Marguerite Yourcenar, je pisala poeziju u prozi i ostavila neizbrisiv trag u svjetskoj književnosti. Njeno štivo  je inteligentno i jednostavno, jako dobro i beskrajno pravedno. Čitajući njene knjige mi usput i učimo poniznost pravoga pisca, poniznost poete koji  je također i sjajan tumač i komentator svojih tekstova. U svakoj njenoj knjizi pronalazimo njene vlastite bilješke, predgovore i pogovore. Oni su uvijek poseban čitateljski užitak bilo da su dodatak pročitanom djelu ili općeniti esejistički zapis. Književno djelo Marguerite Yourcenar je riznica u kojoj se uvijek može naći nešto novo. Njezine se knjige, kao po pravilu, čitaju više puta. Hadrijanovi memoari su roman o sudbini i životu jednog velikog čovjeka, skoro mudraca, čovjeka iz epohe za koju je Marguerite Yourcenar smatrala da je doba posljednjih slobodnih ljudi. S nepogrešivom sugestivnošću Yourcenarova iscrtava portret jednog glasa, glasom samog Hadrijana govori o Hadrijanu književniku, putniku, pjesniku, ljubavniku, no još više vladaru, a ponajviše čovjeku, niže sekvence stavljene pred probni kamen činjenica te suvereno, studiozno i superiorno priča priču. Rezultat je jedan od najboljih romana dvadesetog stoljeća. Priča o rimskom imperatoru koju njegovim glasom priča žena iz dvadesetog stoljeća nam daruje ono najljepše što književnost može dati, ono što zapravo samo književnost i može ponuditi, razmišljanje o pustolovini života, sliku sna i sudbine, istraživanje postojanja. To perfektno umjetničko uživljavanje u vrijeme prije njenog vremena je naročita vrijednost ovog romana. Slijedeći njen izričaj pokušah se uživjeti u vrijeme rađanja kozmičkih zakona, u trenutke početaka vrtnje vrtloga vječnosti.

 

 

 

Da mi se vratiti u mirne vale djetinjstva mog, na oltar snova i opet bezbrižno snivat san o ljepoti postojanja. Na valovima davnih snova, iz pjene ljubičastog beskraja, izranja srebrna kočija koju, dodirnuti ljepotom svitanja, morski vranici odnose ka vratima vremena. Začuh zov morskih orgulja i osjetih božansku matematiku, zaustavih dinamiku satkanu od zlatnih zavijutaka i pričini mi se da se nalazim na granici sna i jave i zlatnim rezom do zadnje točke zlaćane spirale smanjena budim se u božjem oku ljepotom rođenja svijeta okrunjena.

Nošena vjerovanjem u ljepotu istinskog postojanja, stojim na vratima vječnosti, na oltaru života i pozdravljam izlazak sunca. Plava ljepotica korača tepihom svitanja i traži nestalo sunce na svojoj putanji do vječnosti. Noć i dan sjedinjeni buđenjem, a ona kao zalutala rajska ptica savi gnijezdo u beskraju i sakri se u njedra svemira. Izrasla iz ljubavi univerzuma, postade zipka čovjeku i prosu svilene strune na uzglavlje sna.

 

 

 

 

Koračam jecajem nebeske tišine, budim usnulo sunce da odvojim dan i noć, da bude svitanje, da ljubičasti san potraje, da ljubavni zagrljaj ne prestane. Ti si tu, čujem te vjetrom u strunama nebeske harfe, vidim te u plesu sa oblakom, prepoznajem te u tajni sljedećeg trenutka, u treptaju božjeg oka.Ti si tu u plavičastom snu, u ljubičastom svitanju, na dlanu s kojeg se uzdignuh na ovu putanju ka vječnosti i vječnom sjedinjenju svitanja i sunoćavanja, u ljubavi cvijetova i pčela, vjetra i peluda, lepršanja leptira i treperenju ružinih latica, granama breza i suzama neba, u vječnom nastajanju ljepote, u neuništivoj snazi koja se rađa proljećem, živi ljetom i vjetrovima uspavana nestaje u jesenjim maglama, da zimom dotaknuta prespava umiranje i ponovo svane proljećem uvijek lijepa, majka ljubavi, energija buđenja i snivanja, rađanja i umiranja, tvojim svijetlom obasjana, tvojom toplinom ogrijana, moja predivna odora, ta čudesna, ponekad svojeglava, ali uvijek budna čuvarica ljepote postojanja. Ti si tu i kada te nema, tajno  vremena i snago trajanja, ti nevidljiva energijo, izvoru sjaja i blještavila ovog plavog oceana po kojem sretna jedrim i na žrtveniku života dijelim sreću sa sretnicima.

 

http://sretan-trenutak.blogspot.com