GRAD

*

Iz močvarnog smo se područja izvukli nakon dva dana uz puno poteškoća, trudeći se ne zaglibiti u živi pijesak i izbjeći potencijalne aligatore, koji su bili uvijek u blizini, čuli smo to po pljuskanju vode oko nas. Izašli smo na čistinu i nastavili dalje, odlučivši da idemo kamo nas put odnese. Nakon nekog vremena naišli smo i na cestu i odlučili je pratiti. Kretali smo se uglavnom noću, po cesti, a danju smo se skrivali. Morrisonova smrt nas je ispunila strahom da bilo kad i bilo gdje netko od nas može postati žrtvom potencijalnih progonitelja. Nitko od nas nije znao gdje su, daleko ili blizu, i namjeravaju li nas sve pobiti ili nas jednostavno žele vratiti u Ustanovu. Veća je mogućnost ona prva, da od ˝Traže se živi ili mrtvi,˝ -oni koji nas prate imaju namjeru odabrati ono –˝Mrtvi˝.

Jednog od narednih dana stigli smo nadomak gradića koji se nazirao u daljini, i počeli smo razmišljati da li da ga zaobiđemo i nastavimo put, i tako ostanemo neopaženi, jer naša lica su se vjerojatno već pojavila na svim TV- postajama i u novinama. No Janis nas je po tom pitanju umirila riječima;

-Ne mogu objaviti naša lica u medijima, jer smo odbjegli iz Ustanove koja je tajna i u očima javnosti nepostojeća. Time bi riskirali da privuku pažnju na svoj fašizoidni nehumani laboratorij, u kojem su ljudska bića ta koja služe kao zamorci za eksperimente, a ne miševi ili štakori.

–Bože, -pala mi je jednom misao na pamet; -Tko zna koliko ovakvih i sličnih laboratorija ima u ovoj našoj prokletoj Americi, i što se sve radi u njima? Dok smo se primicali gradiću, zastali smo da se dogovorimo hoćemo li produžiti ili ne. U jednom trenutku, dok smo raspravljali, u momentu mi nešto bljesne pred očima i rekoh ostalima;

-Čujte, ima tu u blizini jedna kuća na osami, podalje od grada, gdje možemo neko vrijeme provesti na miru. Biti ćemo daleko od grada, a i moći ćemo se malo odmoriti od potjere za nama, ako je još ima.

Ostali me čudno pogledaše.

-Kakva kuća? O čemu ti to bulazniš? –upita me Hendrix.

-Ne znam, nisam sto posto siguran, ali imao sam bljesak, imao sam viziju, nešto kao Deja Vu, kao da sam ovdje već nekad bio.

-Hm, hm, -reče Hendrix.

-Pa hajde onda, vodi nas, -odgovori na ovo Janis.

Krenusmo puteljkom koji se odvajao od ceste i za dva sata stigosmo nadomak kuće koja je izvana gledano bila u poprilično dobrom stanju, izuzev malo oštećenog krova i otpale fasadne žbuke.

-Vidi, stvarno je tu, kao što si i rekao, -reče Hendrix.

Ušli smo u kuću, kad ono tone paučine na sve strane, prašine da po njoj možeš skijati, nered kakav se rijetko viđa, i neugodni miris, kao da je u kući neka crknuta životinja.

Prihvatili smo se nemoguće misije da ovu kuću dovedemo u red. Stari, vlažni, pljesnivi i crvima nagrizeni namještaj izbacili smo van, za paučinu smo zadužili Janis, kao i za rješavanje pitanja prašine. Ono što je preostalo od namještaja Hendrix je poslagao prema svom nahođenju, a to je ispalo kao da je nekad ranije bio dekorater interijera. Bilo je tu još popravaka na interijeru i eksterijeru, a sve je to rješavao Hendrix, dok sam ja prao prozore, namještaj na kojem se nakupio masni talog, i pošto sam otkrio, analizirajući sebe, da sam vješt sa stolarijom i malerajem, u najvećoj prostoriji ove kuće ofarbao sam svu stolariju i okrečio zidove sobe. Za sve nas bilo je to vrlo iscrpljujuće, ali svatko je od sebe dao svoj maksimum.

Bilo je tu još i posuđa i čaša koje su se trebale dobro oprati. Sva sreća, vode smo imali, kao i bojler.

Jednom smo nakon napornog rada sjeli da se malo odmorimo, a Janis nam je skuhala kavu, jer po ormarima smo pronašli ponešto od namirnica koje su još uvijek bile upotrebljive.

-Janis, -reče Hendrix. –Molio bih čašu vode uz kavu, da ne dobijem žgaravicu.

-Evo odmah, -reče Janis, a zatim progunđa sebi u bradu; -A mogao si i

sam.

Vratila se s čašom vode. Hendrix je otpio gutljaj kave, pa zatim gutljaj vode, i rekao nakon toga Janis;

-Stara, samo da znaš, voda iz čaše ti je ispala bolja od kave.

-Što si rek´o, gade?

-Rek´o sam ono što sam rek´o. Ako nisi shvatila, imaćemo problema sa prehranjivanjem ovdje ako ćeš ti biti ta koja će nas pojiti i hraniti.

-Prokletinjo, ti mene kritiziraš, a naradila sam se više od svih vas.

-To još uvijek ne mijenja činjenicu da ne znaš skuhati ni običnu kavu, a vjerojatno su tvoje kulinarske vještine na takvom nivou da ne bi znala skuhati ni hrenovke u vodi.

-Ma pizda ti, ako ćeš ti meni srati, i ja ću tebi. Pogledaj samo kako si složio namještaj u sobi. Pa to ni kreten ne bi tako loše napravio. Ovo što ti u glavi možda smatraš fantastično obavljenim poslom nema veze ni sa ukusom, ni sa skladom, ni sa ljepotom, ni sa oku ugodnim prizorom. A uz to, uopće nije složeno po Feng shuiju.

-Ah, ovako me još nitko nije ponizio, -reče Hendrix uvrijeđeno. –Čekaj samo malo. Ovo nije po Feng shuiju?

Hendrix tada pronađe malj i uleti u kuću, te stade devastirati namještaj u našoj jedinoj uređenoj sobi. Komadi drveta, ormari, stol, stolice, kreveti, kuhinjski elementi, sve je bilo razbijeno na paramparčad.

-Htjela si Feng shui? Evo ti ga Feng shui, babetino jedna puknutog glasa.

-Puknutog glasa? Mamu ti jebem, jel Bobby Mc Gee nešto što je otpjevano puknutim glasom?

-Moram te upozoriti, Janis, da su ovo osamdesete, da si sad stara, ružna i ofucana baba, koja ne zna više ni pričati kako treba, i da je prošlo dvadesetak godina od kada si bila na svom vrhuncu, a sada imaš glas koji kao da dopire iz nečijeg šupka.

