušić u "Predgovoru", zahtijevao da mora svaki prijevod njegove knjige sadržavati i fotokopije izvornog teksta. Također za Franka Bušića najveći uzor on spominje jednog od najvećih dadaista Tristan Tzaru.

Postoje pisci koji osječaju prvenstveno otpor protiv nekih pravopisnih načela što vrijede u književnom hrvatskom jeziku, a ujedno o "provokativnom" korištenju određenih elemenata bošnjačkog, srpskog, makedonskog, slovenskog, ruskog, engleskog i drugih jezika... anarhična bi trebala biti i ugođenost interpunkcija (dosljedna obustava velikih slova, zareza i slično...).

Unatoč deklarativnom anarhizmu, destruktivizmu i dadaističkoj "kaotičnoj"izazovnosti, stvaraju se iznimna djela.

Napomena: Gornji ispis i tekstovi posloženi prema mojoj verziji iz Predgovora SHIZOFRENIJA U LOGORU, knjige Franka Bušića, POSTBALKANAC. Internet www.revijasrp.si. /Revija SRP 35-36/2000; 37-38/2000 (pripremljeno za tiskano izdanje).Ivo Antić, Ljubljana, 2000., prijevod sa slovenskog Vida Pust-Škrgulja.

" ...Dadaizam se znatno razlikuje od futurizma, s time što je i nastao u drugačijim uslovima, ali u slično vreme. Dadaizam se smatra kao prekretnica nadrealizma, a u književnosti je najpoznatiji ruski pisac Danil Harms, inače moj najomiljeniji pisac, koji me je inspirisao na pisanje.
Kao prvi dadaista, pre nego što je dadaizam i nastao, uzima se kompozitor Erik Sati.
Inače, zanimljiva je priča kako je dadaizam nastao (ovo je sada priča koja se prenela sa kolena na koleno, možda i nije istina, ali ko da je važno?) - bilo je to u Cabaret Voltaire-u, kada se okupila ekipa ekscentričnih umetnika iz raznih zemalja Evrope, i diskutovala o čemu god. Između ostalog, bio je tu i Tristan Zara, poreklom iz Rumunije. Frka je bila što na ovom skupu umetnici nisu imali zajednički jezik, te su se služili obimnim francuskim rečnikom, i tako razumevali jedni druge. Tristan Zara je neprestano ponavljao jednu reč na srpskom (!), a to je bilo "Da, da", kao da se slaže sa svim. Pošto ostali nisu znali šta mu je to značilo, pogledali su u rečnik, i našli tamo "dada", što je značilo "drveni konjić". Kasnije, utvrdili su svoj novi pravac, čije glavno načelo bilo ne-umetnost u tretiranju umetnosti, i nazvali su ga - Dadaizam.

Naravno, to je neka priča koju sam ja čuo, iz zvaničnih izvora dolazi drugačija priča, ali je uvek ista osnova - dada znači drveni konjić.
Evo, recimo, šta se na netu može naći površnim guglovanjem (da ne ispadne samo da se služim samo rekla-kazala pričama).

Minijaturni tekst na hrvatskoj vikipediji:
Dadaizam

Dadaizam je jedan od prvih modernih globalnih umjetničkih pokreta 20. vijeka, koji prenosi umjetnički izraz u provokativno djelovanje. Dadaisti su otvoreno antiburžujski nastrojeni, daju prednost neracionalnom nad racionalnom i deklarišu se kao anarhisti. Izražavaju se u više različitih umjetničkih disciplina negirajući u isto vrijeme sam koncept umjetnosti. Rezultat svoga djelovanja direktno svrstavaju u kontekst antiumjetnosti.

Pojam „dada“ (dadá) dolazi od francuske riječi, koja u prevodu znači „drveni konjić“. Samo ime je nastalo u Cirihu, 1916. godine, kada su Rihard Hulsenbek (Richard Huelsenbeck) i Ugo Bal (Hugo Ball), tražeći ime za svoje pozorište u Cirihu, procesom slučajnog otvaranja francusko-njemačkog riječnika, došli do njega.

