Velikodušni moj Tvorče,

Tvom glasu i tvojoj volji

Sve se pokorava

Pa i ja ću biti VELIKI TEATAR SVJETSKI.

A da bi ljudi mogli glumit',

I svatko od njih u meni

Da uzmogne naći što mu

Za uloge treba po tvojoj volji,

Ja ću, izvršitelj tvojih naređenja

(trud je moj, ali tvoje je čudo),

U početku (jer je ljepše ne vidjet'

Pozornicu prije no što glumci su spremni),

Zadržat' sve u tmini,

Ogrnuto crnim velom,

Kao da je to kaos gdje još sva tvar

Kovitla se u potpunoj zbrci.

Potom će se magleni zastor u stranu povući,

A kazalište rasvijetlit'

(jer svetkovine nema gdje nema svjetla),

A zasjat' dva velika svijećnjaka:

Jedan božansko svjetlo dana,

A drugi noćna svjetiljka, što tminu razbija

Svjetlošću tisuća gorućih žeravica,

Pa će obasjat' tako čelo noći

Živahnim odsjajima.

U prvome činu, jednostavan i jasan zaplet

Velika prirodnog zakona:

Prvim zrakama zore obasjan

Pojavit' će se vrt

Sa slikama tako lijepim

I pogledima tako darovitim,

Da će se pitat' kako je mogla Priroda

Bez ikakvih nauka takvu stvoriti sliku.

Cvjetovi, tek rastvoreni, u ljupkoj zbrci

Izbit će iz svojih ružičastih pupova

Prvi put da vide zoru.

Stabla rodit će obilato sočnim plodovima,

Iako će već od zavisti

Zmija neke od njih otrovati.

Tisuću će se kristala

U sitne krhotine razbiti,

Tako da ih zora može oplakati

Tisućama sitnih kapi rose.

 

PEDRO CALDERON de la BARCA

(Madrid, 17. siječnja 1600. - Madrid, 25. svibnja 1681.)

 

 

 

 

Stvarnost je vidljiva, opipljiva, šaputava, mirisna svjetlost, stvarnost je umijeće slikarskog kista kojim je materiji platna udahnuo dušu, umijeće pjesničkog izričaja kojim je riječima udahno osjećaj, umijeće plesača koji pokretom šapuće o ljubavi, umijeće pjevača i glumca kojim su glasom napisanom darovali život. Dogodilo se petnaestog dana u mjesecu Tybi, onoga dana kada je Mudrost svemira uronila u beživotnu tvar, kada je mrtvilu oduzela moć, kada je nevidljiva ruka Stvoritelja zlatnim srpom požnjela vječnu noć, kada je nježno zagrlila svijet. Život nije nastao, on još uvijek nastaje, on još uvijek izvire iz vrulje bezvremena i ulijeva se ocean svevremena, on niče iz zagrljaja vala i čestice, iz zagrljaja pjeska i pjene, iz dodira svjetla i tmine. Uvijek drhtav, titrav, lepršav, zauvijek u pokretu on u sebi skriva tajne kozmičke zakone, u dubini njegovoj bdije poslanik beskraja, iskreće svjetlosno prabiće koje je stvorilo  vječnost. Dok zagrljaj traje u treptaju oka ono je dio vidljive cjeline, dok pleše svoj spiralni ples ono izrasta i živi kao najljepši kozmički cvijet, dok se igra se vremenskim vretenom ono blješti kao svjetlosnih struna splet. Božanska iskra, geometrija vječnosti je iznjedrena iz svemirskog prazakona, ritmom zlaćanoga reza izrasta i buja, uspinje se do vrhunca svjetlosne planine, a onda se vraća svom početku. Ona je uvije tu i tamo, na početku bez kraja i kraju bez početka, ona održava harmoniju i sklad, održava vječnu ravnotežu u kristalnoj kugli koju nazivamo svijet.

 

 

Ta iskrica je svjetlosni  zagrljaj neba, tajnovito svjetlo koje nikada ne prestaje, kozmička energija koja nikada ne nestaje, tajnovito tkivo koje svojim plesom kaos pretvara u  fraktalnu  geometriju,  u arhitekturu tijela i na svom vječnom putovanju kroz eone, milenije, stoljeća, godine i dane samo oblik mijenja. Iz zvjezdanog praha odvojena u zvjezdani prah se ponovo vraća plešući svoj nezaustavljivi ples. Na svom ovozemaljskom putovanju ona je bila zrnce pijeska u Sahari, čestica u tkivu dinosauriusa, treperavi leptir na latici cvijeća, osmijeh na licu djeteta, suza u oku majke, a onda je mjenjajući oblike postala najvredniji kristal vremena, kohinor u duši čovjeka iz kojeg izrasta kolona ljudi koja svojim postojanjem svjedoči taj vječni zagrljaj svjetlosti i tmine, dimenziju prostor- vrijeme.

 

http://sretan-trenutak.blogspot.com