-A jel, pizda ti materina? Sad ćeš ti vidjeti; -reče Janis bijesno i uđe u kuću i stade razbijati čašu po čašu, tanjur po tanjur i prozor po prozor, dok na kraju nije pala od iscrpljenosti na svoju guzicu.

-Eh, sad možemo sve ispočetka popravljati, zbog vas dvoje blesavih budala, -rekoh im.

-Eh, stari moj, -reče mi Hendrix. –Izuzetno sam osjetljiv na to kad dobijem loše kritike. To sam stekao još u mladosti. A ova kučka, ova kučka... Ma znaš, žene su te koje uvijek useru stvar. Dok mi muškarci imamo rješenje za svaki problem, one ti imaju problem za svako rješenje.

 

*

 

Nakon dva tjedna sve smo doveli u red i polako smo počeli uživati u blagodatima ovog posla kojeg obavismo uz sitne poteškoće. Ma sitnica, sve ponovo sastaviti, sklepati od razbijenog ono što se može, umjesto keramičkih tanjura i staklenih čaša napraviti drvene, i na kraju ono najteže, prekinuti rat između Janis i Hendrixa. Ma sve je to bila sitnica.

Svatko od nas dobio je neko zaduženje vezano uz održavanje reda i čistoće u sobi, koju smo na kraju ipak morali urediti po Feng shui stilu. Janis je, pošto smo joj pod prijetnjom smrću zabranili da nam kuha, dobila zadatak da nam pere rublje i odjeću. Hendrix je čistio sve vrste prljavštine i morao prati suđe, a ja sam postao Master chef ove male družine. No još uvijek je među nama znalo biti sitnijih trzavica, poput ove;

-Hendrixu, -znala je reći Janis, –Nagomilalo se prljavog posuđa u kuhinji.

Više nemamo ni jedan čisti tanjur, ni žlicu, ni vilicu. Trebao bi to danas oprati.

-Ma di ću sad nedjeljom to raditi?

-Imaš ti pravo. Sačekaj iduću nedjelju, po svom običaju.

-Ma sve je to čisto, manje-više. Samo još treba oprati.

 

*

 

Jednog dana Janis nam je prišla i rekla;

-Gledajte što sam našla. Neki svežanj pisama. Ali sve je pisano na nekom meni potpuno nepoznatom jeziku. Kad bi bar netko od nas znao ovo prevesti. Možda je ovo nešto poput spisa iz Nag Hammadija, nešto što će promijeniti povijest svijeta.

-Daj da vidim, -rekoh. Otresao sam prašinu sa već požutjelih papira i pogledao što piše.

-Čekaj malo. Meni je ovo poznato. Ovo je mađarski jezik. Negdje u dubini moje podsvijesti nazirem uspomenu na to da sam i ja nekoć, kao mlađi, poznavao taj jezik, ali sam ga vremenom, zbog nemogućnosti da komuniciram s ikim na ovom jeziku, gotovo skroz zaboravio.

-Pa čuj, uzmi si vremena koliko ti treba i probaj ovo prevesti. Možda oživiš svoje sjećanje na ovaj jezik, a time i na neke uspomene iz tvog ranijeg života, -reče Hendrix.

-U redu, to ću i napraviti.

Idućih tjedana bavio sam se dešifriranjem ovog rukopisa. Slagao sam riječ

po riječ, rečenicu po rečenicu, tražeći u sebi uspomene na svaku pojedinu riječ, i na kraju sam dobio ovo;

 

-˝Draga Anabella,

 

Već više puta sam pomišljao na to da ti se javim, ali nikako da krenem. Odlučio sam da bi sad već zaista bilo vrijeme za to, tako da ti sad šaljem ovih nekoliko rečenica. Kako ste ti i tvoj muž? Kako su tvoje sestre i njihove obitelji? Puno mislim na vas, naročito otkad smo se zadnji puta sreli. Zadnji put si spomenula da ćeš opet uskoro ponovo doći, i ja jako iščekujem taj dan. Naravno, volio bih vidjeti i tvoje sestre, ali ne znam mogu li one doći. Što se moje tete tiče, imam jednu jako dobru vijest. Ona je već dosta dugo puno bolje nego kad si je ti zadnji put vidjela. Po meni, izvukla se iz one velike krize u kojoj je onda bila, tako da sad ne očekujem da će tako skoro napustiti ovaj svijet, (mada tko to može znati unaprijed). Često ju posjećujem, ali pošto sam sada pokupio virozu, ne mogu ići k njoj neko vrijeme dok to ne prođe, da je ne dobije i ona, a tko zna bi li ona to preživjela. Ja sam početkom tjedna bio na selu na godišnjici svoje mame. Morao sam otići po svaku cijenu, jer se već godinama nije poklopilo da na njenu godišnjicu odem na njen grob, a morao sam otići i zato jer sam sada upravo duplo stariji nego što sam bio kada je ona preminula. Na žalost, tamo sam mogao provesti jako malo vremena, ali zato mi se vratilo toliko uspomena na prošla vremena, dok sam još provodio puno vremena tamo, na selu. Iskrsnula su ona sjećanja na djetinjstvo, dok sam još mogao biti sretan i kada još nisam ni mogao naslutiti što me kasnije čeka u životu. Vratile su se i tužne uspomene, jer toliko volim ovo selo, ali više nemam nikoga iz svoje obitelji s kim bih mogao otići tamo, i nema nikoga tko bi me tamo dočekao, kao nekad davno. Inače, ja sam eto tako, dobro, recimo, mada sam jako okružen samoćom i jako sam shrvan tugom, naročito ovakvim danima kad dođe neka godišnjica. Puno pozdrava šaljem i Tebi i cijeloj obitelji, i nadam se da ćemo se uskoro sresti˝.

 

U drugom pismu pisalo je;

˝ Draga David!

