"Panem et circenses", kruha i igara, klicali su građani staroga Rima, odlazeći u arene i koloseume da uživaju u borbama gladiatora sa lavovima. Mi danas, sjedimo pred televizorom i biramo jedan od nekoliko stotina TV kanala na kojima igre dolaze izravno u naš dom. Kruha se uvijek nađe, a i igara koje drugi biraju za nas je dovoljno.
Što je to što danas okuplja više desetaka tisuća ljudi na jednom mjestu osim športa?
- Ni do smrti gladna djeca u Africi.
- Ni vječni ratovi na istoku.
- Ni epidemija zvana zločudna bolest.
- Ni ljubav i prijateljstvo o kojem mnogi pišu, u njih se kunu i zaklinju.
Šport i zabava, su danas postale nešto kao nove religije, ali i slično religijama u isto vrijeme i manifestacija onog što Sigmund Freud naziva „thanatos“, nagon za uništenjem.
Prisjetimo se bezazlenih igara kojima smo kao djeca ubijali jedino vrijeme. Današnje video igre, kojima djecu hrane su ratovi zvijezda, ubijanje, teror. A nas odrasle hrane „igrama bez granica“, jer osim športskih igara mi smo gledaoci i igara sile i moći, političkih igre, nemilosrdnih igara golog interesa, igara iza leđa, igara spletki i zavjera, igara vlasti i utjecaja.
U ovom tekstu sam pred tri godine Magicus nazvala civitas solis slijedeći Campanellinu utopiju o idealnom suživotu u gradu sunca.
Zar je moguće da nam je potreban kućni red, zar je moguće da smo prihvatili pravila igara koje se već desetljećima odigravaju na plavoj planeti koja kao "Titanik" plovi u mračnu zimsku noć, a moćnici dirigiraju orkestrom po kojem mi plešemo želeć zaboraviti tonjenje u jedno veliko ništa.
Čitala sam i još uvijek dočitavam zadnji roman Hermana Hessea "Igra sa staklenim perlama". 2400-ta godina je još uvijek budućnost, pa nas Hesse već desetljećima svojim tekstom budeći Homo Ludensa u nama uvodi u nama nedohvatnu budućnost i otkriva nam igru kao jedinu mogućnost da se stare vrijednosti ponovo ožive. Njegov Magistar Ludu, ima dvostruko značenje, sjedinjuje igru i školu, igru i život.
Svijet igre, koji svijesno napuštamo odrastajući, je čudesan svijet maštarija i snova. Homo Ludens spava u nama samo ga trebamo znati ponovo probuditi i prihvatiti igru, život i ljubav u izvornom obliku, jer tada se budi i djete u nama, djete koje igrajući se uči i ostaje iskreno, spontano, slobodno i otvoreno u biću, sretno u životu, uvijek spremno za prihavaćanje i uzvraćanje ljubavi. Igra je bila i ostala važan dio razvoja kulture. Iz nje su se razvili ritualni plesovi, teatar, balet, sport, a upravo u tim oblicima pokreta sudjeluje cijelo biće sudionika. Igrajući se, u davna vremena naši praoci su u sebi razvijali svojstva umijeća ljubavi i života i ta svojstva su pohranjivana u naš genetski kod. Homo Ludens, se počeo ponovo buditi krajem 18-og i u 19-om stoljeću, u vrijeme kada je čovjek sticao više slobodnog vremena. Vrijeme industrijske revolucije je odteretilo čovjeka i dalo mu mogućnosti bavljenja sobom samim i svojim željama, težnjama, omogućavalo mu osmišljavanje slobodnog vremena. Mi smo prije 2000. godina osuđeni i žigosani pečatom prvog grijeha počeli smo zaboravljati tijelo, suzbijati osjetila i gušiti osjećaje.
Homo Ludens nije opterećen prvim grijehom, on čista srca i slobodne duše osjeća instinkte, živi osjećaje, voli život i sebe u životu, on igrajući se sa samim sobom stvara čovjeka u sebi, čovjeka otvorena, velika srca.
Da Magicus, ta čudesna zemlja ljubavi, vjerovanja i znanja ne bi postala arena u kojoj se gladiatori međusobno ubijaju riječima, a publika kliče i uživa, pretvorimo riječi u staklene perle kojima ćemo se igrati i igrajući se pisati svoje istine bez gorčine, bez želje za pobjedom, bez vrijeđanja i uvreda. Naučimo prevrednovati svoje ustaljene istine i vrednovati tuđe. Napišimo novi manifest životu i pokušajmo ga i živjeti. Magicusu za ljubav probudimo uspavano dijete u nama, dijete koje je znatiželjno i željno znanja, djete povjerenja i ljubavi. Pokušajmo postati "ČOVJEK KOJI SE IGRA" i kroz igru uči.
bglavac
edin.kecanovic
