"Ljudske vrline su oblici koje stvara prosvijetljeni um:
kroz njih on dokazuje svoje postojanje"

 

Giordano Bruno.

Giordano Bruno je u svom djelu "O beskonačnosti, univerzumu i svijetovima" tvrdio da u onome što je beskonačno i prirodno ne mogu postojati istaknute točke. Po njemu je svaka točka svijeta ujedno i njegova središnja točka. On je već onda naslućivao da je u beskonačnom univerzumu moguće postojanje beskonačno mnogo svjetova i da je svaki od njih posebno jedna od manifestacija bezbroja različitih mogućnosti. U beskonačnom mnoštvu zvjezdanih sustava kruži bezbroj planeta i na svakom od njih je moguć  život.  Život je za Giordana Bruna zbrojna imenica, kojom objašnjava i bezbroj njegovih oblika. Svaka pojedina forma života samo je jedno od ostvarenja BOŽANSKOG PRINCIPA, iz kojeg izviru beskonačne mogućnosti pojavljivanja živućih  bića. Jedan takav oblik života proizašao iz božanskog principa je ČOVJEK.

Giordano Bruno je, na sebi svojstven način, pisao o prirodnim zakonima koje znanost danas pokušava dokazati. Mi smo u našem vremenu ušli, bar misaono u divlji svijet superstruna, najsitnijih djelića univerzuma i zaključili da u njemu vladaju zakoni koje je teško spoznati čistim razumom. Taj svijet je, za naš um, pun nebrojenih iznenađenja, svijet u kojem se događaji odvijaju bez nekog objašnjivog uzroka, svijet u kojem jedna čestica u isto vrijeme može biti na dva različita mjesta, ona može biti točkica, val i titrajuća struna. Taj fascinantni svijet nastaje u našim glavama, ali to je u isto vrijeme i svijet u kojem živimo.

Svaki djelić toga svijeta postoji od samog početka univerzuma. Prije nego je dotaknuo cvijet u mom vrtu, on je možda bio u zubu nekog dinosaurusa, u plavoj kosi Marilyn Monroe ili je lebdio pješčanom olujom nad Saharom. Misaono smo otkrili paralelne univerzume, dokazali postojanje drugih galaksija, ali na tom misaonom putu još uvijek nismo otkrili mjesto gdje se krije za nas davno izgubljeni raj. Priče nam govore da u tom vječno sanjanom RAJU nema vremena, tamo je skrivena vječnost, beskonačnost i besmrtnost.

Ako je ovaj naš svijet uistinu samo Božji san, dozvolimo mu da dalje sanja, ostavimo ga u miru njegovog vječnog postojanja.

Arkadija, poetična slika raja, je simbol željenog raja iz kojeg smo, zbog želje za znanjem istjerani. Eva, naša pramajka, je ubravši jabuku sa drva spoznaje  počinila PRVI GRIJEH i on je uzrok naše smrtnosti i prolaznosti u ovom čudesnom svijetu punom još uvijek ne odkrivenih tajni.

Deset Božjih zapovjedi i sedam smrtnih grijeha ispisani rukom čovjeka, osudiše čovjeka, proizašlog iz BOŽJE ISKRE, na vječno strahovanje od osvete izvora iz kojeg je nastao. 

Čovjek je proglašen GRIJEŠNIKOM, GRIJEH, ta ružna riječ, se nadvila nad njegovo postojanje i on je osuđen na ispaštanje grijeha da bi se možda jednoga dana njegova duša vratila u raj.

Gdje se nalazi raj?

Taj čudesni prostor izrastao iz priča i legendi se možda sakrio u tišini iza vremena, tamo gdje trenutak traje dulje od svih ovih naših prohujalih milijardi godina. Možda uistinu tamo izrasta drvo spoznaje i njegovi plodovi padaju kroz vrata vremena i postaju neuništiva energija našeg postojanja.

Moderna znanost nam danas potvrđuje razmišljanja Giordana Bruna, čovjeka koji je, zbog svojih ideja, postao GRIJEŠNIKOM, od crkve proglašen heretikom i spaljen na Campo del Fiori, Rimskom trgu cvijeća. Jedna od zapovijedi božjih "NE UBIJ" je tim činom od crkve, mjesta gdje molimo za oproštaj od GRIJEHA, tim činom prekršena.

"Zbog čega je Giordano Bruno osuđen na smrt spaljivanjem? Što je uistinu univerzum?" pitam se otvarajući knjigu Stephen- a Hawkinsa, "Najkraća priča o vremenu".