Jako se radujem što si mi se javio. I ja puno mislim na tebe. Nažalost, zadnji put se nije poklopilo, nisam mogla otići kući. Namještaj su preuzeli novi stanari u našoj staroj kući, a ja sam se razboljela. Imala sam temperaturu itd. Polako se već navikavam na to, u vrtiću u kojem radim uvijek sve pokupim od djece. Nažalost sada privremeno nemam slobodnih dana, ne znam kada mogu najranije doći kući, ali i ja bih vas jako željela posjetiti. Jako se radujem tome da ti je teta bolje i nadam se da će još jako dugo ostati među nama, i da će se njeno stanje još poboljšavati. Toliko toga još ima o čemu bih voljela pričati sa njom. O David, ja tebe toliko razumijem. I mene često obuzme osjećaj usamljenosti. A o obljetnicama da ti i ne pričam. Ja tada znam biti toliko tužna. Sada 2.-ga je bilo trinaest godina od sahrane mojih roditelja. 19. je tatin imendan. Tada se i ja prisjetim davnih vremena i pomislim koliko se sad kod kuće sve promijenilo, i to me jako rastužuje. Ali ne želim ti još više kvariti raspoloženje. Zato ja još vjerujem u bolja vremena i ljepšu budućnost, i vjerujem da život još uvijek čuva za nas nešto lijepo. Nadam se da ćemo se uskoro sresti i onda gledajmo da jako dugo razgovaramo jedno s drugim, ti i ja. Dragi David. Jako sam ti zahvalna na tome što si uložio toliko truda da mi pišeš na mađarskom, ali meni mirno možeš pisati kako god želiš, kako znaš Bitno je to da ostanemo u kontaktu. Šaljem poljubac tvojoj teti, ti se jako pazi i javi se kad god možeš. Želim ti jedan sretan i lijep dan. Ako možeš, izađi malo sa prijateljima, to bi ti sigurno puno koristilo. Pusa˝.

 

U uzvratnom pismu stoji;

 

˝Draga Anabella!

 

Jako se radujem tome što si mi tako brzo odgovorila. Svakako ćemo biti u kontaktu. Ako bude ikakvih promjena sa tetom, to ću ti smjesta javiti, makar zato da znaš što se s njom događa, jer mi je sasvim jasno da nisi ti ta o kojoj ovisi kada možeš doputovati, a kada ne.

Vidiš, ova usamljenost i ove godišnjice... Može biti da će to tako ići dok god smo živi, ali možda bi se samo sa ljubavlju u srcu trebalo prisjećati onih koji više nisu sa nama. Tugu bismo valjda nekako trebali izbaciti iz sebe, ili je potisnuti jako duboko, jer ja vjerujem u to da ćemo se i ti i ja ponovo sresti sa onima koje toliko volimo i koji su nas morali napustiti protiv njihove volje.

Kad ne bih ovako razmišljao, već bih odavno potpuno poludio, ili je moguće da bih i ja sad već bio pod zemljom.

Mislim da i ti razmišljaš ovako ili slično ovome, a ako ne, onda bih volio da prihvatiš ovu mogućnost da to tako funkcionira sa smrću, ili sa životom nakon smrti, jer, vjeruj mi, vjera u to može nam jako puno pomoći u životu.

No ni ja ne želim evocirati tužne, užasne i bolne uspomene, tako da ti se ponovo zahvaljujem na brzom odgovoru i još jednom šaljem jako puno pozdrava i Tebi i čitavoj obitelji.˝

 

 

˝Dragi Davide!

 

Toliko su mi pomogle tvoje riječi, to je nezamislivo. I ja kao i ti vjerujem u to da kad umremo još nije kraj svemu i da ćemo se jednom negdje ponovo sresti sa našim najdražima. I meni ta pomisao pomaže da guram nekako kroz život. Samo, nama koji smo ostavljeni ovdje, nije nam uvijek lako. Ali vidiš da uvijek dobijemo snage odnekud. I ja se ponekad prepustim očaju, a kasnije stanem na noge, i život ide dalje. Znaš kako mi Vage u horoskopu funkcioniramo, jednom jedna strana vage padne s jedne strane, pa onda padne s druge, ali zato uvijek na kraju nekako dospijemo u stanje ravnoteže. I teta ti je uvijek bila tako jaka, nadam se da će i sada prebroditi ova teška vremena. I kako sam primijetila, nekad nam je potrebno samo malo vremena. I vrijeme liječi. Jako sam sretna što smo se nedavno sreli. Čini mi se, čitajući tvoje retke, da smo nas dvoje jako slični. Još jednom želim ti jednu jako lijepu noć i želim ti puno snage, i izdrži!!! Pusa, -Anabella˝

 

 

Draga Anabella!

 

Ćao još jednom. Vidiš, kad već spominješ Vage, imao sam ranije jednog prijatelja, koji na žalost više nije među nama, koji mi je jednom rekao da je život isti kao vaga –kad se jedna njena strana spusti, druga strana joj se diže prema gore, odnosno koliko s jedne strane gubimo u životu, točno toliko dobivamo sa druge strane. Tada sam se jako duboko zamislio nad ovom mišlju i tada to još nisam shvaćao, ali danas se već slažem s njegovim riječima, jer bez ravnoteže ni zvjezdani poredak ne bi mogao postojati, kao ni život na ovoj našoj planeti. Tako da, -Que sera sera, kako bude bit će, -kažu, -ali svakako će biti nekako. Ne mora čovjek po svaku cijenu biti sretan, dovoljno je i to ako on sam učini nekoga drugog sretnim, i već i samim time naš život dobiva na težini i vrijednosti, ljepoti i smislu.

No evo, i ja ti želim jednu prelijepu noć i tako dalje, i tako dalje...˝

 

 

˝Draga Anabella!

 

Na ovo pismo ne očekujem skorašnji odgovor i nemoj slučajno pomisliti da sam nestrpljiv ili da se ljutim na tebe jer mi nisi već odavno pisala. O tome nema ni riječi. Javljam se samo zato jer znam da prolaziš kroz jako teško razdoblje, i to i mene jako boli. Naročito me boli to, (ovo znam i iz vlastitog primjera), jer znam da će nam se ovi periodi uvijek iznova, iz godine u godinu, vraćati.

I ja prolazim kroz teško razdoblje, ali ni tada ne mogu reći da znam kroz što ti prolaziš, naročito nakon svega onoga o čemu si mi ljetos pričala, kad si me zadnji put posjetila. Kod tebe je to puno jezivije, i jako me dira i rastužuje to što moraš toliko patiti, naročito jer znam kakva si divna osoba i koliko ljubavi i dobrote ima u tvom srcu. Ali zato imaš u sebi toliko snage da to graniči sa nevjerojatnim, i ja znam da ćeš se ti uskoro opet osjećati bolje.

Volio bih te nekako utješiti, ali čovjek ponekad ne zna kako, tako da bih rekao samo toliko da bol dolazi i prolazi, i onda se ponovo vraća, ali za ovo, siguran sam, postoji dobar razlog, koji ti i ja ne poznajemo, možda samo Bog zna.

Ali ako se slučajno desi tebi ili meni da u ovom sadašnjem životu ne pronađemo svoj mir i svoju sreću, jako sam uvjeren u to da ćemo sve to pronaći u slijedećem životu, mada je s jedne strane strašno ovako razmišljati, jer ne možemo biti potpuno sigurni u to da postoji i drugi svijet, i zato pokušavamo sve naše želje ostvariti u ovom sadašnjem životu.