Razočarenje posljedicama koje donosi Prvi svetski rat, dovelo je do nastanka pokreta, čiji su principi jasno određeni protiv ustoličenja u kulturnom, političkom i javnom životu. Kontradiktornost između životne prakse i tradicionalne umjetnosti u kojoj vlada „harmonija i ljepota“, koja je po umjetnicima grupe nepodnošljiva, dovodi do njenog omaložavanja.

Dadaisti istražuju nove načine izražavanja u novonastaloj situaciji koristeći se satirom i ironijom kao umjetničkim izrazom protestuju, šokiraju i skandalizuju publiku. Sve ono apsurdno i bezvrijedno u stvarnosti dobija novo značenje u umjetničkom izrazu dadaista, počev od rušenja tradicionalnih umjetničkih formi, rikanja, fonetske poezije, muzičke buke i remontaže polomljenih predmeta iz svakodnevnog života. Time se unosi pojam haosa kao put za revitalizaciju ustoličenog umjetničkog izraza.

Pokret iz Ciriha se brzo širi na sve tadašnje umjetničke centre, Pariz, Keln, Berlin i Njujork.

Glavni predstavnici i osnivači u Cirihu su: Hans Arp (Hans Arp), Tristan Cara (Tristan Tzara), Ugo Bal, Rihard Hulsenbek i Marsel Janko (Marcel Janko).

U Berlinu su to Raul Hausman (Rauol Hausmann), Johanes Bader (Johannes Baader), Georg Gros (George Grosz) i Džon Hirfild (John Hearfield).

Dolazeći iz Ciriha, 1919 godine, Hans Arp i Maks Ernst (Max Ernst) osnivaju dadaističku grupu u Kelnu. Godinu dana kasnije izložbu koju ti umjetnici organizuju zatvara policija navodeći kao razlog neprimjereno ponašanje.

Kurt Šviters (Kurt Schwitters), iz Hanovera, započinje jedan novi pokret, „Merc“. Ime dolazi od Komercbank (Commerzbank, Komercijalna banka). Šviters realizuje svoje slike-merc, kroz subjektivni poetski izraz, koristeći trivijalne, odbačene i bezvrijedne predmete.

U Parizu i Njujorku se spajaju duh pokreta dada i novonastajući nadrealizam a zaslužni su: Marsel Dišan (Marcel Duchamp), Maks Ernst, Man Rej (Man Ray) i Frensis Pikabija (Francis Picabia).

Svako koga je ovo zainteresovalo treba pogledati sledeći link:
http://srp.anarchopedia.org/dada - ovo je već obimnija studija o dadaizmu. Wink

Čudno je što se tu nigde ne pominje Erik Sati, čije su citate originalni dadaisti koristili u uspostavljanju svog pravca... Pa čak su i dosta njih sarađivali s njim (Pikabia, recimo).
A opet, u muzici je dadaizam ostao uskraćen. Posle Satija, malo je kompozitora (ne računajući fonetsku poeziju, pošto su se tu više pisci angažovali) sve do 50ih i 60ih godina bilo. Tek pojavom Džona Kejdža, dadaizam je nastavio da postoji i u muzici, ali sa novim nazivom - eksperimentalna i avangardna muzika.

Marsel Dišan, jedan od dadaista, ustoličio je i pravac u umetnosti nazvan Readymade, sa svojim delom "Fontana":

Još jedno njegovo delo:

A ovo je istinita priča:
Rok muzičar Brian Eno je izjavio da je jedino umetničko delo u koje je želeo da se popiša upravo Dišanova Fontana, a jednom je upravo to i uspeo.
Inače, Dišan je jako poštovan i od strane Džona Kejdža, koji je izjavio da je Dišan "sve oko nas plus moć uočavanja lepog u tome". (Kad mi se brat vrati iz Francuske, staviću i direktan link na tu izjavu, da potvrdim, i da se vide njegove tačne reči.)

www.understandingduchamp.com