…Kasno je bilo već…i moja nadanja ,da ću ti  barem čuti glas ,kad već nisi sa mnom ,polako su se gubila u daljini, koja je sinoć bila između nas…Tako sam htjela da si tu,pored mene…da se izgubimo iz ove subotnje gužve …i da me odvedeš na neko mirno mjesto,gdje bi uživala milujući tvoje tijelo…Al…nisi mogao doći…znam…pa su sve moje misli bile usmjerene samo na tvoj poziv…Osluškivala sam svaki  zvuk…a svaka minuta činila se vječnost…

…Zaspao si …pomislila sam …i iz mojih grudi u tom trenutku začuo se glasan   uzdah,s kojim sam nekako  umirila  svoje tijelo…smirujući tako želju za tobom…

…Ali…ne…želja nije prestajala…samo su se misli stišale …

…I baš u trenutku kad je pucala i ona zadnja nit nade…kad je tišina skoro zavladala u meni…zvono mog mobitela …i ispisano tvoje ime na ekranu…vratilo je onu goruću kuglu ,što je samo ti  umiješ  u meni pokrenuti…

…Tvoje „Dobro večer“…te dvije obične svakodnevne riječi,meni su se činile kao najljepši poklon koji sam mogla dobiti…Pokušavala sam umiriti svoj glas ...i ruke, što su drhtale dok si mi pričao s druge strane žice…Pokušavala sam,ali nisam uspjela…Al ..ti jesi…Ti si uspio  svaki moj drhtaj,sa svakom svojom  izgovorenom riječju umiriti , sve do jednog…Slušala sam te …i upijala ton tvog glasa…Zatvorila sam oči i …mislima odlutala do tebe…

…“Groznica subotnje večeri“…da…na to sam pomislila  nakon što sam ti rekla laku noć…Nakon što sam ti ostavila poljubac u telefonskoj slušalici …nakon što sam čula i tvoj upućen meni…