Ali zato vjerujem u to, i volio bih da i ti vjeruješ i da ti ta vjera postane oslonac u životu, da ćemo se jednog lijepog dana ponovo sresti sa svima onima koje je život, odnosno smrt, otela od nas. A prije tog ponovnog susreta još moramo znati da nismo do kraja života razdvojeni od njih, jer ih čuvamo u našem srcu, u našem tijelu, u našim dušama, a i vrlo je lako moguće da i oni tamo negdje gore nas čuvaju u svojim srcima, i nekad nam i pomognu, već koliko mogu.

Tako da, želim ti puno snage, puno istrajnosti i puno vjere, i jako puno pozdrava šaljem i Tebi i obitelji.˝

 

-Samo malo, samo malo. Ovo mi je nevjerojatno poznato. Upravo sam imao jedan od onih svojih bljeskova i prisjetio sam se da sam i ja imao sestričnu koja se zove Anabella. A sad se prisjećam toga da je ona mene iz nekog samo njoj znanog razloga uvijek oslovljavala sa David. Je li moguće...?

-Pa ovo je nevjerojatno. To bi zaista bila nevjerojatna slučajnost, gotovo nemoguća, -reče Janis.

-Ali Janis, -reče joj Hendrix. –Zar se ne sjećaš da nas je on doveo do ove kuće i da je imao Deja vu prilikom ulaska u nju. Možda je ovo Jamesov stari dom, ili je pripadao njegovoj sestrični.

-Što ti kažeš na ovo, James? -upita me Janis.

-Moglo bi biti i jedno i drugo. Ne znam.

-Pa, po mome, trebao bi detaljno proanalizirati ova pisma, i ako ste se zaista dopisivali tvoja sestrična i ti, možda to pokrene lavinu sjećanja u tebi.

Tako sam i učinio. Iduća dva tjedna analizirao sam pisma i postao 90 % uvjeren u to da su to pisma moje sestrične i moja pisma. Iz njih sam mogao zaključiti samo jedno, -da smo i sestrična Anabella i ja doživjeli neku strašnu nesreću i ogromnu traumu u mladosti, ili čak gubitak nekog nama najbližeg, člana obitelji ili nešto slično tome, i da nas je to čvrsto povezalo. Iz pisama se razabire da tješimo jedno drugo, da smo oboje često bili depresivni, i naglašavaju se neki dani, neke godišnjice.

Ulagao sam puno truda u to da meditirajući na ove tekstove evociram neku uspomenu, ili više njih, dok na kraju nije krenulo. Prisjetio sam se da smo živjeli na selu, i ona i ja, i to u istom selu, skupa sa našim roditeljima i djedovima i bakama. Sjetio sam se toga da u mladosti nismo bili posebno blisko vezani, a onda se najtmurniji dio ove priče počinjao rasplitati preda mnom. Njenog oca su ubili na vrlo brutalan način, a njena majka je umrla tri godine kasnije od tumora na mozgu, dok je Anabella još bila veoma mlada. Zato su naša pisma bila puna emocija, uzajamnog tješenja, usporedbi sa sličnom

sudbinom koja je zadesila i nju i mene.

 

*

 

Jednog dana, nakon što sam pročitao jednu staru prašnjavu knjigu sa tavana, koja govori o svijetu prirode, o čudesima u svijetu biljaka i životinja, o najveličanstvenijim građevinama čovječanstva i njihovim vjernim opisima, o znanosti koja je otišla toliko daleko da se prije samo sto godina ni u žanru naučne fantastike nije moglo nazrijeti koliko ćemo napredovati, kako je čovjek sletio na Mjesec, kako su se tijekom povijesti rađala veličanstvena carstva i čudesne civilizacije, ispričao sam o ovome ponešto Hendrixu i Janis.

Janis je inače u sumrak znala izaći van našeg vidokruga i vratiti se satima kasnije, prije zore.

Janis je na moju molbu da mi pojasni neke stvari u svijetu u kojem živimo, a čega se još nisam mogao prisjetiti zbog svoje amnezije, rekla;

-Pođi sa mnom, a i ti, Hendrixu. Pokazati ću vam stvarni svijet.

Povela nas je do grada, tj. do njegovog ruba, a tu naiđosmo na nepreglednu koloniju bijednih i siromašnih ljudi, koji su živjeli u svojim kućercima sklepanim od par dasaka. Neki su obitavali samo u nečemu slijepljenom od kartonskih kutija. Bilo je tu i nekoliko kontejnera, a oni koji su živjeli u njima bili su u povlaštenom položaju pred ostalima.

Gledao sam ove ljude, žene, djecu, starce i mlade prljave, odjevene u dronjke, kako šire vonj, jer se nisu mogli ni okupati, a svima je u očima bila beskrajna tuga. Oni su bili odbačeni od svijeta, zaboravljeni, nepostojeći, sramota ovog grada, kolonija koju će uskoro netko možda istrijebiti, da ne kalja ovaj dio grada svojim postojanjem, odnosno svojim mrvicama postojanja.

-Evo, ovo ti je naš divan svijet, David. -Ovo je to čudo koje je stvorilo čovječanstvo. Da ti citiram odlomak iz jedne knjige;

-„Sjetio sam se sada svih onih ružnih stvari koje su mi se događale, kako su se nizale jedna za drugom godinama, i kako sam pomislio da to nikad neće prestati. Sjetio sam se i toga kako sam se pitao zašto me život tako okrutno kažnjava, i toga kako sam oko sebe vidio svijet pun zla i boli. I sjetio sam se toga kako sam sve više postajao svjestan svega zla kojim sam okružen, i kako sam počinjao misliti da ništa osim njega i ne postoji. Počeo sam tada gubiti tlo pod nogama i misliti da u životu nema ničega lijepog, a ako i ima, da ono što je lijepo traje samo trenutak i zatim nepovratno iščezne, a iza svega ostaje samo pitanje ima li život uopće neki smisao.

Pitao sam se tada zašto su ljudi tako zli i odakle tolika potreba za nanošenjem boli drugima. Upitaju li se oni ikada kolika je težina njihovih djela,

-mislio sam, -i kolika je okrutnost i razorna snaga njihovih riječi? Postave li sebi ikad pitanje zašto su to radili? Kako sve to zaboraviti? Kako izbrisati iz sjećanja sve te bolne trenutke, u kojima sam se morao suočiti s tim da sam nepoželjan, preziran i omalovažavan? Pitao sam se zašto me jednostavno nisu mogli ostaviti na miru ako me već nisu voljeli. Čime se ljudi uopće rukovode kad nekog povrjeđuju? Imaju li jednostavno potrebu iskaliti se? Možda to tako treba biti, ali ne mogu shvatiti, ne mogu se pomiriti s tim.

Iskrsavale su pred mene tako moje nekadašnje misli, izranjalo je pred mene sve ono što me je tada mučilo i opterećivalo.

