Po Pribramovoj teoriji: mozak je hologram.

NAŠA PRETRAGA, TRAŽENJE I PRONALAŽENJE  INFORMACIJA, OBAVLJA SE NA PRINCIPU ASOCIJACIJA.

DAKLE, NE NA PRINCIPU TRAGANJA PO SISTEMIMA USKLADIŠTENIH INFORMACIJA, KAO KOD KOMPJUTERA. Ne tako što zalazimo iz sistema u sistem, tj. iz viših u niže sisteme, do tražene informacije.

ŠTO BI ZNAČILO DA TREBA DA TRAGAMO ZA DRUGAČIJIM VIDOM ORGANIZOVANJA INFORMACIJA, IZ ČEGA BI PROIZAŠALI DRUGAČIJA LOGIKA ORGANIZACIJE INFORMACIJA (ZNANJA) U UDŽEBNICIMA, PA I - UČENJA ILI USVAJANJA INFORMACIJA.

"Radeći nezavisno na polju istraživanja rada mozga, neurofiziolog Karl Pribram, iz Stanforda, takođe je postao uvjeren o holografskoj prirodi realnosti. Pribrama je privukao holografski model kada je rješavao zagonetku kako i gdje je memorija uskladištena u mozgu. Decenijama su raznovrsne studije pokazivale da umjesto da je memorija ograničena na jedno specifično područje u mozgu, ona je u stvari rasprostranjena po cijelom mozgu. U seriji eksperimenata u orijentaciji, dvadesetih godina prošlog vijeka, naučnik koji se bavio proučavanjem mozga, Karl Lashley, zaključio je da bez obzira koji dio mozga je odstranio pacovu, nije bio u stanju da uništi njegovu sposobnost ostvarivanja specifičnih i kompleksnih radnji kojima je bio naučen neposredno pred operaciju. Jedini je problem bio da niko nije bio u stanju da pruži objašnjenje mehanizma “cjeline svakog djelića”, odnosno prirode skladištenja memorije.

Kada se Pribram, šezdesetih godina prošlog vijeka, sreo sa pojmom holografije, zaključio je da je našao objašnjenje za kojim je tragao ovaj naučnik, koji je proučavao rad mozga. Pribram vjeruje da memorija nije inkodirana u neuronima (nervnim ćelijama) ili grupama neurona, nego u unakrsnoj strukturi koju obrazuju nervni impulsi kad struje kroz mozak, tj. na isti način kako je formiran uzorak interferencije čestica laserske svjetlosti koje prožimaju površinu djela filma koji sadrži holografsku sliku. Drugim rječima, Pribram vjeruje da je mozak sam po sebi – hologram. 

Pribramova teorija takođe objašnjava zašto ljudski mozak može da uskladišti toliko mnogo informacija, na tako malom prostoru. Utvrđeno je da ljudski mozak ima sposobnost da upamti preko 10 milijardi bit-a (jedinica memorije prim.prev.) informacije, u toku jednog prosječnog ljudskog života (to je, grubo rečeno, približno količini informacija sadržanih u 5 tomova Enciklopedije Britanike). 

Slično tome, takođe je otkriveno da pored ostalih sposobnosti, hologrami posjeduju nevjerovatan kapacitet za skladištenje informacija – jednostavno promjenom ugla pod kojim dva laserska snopa padaju na određeni dio fotografskog filma, moguće je “složiti” nekoliko različitih slika na istom mjestu. Već je dokazano i to, da se na samo jednom kvadratnom centimetru filma može uskladištiti i do 10 milijardi bit-a informacije.  

Naša izvanredna sposobnost da izvučemo potrebnu informaciju iz ogromnog skladišta naše memorije postaje razumljiva ako  naš mozak funkcioniše na holografskom principu. Ako vas prijatelj upita na šta prvo pomislite kad on izgovori riječ “zebra”, vi ne morate da preturate dugo po nekom ogromnom cerebralnom dosijeu, da bi došli do odgovora. Umjesto toga asocijacije “prugasta”, “slična konju”, i “afrička životinja”, momentalno će vam pasti na pamet.  

Jedna od najnevjerovatnijih karakteristika načina čovjekovog razmišljanja je ta, što je svaki djelić jedne informacije u međusobnoj korelaciji sa svim ostalim djelovima informacije; a to je i jedna od karakteristika holograma, jer svaki djelić holograma je beskrajno isprepleten sa svim ostalim djelovima, i to je možda najbolji prirodni primjer jednog sistema međusobne korelacije."