HRVATSKA ARMIJA NA ALBUMIMA

U zadnje vrijeme u našoj dnevnoj štampi pojavljuje se mnoštvo napisa koji prate vojne putove naših jedinica u Drugom svjetskom ratu I pri tome se znanstveno obrađuju pitanja koja su vezana za djelovanje  naše armije u okviru djelovanja snaga Osovine I Trećega Reicha kao I djelovanja naših armija u okviru Savezničkih nastojanja prije svega one koje  djeluju u sklopu ukupnoga djelovanja Crvene  armije  I ruskih obrambenih snaga. Tako je u najnovije vrijeme u centar pažnje naše javnosti dopao životopis generalporučnika Eduarda Adriana koji je 5 kolovoza 1943 godine imenovan  za zapovjednika 373 hrvatske pješačke divizije Tigar. I ja osobno mislim da je jako lijepo od autora tih feljtona  da je u ovom životopisu naveden kao krucijalni podatak to da je Eduard Adrian rođen u Puli, da je govorio materinji njemački jezik, da je također savladao talijanski jezik a da je u igri sa prijateljima  odlično naučio I čakavsko istarsko narječje hrvatskoga jezika. Ja osobno mislim da  je ovo jako važan  biografski podatak. Druga knjiga  koja je dopala javnosti  nastala je kao studija albuma nadporučnika Veljka Ostojića koji prati ratni put 369 pojačane hrvatske pješačke  pukovnije prema Staljingradu I tu su dati detaljni opisi napredovanja I stradanja naših ljudi na ruskome  frontu. Povodom ovih napisa pojavio se jedan broj izvijesnih komentara koji smatraju da je istina da su Hrvati imali I tu svoju nacističku prošlost ali da je sada drugo vrijeme I da ta poglavlja naše povijesnice treba zatvoriti jednom zauvijek. Ja osobno se ne slažem sa ovakovim mišljenjima jer ja držim da se Hrvati nemaju čega stidjeti u toj svojoj povijesnici I isto tako mislim da se nemaju zbog čega osjećati krivima s obzirom na tu svoju povijesnicu . Istina je da je polovica  dvadesetoga stoljeća kod nas bila obilježena ovim dvama glavnim ideološkim I političkim a odatle I vojnim doktrinama  I da se  čitav život Hrvatskoga naroda kao I ostalih naroda na hrvatskome tlu odvijao u znaku ova dva kardinalna pravca I da je unekoliko naš život bio laviranje između njih gdje smo se priklanjali jednome ili drugome u  zavisnosti od političkih I globalnih kretanja u Europi I svijetu. Međutim teško je reći da bismo se trebali osjećati krivima  zbog toga ili da bismo se trebali stidjeti  u našim nastojanjima da preživimo I da što bezbolnije prebrodimo epohu razaranja I totalne destrukcije. Odatle se meni čini da bi naši osjećaji trebali biti sasvim suprotni jer se malo europksih naroda može pohvaliti sa tolikim bogatstvom vojne historije  koja je toliko obilježila naš svakodnevni život evo već stotinu godina. Prema tome ja osobno mislim da mi tu našu  vojnu historiju ne bi trebali pokopavati  nego da bismo je trebali prepustiti slobodnome znanstvenome I povijesnome istraživanju kako bismo došli do ispravnih uvida u  vlastito nacionalno biće  I koje su povijesne lekcije koje smo naučili a koje su lekcije koje smo previdjeli u  našim nastojanjima  oko istine  I boljitka  cjelokupne države. I ja osobno vjerujem da se zrelost jedne nacije ogleda u njenoj sposobnosti da kritički valorizira sve aspekte  vlastitoga političkoga I vojnoga djelovanja  koji su u posljednjem stoljeću iznijeli na vidjelo dana  hrvatski narod  kao respektabilan vojni I politički faktor bez kojega nije  uopće zamisliva vojna historije suvremene Europe I nastanak suvremenih europskih država. A to je svakako naš doprinos vrijedan svakoga poštovanja.

Zlatan gavrilovic Kovač