-Ima onih, -mislio sam nekoć, -koji vjeruju da je svaki čovjek po prirodi, negdje duboko u sebi, dobar u srcu, ali ga život promijeni i učini ga grubim i oholim. Je li onda život kriv? Jesu li ljudi doista svi takvi? Živimo li to u svijetu monstruma? Dokle je ljudska glupost u stanju ići? Zagorčavati život drugima dok im ne postane nepodnošljivo na ovom svijetu, dok im ne postane nepodnošljivo u svojoj koži, je li to pojam uspješnosti u današnjem svijetu? Postaje li čovjek takav jer mu kažu; -Svijet je takav, ili plivaj ili potoni?

Čovječanstvo je ispisalo tolika poglavlja o ljudskoj gluposti. Svi ti ratovi i sva ta mržnja, svo to nepovjerenje i predrasude koje imamo jedni prema drugima. Jesmo li se pomakli i centimetar naprijed u zadnjih nekoliko tisuća godina? Ono što je jedan čovjek u stanju napraviti drugome, ne radi ni najljuća zvijer. I još kažu da smo najinteligentnija bića koja postoje. Zašto to misle? Zar zato što smo sagradili svijet na tuđim truplima, jer smo prisvojili sebi pravo da gospodarimo svijetom onako kako nama odgovara i da gradimo i rušimo kako nam se sviđa? Zar zato jer smo izgradili svijet u kojem malobrojniji robuje, slabiji gladuje, a naivniji plaća cijenu svoje naivnosti, svijet u kojem govori oružje, u kojem je dominacija nad drugima jedini cilj, u kojem jedni gledaju kako drugi propadaju i umiru, i pri tome si govore; -Tako mora biti, jer oduvijek je bilo tako.

Znači li to da smo oduvijek bili tako bezdušni? Znači li to da za čovječanstvo nema nade?

Ako se povijest ponavlja, tada nema izlaza iz tog začaranog kruga. Čemu onda postojimo, čemu uopće da se nadamo? Gdje je ta sjajna budućnost kojoj se ljudi nadaju već tisućama godina? Mora li čovjek uništiti sve što je dobro i lijepo? Kako se uopće nadati nečemu dobrome u ovom svijetu, i gdje sve to vodi? Živimo u lažima i druge učimo da žive u lažima. Možda smo svi jednaki u božjim očima, ali jesmo li jednaki u očima jedni drugih? Zbog čega da budemo ponosni u takvom svijetu? Uče nas da trebamo vjerovati u prave vrijednosti, a jedina prava vrijednost je, na kraju svih krajeva, novac, oko kojeg se okreće svijet i oko kojeg se vrti sav život. Kako da čovjek diše u takvom svijetu i čemu da se raduje? Trebamo li zatvarati oči pred tuđom boli i tuđim patnjama? Nije li to ono što svi radimo, zatvaramo oči? Kakav je to svijet u kojem se ljudi raduju tuđoj muci i u kojem je glupost postala uzor savršenstva? Je li moguće promijeniti takav svijet, svijet koji se ne želi promijeniti, svijet kojem je dobro ovako kako je?

Može li se u ovakvom životu čuti glas onoga koji vapi za promjenom, za čovječnošću, ljubavlju i razumijevanjem? I je li to samotni glas ili glas milijuna, milijuna onih koji se guše u blatu napretka i ljudskih dostignuća, u blatu ljudske veličine i civiliziranosti? Produžujemo život jednima, a skraćujemo život drugima, i živimo na račun tuđe slabosti. Gdje su tu sve one vrline kojima se volimo okititi? Je li takav svijet odraz naše inteligencije? Je li takav svijet najveće dostignuće bića koje sebe naziva humanim, bića koje sebe naziva čovjekom?

Kako ne biti tužan i slomljen zbog svega toga? Može li u ovakvom svijetu uopće itko biti sretan?˝

-Eto, reče Janis. To ti je naš svijet. I pogledaj opet ove ljude. Za njih je nebo tako daleko.

-Ali što Bog ili Isus ne poduzmu nešto po tom pitanju?

-Ah, Isus i Bog? Imala bih ti što reći o tome. Pročitati ću ti dio još jedne knjige.

