Čitala sam i još uvijek dočitavam zadnji roman Hermana Hessea "Igra sa staklenim perlama". 2400-ta godina je još uvijek budućnost, pa nas Hesse već desetljećima svojim tekstom budeći Homo Ludensa u nama uvodi u nama nedohvatnu budućnost i otkriva nam igru kao jedinu mogućnost da se stare vrijednosti ponovo ožive. Njegov Magistar Ludu, ima dvostruko značenje, sjedinjuje igru i školu, igru i život.

Svijet igre, koji svijesno napuštamo odrastajući, je čudesan svijet maštarija i snova. Homo Ludens je dio nas, iz njega smo izrasli i krenuli u svijet odraslih zaboravljajući ga povesti sa sobom na to dugo putovanje. On drijema u nama, čeznutljivo iščekuje da ponovo prihvatimo igru, da osjetimo život i ljubav u izvornom obliku. Tada se budi i djete u nama, djete koje igrajući se uči i pro tome ostaje iskreno, spontano, slobodno i otvoreno u biću, sretno u životu, uvijek spremno za prihavaćanje i uzvraćanje ljubavi.

Igra je bila i ostala važan dio razvoja kulture. Iz nje su se razvili ritualni plesovi, teatar, balet, sport, a upravo u tim oblicima pokreta sudjeluje cijelo biće sudionika. Igrajući se, u davna vremena naši praoci su u sebi razvijali svojstva umijeća ljubavi i života i ta svojstva su pohranjivana u naš genetski kod.
Homo Ludens, se počeo priznavati krajem 18-og i u 19-om stoljeća. Vrijeme industrijske revolucije je odteretilo čovjeka i dalo mu mogućnosti bavljenja sobom samim i svojim željama, težnjama, omogućavalo mu osmišljavanje slobodnog vremena.
Mi smo prije 2000. godina osuđeni i žigosani pečatom prvog grijeha počeli smo zaboravljati tijelo, suzbijati osjetila i gušiti osjećaje. Iako je igra cijelo vrijeme bila osnova u razvoju homo sapiensa do homo fabera, s vremenom je bila  potisnuta iz čovjekovog ponašanja i njegovih osobnosti.

Homo Ludens nije opterećen prvim grijehom, on čista srca i slobodne duše osjeća instinkte, živi osjećaje, voli život i sebe u životu, on igrajući se sa samim sobom stvara čovjeka u sebi, čovjeka otvorena, velika srca.

"Budi uvijek dijete veselja i sreće
jer što više rasteš i brige su veće" upisao mi je djed u "Spomenar" kada sam još bila mala djevojćica. Tada nisam razumjela tu poruku.

A danas?
Postoji duboko u nama jedno mjesto, do kojeg stižemo slijedeći misaonu zlaćanu spiralu, u čijoj su se zadnjoj točki smjestile, Božje oči, oči kojima vidimo i osjećamo sebe i univerzum. To mjesto je točka prividnog mira, u središtu duše i tijela, točka koja nas definira kao svjesno biće i omogućuje nam da "vidimo" kako se tijelo i duša sjedinjuju u treptajima najsuptilnijeenergije, nastale velikim praskom koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka "stvoritelja" zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir.

Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će postati negova svijest. U središtu tog bića zablistaše "oči Božje" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do još ne otkrivenog izvora energije, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe.

Kada pronađemo to mjesto u nama se budi Homo Ludens i tada prestajemo biti marioneta u teatru života, tada postajemo sudionici vremena  i svjesno spoznajemo trenutak. To je trenutak istine u kojem doista možemo govoriti o svemu što mislimo.

Tada više ne vrednujemo vrijednosti nego značenja, spavamo manje, a sanjamo više, jer tek tada spoznajemo da nam svaka minuta u kojoj smo zatvorili oči krade 60 trenutaka svijetla, svaka minuta u kojoj smo isključili uši oduzima 60 trenutaka zvukova koji nas hrane ljepotom postojanja.
U tom komadiću života spoznajemo i ljubav i tada svu mržnju i sva nesretna stanja ucrtajmo na komadiću leda i pričekajmo izlazak sunca. Krenimo ka rhu planine i spoznajmo da sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročimo. Tek tada čemo moći govoriti ono što osjećamo i uistinu činiti ono što mislimo.

Živimo trenutak kao da je poslijednji, homo ludens u nama nam dozvoljava da budemo čuvari ljubavi na vratima sna iz kojeg se tada više ne želimo probuditi.

Poslušajmo glas onih koji nas vole i pamtimo riječi da bi ih slušali u beskraju trenutka kada se otaplja led naših tuga i nesreća. To je glas istine, simfonija univerzuma koja nam priča da sutra ne postoji i da ni jučer više nije važno.
Taj trentak skupljen u treptaju nešeg oka je jedina istina, jer sljedeći je samo misaona varka, a sutra možda nikada neće doći.

Dugo to nisam znala i čekala sam neki pogodniji trenutak.
Danas spoznajem istinu i ako je ne prihvatim, onda ću sigurno žaliti što u ovom trenutku spoznaje nisam rekla da volim, što nisam pružila usne na poljubac, tijelo u zagrljaj, ruku za pomirbu.
Danas gledam očima djeteta i osjećam da je ovo što vidim ono najintimnije i najiskrenije u meni, gledam sebe i u ovom trenutku u sebi spoznajem tajne univerzuma, u trenutku koji postaje vječnost.