Rečenicama "Mi živimo u čudesnom i prekrasnom univerzumu." i "Da bi ga u njegovoj starosti, njegovoj veličini, u rastu njegove snage i njegove ljepote uistinu mogli cijeniti, potrebna nam je velika sposobnost predočavanja." počinje prvo poglavlje knjige.

Odmah zatim slijedi rečenica "Mjesto koje čovjek, u tom ogromnom kosmosu, zauzima djeluje skoro beznačajno, ali mi se moramo potruditi da otkrijemo i razumijemo ulogu koju je čovjek igrao u cijelom tom razvoju"

Kasnije u tekstu prvog poglavlja se redaju i pitanja:

"Što mi znamo o univerzumu i zašto mi to što znamo, znamo?"

"Odakle je došao univerzum i u kojem smjeru se on razvija?"

"Je li uistinu imao početak?"

"Ako je tako, što se dogodilo prije?"

"Što je vrijeme?"

"Hoće li ono jednom završiti?"

Poglavlje završava rečenicom "Samo budućnost, bez obzira kakva ona bude, će nam moći odgovoriti na ta pitanja ."

Opet poziv na vjerovanje u budućnost, a ni riječi o trenutku bez kojeg ne bi bilo ni univerzuma ni vremena.

Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je čovjek i njegovo biće počeo uistinu interesirati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanosti o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju.

Giordano Bruno je bio jedan od prvih antropologa, on je pokušao čovjeka GRIJEŠNIKA, osloboditi od prvog grijeha. Njega je univerzum interesirao samo u toliko koliko je mogao definirati čovjekovu samosvijest u odnosu na njega. Spoznavajući postojanje u svemiru čovjek postaje dio njegove beskonačnosti, jer se svemir i svi prirodni zakoni zrcale upravo u čovjeku.

Njegova knjiga "O herojskim zanosima" je djelo o poetici i etici postojanja, poetično djelo napisano za čovjeka. Za Bruna je čovjekova svijest je osnovna energija, ona je aktus purus za spoznaju univerzuma. Dokaz dinamike ljudske misli ne leži u nastajanju linearne spoznaje, nego u spiralnim pokretima koje Bruno naziva metafizičkim pokretima. Zakretanja tih spiralnih treptaja se neprestano sužavaju i šire iz središnje točke vrtnje. Ta točka je samosvijest, izvor mudrosti, točka iz koje proizlaze sve ostale spoznaje, pa tako osnovna i spoznaja prostora i vremena.

Svjesna spoznaja sebe samoga i herojski zanos za istinom početka su put ka osmišljavanju cjelokupnog života na plavoj planeti.

Sjedinjujem u sebi znanje i vjerovanje, mislim vrijeme i osjećam njegovo titranje u sebi, utapljam se u beskrajnom prostoru osjećajno- osjetilnog univerzuma iz kojeg izranja ljudsko tijelo u pokretu. U tom trenutku se spoznato vrijeme i prostor preobražava u čovjeka koji spoznaje.

Čovjek koji uistinu spoznaje je u stalnoj vezi s univerzumom, sa izvorom iz kojeg je nastao, čovjek koji doista osjeća tu energiju u sebi, nosi BOŽANSKU ISKRU u sebi i taj čovjek se uspinje Jakobovim stepenicama u vječnost postojanja.

Čovjek i njegov um sjedinjeni energijom postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postaju most između znanosti, vjere i poezije i zajedno žive priču o početku svijeta.

Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. Mali univerzum u beskraju Božjeg sna nosi u sebi sve evolucije i mjene i zakon stvalaštva.

To je trenutak konačnog buđenja u kojem čovjek osjeća titranje super struna i čuje simfoniju neba i pronalazi odgovor na pitanje,

"Što je univerzum?"

Univerzum je uistinu živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne završava i traje u svom vječnom gibanju.

U ljudskom misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu se krije Ariadnina nit koja ga spaja sa zvijezdom pod kojom je rođen i on tada čuje misao o postanku svijeta i misao o nama, našem vremenu i prostoru.

Onaj tko otkrije božansku istinu u sebi taj više neće moći živjeti u neznanju, taj čovjek nije GRIJEŠNIK, taj čovjek ne čini SMRTNI GRIJEH, on samo griješi i živi u pronađenom Raju u kojem nema strahova, nema zapovijedi ni zabrana ni smrtnih grijeha.