-„Niti su dobra i plemenita djela započela sa Isusom, niti su završila sa njim. Niti su čuda započela sa njim, niti su završila s njim. Niti su nezaslužena patnje i mučenje započeli sa Isusom, niti su završili s njim. Niti je on osoba koja je najviše patila na ovom svijetu. Zašto ga onda proglašavaju primjerom i simbolom neizrecive patnje, kad je njegova patnja i agonija trajala svega nekoliko sati, a netko pati čitavog života. Niti je raj nastao onog trenutka kad se Isus uzvisio u nebo, niti je on ostao jedino biće u raju sa svojim ocem, od njegovog uzvišenja pa naovamo. Niti su se njegova obećanja obistinila, jer često je, slučajno ili namjerno, zatajio neke stvari, poput one da krotki još mnogo tisuća godina neće baštiniti Zemlju, niti se Bog odaziva milijardama propalih, nesretnih, siromašnih, uništenih, golih, bosih i gladnih, i onih koje život beskrupulozno uništava, i nitko im ne pomaže, samo smrt. Dakle, tko je Isus i je li on bio samo zanesenjak kojeg je grupica njegovih ondašnjih sljedbenika, koja je kroz stoljeća rasla, uspjela progurati kroz povijest? I to nerijetko izuzetno nečasnim i neljudskim metodama, fizički uništavajući i eliminirajući sljedbenike drugih vjera. A i sljedbenike vlastite, kršćanske vjere, one koji su se otrgnuli dominirajućim katolicima, zatirući i njih i njihovu vjeru, istrebljujući čitave zajednice vjernika koji se nisu uklapali u poslovnu i političku računicu onih koji su željeli vladati svijetom, a to vladanje svijetom su danas već svakako i postigli. Uzmimo za primjer samo gnostike, katare, templare, progonstva, mučenja i ubijanja protestanata, dugogodišnje ratove protiv njih, u kojima su pogibale stotine tisuća ljudi, a gledano kroz povijest možda i milijuni. Pa se sjetimo Inkvizicije i svih onih grozota koje je učinila i smislila ta bolesna organizacija. Istrebljivali su milijune ljudi u ime Križa. A tu su i sve one spletke, političke i druge, ratovi i manipulacije koje je Crkva tako vješto vodila stoljećima, sve dok nije postala najmoćnija, najbogatija i najutjecajnija sila na svijetu, sa najviše sljedbenika iza sebe u usporedbi sa ostalim religijama. I kako onda vjerovati u tu istu Crkvu, kad je iskoristila, izmijenila do neprepoznavanja, falsificirala, izmanipulirala i zloupotrijebila Isusovu ličnost do te mjere da onaj pravi Isus više uopće i nije u toj priči, nego tek kao lik koji privlači mase obećanjima o iskupljenju svijeta i čovječanstva, kao i božanskim osobinama svoje vlastite ličnosti, kao jedini koji može spasiti čovječanstvo i privesti ga Bogu osobno. A je li to učinio? I koliko je zla učinjeno u svijetu pod izgovorom da se to čini u Isusovo ime? Zar Isus nije mogao vidjeti kuda će njegove riječi i njegovo učenje povesti svijet u narednim tisućljećima? Nije li nas onda Isus osobno uveo u mračno doba, u mračnu eru, u mrak vjekova, iz kojeg izgleda da nema izlaza? Kako tada on i njegove pouke i poruke mogu biti vjerodostojne, i kako ljudi mogu biti tako slijepi i povodljivi, praznovjerni i isprazni, kad ih se tako lako može na razno razne profinjene načine, opet iskorištavajući Isusov lik, navesti na to da čine tolika zlodjela? Zadivljuje koliko ljudi ne razmišlja svojom glavom, već im je tako lako utisnuti u podsvijest jednu čitavu filozofiju sazdanu na lažima i izopačenim porivima onih koji ih vode. Zar je kršćanska religija tada iole bolja od bilo koje ideologije koju toliko blati? Pa ljudi su tada zaista samo stoka, ili ovce, nek´ bude tako, kako ih nazivaju njihovi Sveti Pastiri koji se kupaju u zlatu i izobilju, dok milijardama obećavaju iskupljenje kroz patnju i govore im da moraju biti siromašni, nesretni, bolesni i poniženi da bi zaslužili Božju milost. Zašto se oni sami ne ponize i odreknu svih blaga koja imaju, svog utjecaja u svijetu, proizašlog iz njihove moći da vladaju svijetom, i zašto ne razdijele svijetu sve one dragocjenosti koje su tisućljećima mačem i ognjem otimali od drugih, uglavnom od sirotinje i od onih poraženih u ratovima koje je Crkva izazvala, kako bi bolje udovoljila Božjim instrukcijama? Kada bi se Crkva odrekla svega onoga što posjeduje od materijalnih bogatstava, nekretnina, novca, umjetnina, rijetkih i pradavnih knjiga i spisa, zabranjenih učenja zapisanih na svicima, a koje taje od svijeta, tada više ne bi bilo ni siromašnih, ni gladnih, ni žednih, ni iskorištavanih, ni poniženih, a ni pokradenih ljudi na ovom svijetu. Ali ne. Oni su za sebe rezervirali Kraljevstvo Zemaljsko, a sirotinju još više blate, ponižavaju i osiromašuju, obećavajući im Kraljevstvo Nebesko. A što ako Bog odluči da tu veliku instituciju svijetom vladajućeg kršćanstva uputi jednosmjerno u Kraljevstvo Podzemno, u pakao, a ne u raj? A one siromašne u Kraljevstvo Nebesko, kraljevstvo koje su ovi iz Crkve opet rezervirali za sebe. Izgleda da čovječanstvu jednostavno trebaju Vođe, jer čovječanstvo ne bi moglo funkcionirati da nije vođeno baš onima koji najbolje umiju zloupotrijebiti ljudsku glupost i iskoristiti ljude siromašne duhom i intelektom. Postoje dvije svete knjige u Bibliji –židovska i kršćanska, -spojene u jednoj knjizi. Židovska je Stari zavjet, a kršćanska je Novi zavjet, a obje opisuju dva različita Boga. Isus daje novu sliku Boga u Novom zavjetu –iz toga proizlazi da jedan od dva Zavjeta laže, jer ne mogu istovremeno postojati dva ista, a u stvari toliko različito opisana Boga. Svećenici u crkvama propovijedaju o pričama iz židovske Biblije, a istovremeno pljuju na ostale religije, između ostalog i na Judaizam. Kolika je opasnost u tome da se kršćanski Bog proglašava jedinim pravim Bogom, a Isus jedinim pravim iskupiteljem? To je tolika opasnost da dijeli cijeli svijet i dovodi ga do ruba uništenja. A i svi mi sami otplaćujemo naše dugove. Nije istina da će raj ostati prazan sve do sudnjeg dana, dok dotle u njemu obitavaju samo Bog i njegov sin Isus, jer je još dok je bio na križu, Isus obećao razbojniku sa svoje lijeve strane, razapetom pokraj njega, da će dospjeti u raj istog dana kad i Isus. A s obzirom na to, raj je do sada vjerojatno već krcat. Kršćanstvo se kroz povijest širilo mačem, prolijevanjem krvi, otimačinom, s jednim ciljem –da uspostavi apsolutnu kontrolu nad čovječanstvom, i to zbog novca, moći i utjecaja, koji će dovesti do omogućavanja te kontrole, jer da bi se postigli utjecaj i moć, potreban je novac. A taj novac niti je bio, niti jeste, niti će biti namijenjen dobrobiti čovječanstva. A da bi se došlo do novca, morali su izbiti pljačkaški i osvajački ratovi i morala se proliti krv milijuna nevinih. Katoličanstvo je, kao najraširenija, ujedno i totalno diktatorska organizacija, koja kroz povijest istrebljuje svoje rivale, tj. sve one koji su se odvojili, jer su vidjeli da u kršćanstvu, koje je tada pripadalo katolicima, koji su željeli svijet za sebe, nešto dobrano smrdi. Zbog želje da promijeni već izopačeni i degenerirani sloj vladajućih katolika, Martin Luther piše svoje proglase o potrebi mijenjanja nekih stvari. Posljedica toga bila je da se katolici okreću protiv protestanata i izbija tridesetogodišnji rat, u kojem je stradalo nekoliko milijuna ljudi. Zbrisali su i Templare, jer su tim istima ostali dužni ogromne svote novaca, a najbolji način da se podmiri dug je taj da u potpunosti uništiš one kojima duguješ. A Inkvizicija, o da, o tome se ima što pričati.

U novom zavjetu i u kršćanstvu 90% vjere zasniva se na Isusovoj smrti, a ne na Isusovom nauku. To znači da je većina kršćanskog nauka nastala nakon Isusove smrti i da su taj nauk sastavljali ne Isus, već njegovi sljedbenici, a kroz povijest je mnogo toga dodano ili oduzeto iz izvornog Novog zavjeta, kako bi se stvorila filozofija manipulacije ljudima. A to je išlo ovako –samo vas Isus može spasiti, a on je naša svojina. Mi smo apostoli, stoga dajte nam svoj novac, tako da zaradite svoje mjesto u našoj religiji i našu naklonost, i mi ćemo vam se odužiti time što ćemo vas otpremiti direktno u raj.

Ako Bog i njegov sin Isus sve ljude podjednako vole, zašto onda postoji pakao? Zašto njih dvojica sami ne vrate na pravi put one zabludjele, jer kome je u svijetu potrebna tolika pomoć kao onim izgubljenima. Zašto zbog oslobođenja nečije duše ljudi moraju platiti danak time što moraju promijeniti svoje izvorne religije u kršćansku, koja pomalo, ili bolje rečeno poviše, nalikuje na svijet politike i njenih zakulisanih intriga i smrtonosnih igara? Metode Crkve su – obećaj što više u početku, pa onda kasnije kradi i zakidaj.

Isus je rekao da će krotki baštiniti svijet, no da je rekao da će se to desiti nakon nekoliko tisuća godina, ako se uopće i desi, Isus danas ne bi imao ni jednog sljedbenika na svijetu. A osim toga, umjesto one izreke, -Okreni drugi obraz, -puno je citiranija i u praksi provođenija ona izjava, -Oko za oko, zub za zub. -I zbog toga su se prolila mora krvi. A katolički svećenici u svojim crkvama javno i potpuno izravno, bez uvijanja, pljuju po pripadnicima drugih vjera i sotoniziraju ih, jer su svjesni toga da se i druge vjere šire, i time Crkvi oduzimaju interesnu sferu, koja uključuje cijeli svijet. Zanimljivo je da ti isti svećenici govore da su u božjim očima svi ljudi isti i da Bog sve podjednako voli. Ali kvaka je u tome da oni moraju biti kršćani, jer Bog ne voli nikoga tko nije kršćanin, a pod ono –sve ih jednako voli- podosta njih ne spada u onu skupinu –svih. Pa je li to poanta Isusovog učenja?

Stari zavjet je pisan i skuplja priče u jednu knjigu tisućama godina. Zašto tada Novi zavjet ne prihvaća postisusovske spise, ili čak i one iz Isusovog vremena, kao istinite? Zato jer su Novi zavjet pisali drugi, a ne Isus sam, što je svakome dalo prostor i mogućnost za maksimalne manipulacije učinjene na tekstu koji je proglašen svetim. Imali su u stvaranju Novog zavjeta i mnogi drugi svoje debele prste, a ne samo evanđelisti. Zašto ne priznaju svitke sa Crvenog mora i svitke iz Nag Hammadija? Poznato je da su za Isusova života njegov nauk zapisivali mnogi njegovi sljedbenici, po nekim navodima čak njih oko sedamdesetak, a u Novi zavjet su ušli samo oni dijelovi koje su napisali Evanđelisti, njih četvorica, i oni su svoje tekstove stavili na papir tek četrdesetak godina nakon Isusove smrti. Kako se netko uopće može sjetiti ičega od prije četrdeset godina od riječi do riječi, jer su apostoli navodno Isusov nauk prenijeli od riječi do riječi, a kasnije se ustanovilo da su oni davali neke međusobno suprotne izjave, koje se baš i ne poklapaju. Četiri dijela Novog zavjeta su pisala četiri Isusova apostola, a tko uopće može nakon tolikih godina točno zapamtiti Isusove riječi onako kako ih je on sam izrekao, a da ga pamćenje ne vara. Ljudi ponekad zaborave i ono što su čuli istog dana, i nisu u stanju rekonstruirati savršeno precizno ono što su taj dan vidjeli, čuli ili što su sami rekli. A i Stari zavjet je nastajao preko tisuću godina, i u najdavnija vremena se prenosio s koljena na koljeno, pa je i ova, kao i svaka druga predaja s koljena na koljeno, nužno izmijenjena u manjoj ili većoj mjeri, jer ljudska memorija i oslanjanje na nju je vrlo sklizak teren i vrlo varljiva stvar.

A što je bilo sa drugim spisima? Uništeni su ili skriveni od očiju javnosti, da bi Biblija bila ono što jest, navodno kompletan i izvorni Isusov nauk. Zato je Novi zavjet dobio oblik koji odgovara većini, a ne onaj oblik koji bi doista trebao imati. Jedan stih iz ovih zabranjenih dijelova Biblije kaže; -Ja nisam samo u građevinama od kamena (u crkvama). Podigni kamen i naći ćeš me tamo. Posijeci drvo i naći ćeš me u njemu. Zagledaj se u svoje srce i vidjet ćeš me tamo kao odraz svoje duše, (Isus). To znači da Crkva nije potrebna kao posrednik između ljudi i Boga, jer Bog nije nešto što itko može i smije svojatati. A kršćani, ponajviše katolici, čine upravo to.

Smisao života po njima je patnja, koja je put ka iskupljenju, pa zašto onda svećenici, koji voze skupe automobile, imaju svoje kućerine i vile, svoje žene i ljubavnice, i novaca na raspolaganju koliko im god treba, ne žele patiti? Zašto se oni ne odreknu svog tog bogatstva, ako im je već Isus, koji nije imao nikakvih materijalnih dobara, najveći uzor, i zašto ne počnu živjeti skromno, u siromaštvu, izloženi nedaćama života i patnji kao i svi mi ostali, ako je patnja najbolji način da se zadobije Božja milost.

Crkva naoko vlada svijetom ljubavlju, a u stvari mase kontrolira strahom, spominjući im Sotonu, božju kaznu i vječni pakao ako si odmetnik od kršćanskih dogmi.

Osim toga, zbog jedne jabuke u rajskom vrtu, sve nas proglasili su grješnicima, sve one koji su živjeli i hodali ovim svijetom, i one koji će to tek učiniti, bez obzira na to koliko je dobrih ljudi među nama, ispravnih, čestitih, poštenih, dobrohotnih, iskrenih, skromnih, poniznih ljudi, punih ljubavi u svojim srcima. A smisao svega toga je proglasiti čitavo čovječanstvo grješnim i ponuditi im jedini mogući izlaz, privatnu svojinu katolika koja se zove Isus, koji nas jedini može spasiti.

Jedno je religija, a drugo je vjera. Religija izaziva zlo, stvara ekstremiste, sklona je manipulacijama i krivotvorenju, zatvorena u dogme koje su nastale prije nekoliko tisućljeća i koje bi trebale biti odavno prevaziđene, a vjera je ono što dolazi iz srca. Koliko od ljudi koji slijede Krista doista imaju čisto srce? Isusova se obećanja nisu ostvarila do dana današnjeg, a kad će, i hoće li uopće, vrlo je upitno. Sveta stolica je ustanovila da se iz sjene djeluje puno uspješnije nego javnim djelovanjem. Crkva ima podršku većine svjetskih moćnika, koje je kupila i kojima upravlja, jer oni mogu kupiti svakoga tko u nekoj državi ima političku moć. A i potpuno zanemaruju znanost, čime je njihova spoznaja svijeta jednaka spoznaji svijeta jednog pećinskog čovjeka, a ipak te zastarjele i neodržive spoznaje i danas uvaljuju milijunima. Biblija je napisana tako što se može tumačiti i interpretirati na bezbroj načina. Dokaz tome su razne vjere i mnogobrojne sekte u okviru kršćanske religije. Sve se one zaklinju istom Bogu i imaju temelje u istoj svetoj knjizi, a unatoč tome svi oni se drže svoje inačice kršćanskog nauka i odbacuju one ostale ogranke i sekte, smatrajući svi redom da su baš oni najbolji i najkompetentniji tumači Biblije i Biblijskih istina, a ne ovi drugi.“

-Dobro, zašutjela si. To vjerojatno znači da te je prošao PMS, -reče Hendrix. –Osim toga, sve što si sada rekla već je tako isfurano i jadno. A sad počuj malo o tom svom Buddhi. Buddha Sidhartha je ne tako davno jednom prilikom rekao da je sve što postoji ustvari čista svijetlost. Tada bi i postojanje trebalo biti čista svijetlost, s naglaskom na čistoću, nematerijalnost i fluidnost svjetlosti. A i stvarnost, svijet, život i ljudi, sve bi tada trebalo biti čisto poput najčistije svjetlosti, i naša nutrina i naša vanjština, i naša okolina. Isto kao i naša prošlost, naša sadašnjost i naša budućnost. Isto kao i naša djela, naši snovi, naši strahovi, naše boli, naše dvojbe i naši grijesi, koji su vrhunac svega, sve one grozote koje ljudi rade jedni drugima. A opet, taj isti Buddha je rekao da treba uteći kotaču rađanja, umiranja i ponovnih rađanja, jer na kraju svačijeg života čekaju bolest, patnja, starost i smrt, ne nužno sve nabrojano, jer neki jogiji vječno žive. Kako je on sam te dvije oprečnosti uspio pomiriti u jednoj te istoj filozofiji, doživljaj prosvjetljenja koji ga je učinio Buddhom i koji se svodi na poistovjećivanje svega postojećeg u Univerzumu sa čistom svijetlošću, dakle sa nečim svijetlim, pozitivnim i uzvišenim, a zatim i sa čistoćom te svjetlosti, u kojoj nema ružnog, nema negativnog, nema mraka, nema zla i nema ničega nečistog, a zatim je sve to poništio opsežnim filozofskim sustavom koji se svodi na upute kako pobjeći življenju, otjelotvorenju ili Sansari, koja je nezdrava, prljava i razarajuće nepoželjna, i u kojoj nema ničega vrijednog požude, vrijednog želje za posjedovanjem i vrijednog žaljenja za nečim izgubljenim i neostvarenim? Zar je moguće da je Buddha pogriješio i da nije shvatio smisao svoga prosvjetljenja, i da njegov prizeman um to prosvjetljenje nije mogao dokučiti do kraja, već ga je to odvelo na sasvim drugu stranu, u drugu krajnost od one priče o svijetlosti i čistoći? Mogu li buddhe pogriješiti? Mogu li gurui i swamiji griješiti? Mogu li i Bodhisattve pogriješiti? Mogu li bogovi na Zemlji griješiti? Ako je on pogriješio, nisu li isto tako i Isus, Mojsije, Krsna, Hermes i drugi mogli jednako tako pogriješiti, ne shvaćajući bit onoga što su vidjeli oko sebe i ne osjećajući u svojoj duši intuitivno, već zatim to isto obezvrijediti, pokušavši sve to prilagoditi jednostavnijim ljudskim umovima, koji nisu skloni samostalnom sazrijevanju, niti im je to dano, već su povodljivi i treba im vođa koji će ih usmjeravati, ponekad u sasvim krivom putu, a da ovoga posljednjeg nisu svjesni ni oni, a što je najčudnije, ni njihovi vođe? Kako je to moguće? Što je tada istina i postoji li ona uopće, ili se sve svodi samo na relativnost i subjektivnost shvaćanja, gledanja, osjećanja i zaključivanja, tj na subjektivni ugao gledanja na stvari? Ako istine nema, onda nema ničega. A ako nema ničega, tada nema ni nas, ni našeg svijeta, ni svemira. A kako dokazati da ih nema kad su tu, kao i mi, kad ih vidimo, osjećamo, diramo. Možemo ih izmjeriti i opisati, možemo postojati u njima i zabavljati se igricama provaljivanja tajni života, smrti i svemira. Dakle, može li Da istovremeno biti i NE? Može li laž istovremeno biti i istina, iluzija istovremeno i stvarnost, praznina istodobno i punina, umišljaj istovremeno i istinitost, san istovremeno i java, slutnja istovremeno i realnost, intuicija istovremeno i logičnost, obmana i Maya istovremeno i Istina? Može li itko dati odgovor na to? Ako može, tada dvije istovremeno oprečne tvrdnje mogu istovremeno obje biti istinite. To bi bilo kao da je istina da Bog postoji, kao što bi istovremeno bila istina da on ne postoji. Dakle istina je i da Boga ima i da Boga nema. Istina je i da istine ima i da istine nema, i da smrti ima i da smrti nema, da konačnosti ima i da konačnosti nema, da beskonačnosti ima i da beskonačnosti nema, da stvarnosti ima i da ujedno stvarnosti nema, i da nas ima i ujedno da nas nema, da sve čega ima u univerzumu postoji, a ujedno da svega toga uopće nema. Može li se između iluzije i stvarnosti staviti znak jednakosti? Kako riješiti taj paradoks? Hoće li se ikad pojaviti netko tko će ga riješiti i hoće li ga riješiti poput Aleksandra, mačem, tj. paradigmom ili će ga riješiti unutar zadanih okvira uma, logike i racia? Treba li paralelno uz um i racio, koji su poprilično ograničeni, upotrijebiti i intuiciju, slutnju, nagovještaj, viziju, uspone i širenja svijesti kroz ludilo, da bi se ova dilema mogla shvatiti, riješiti i objasniti jednom za sva vremena? Naravno da se sve ovo treba sjediniti.

 

*

 

Janis mi je narednih dana ispričala mnogo o svijetu, što sam ja zaboravio zbog svoje amnezije. Tako mi je jednom prilikom rekla:

-Povijest ljudskog roda puna je nasilja, ratova, uništavanja, zlodjela i otimačina, pljački, želje da pojedinci zavladaju svijetom. Znaš kako je to bilo nekada? Vladali su kralj, aristokracija i Crkva. Svi ostali su bili sirotinja bez ikakvih prava na dostojanstven život i slobodu. Prvo su oni na dnu bili robovi, pa kmetovi, pa proleteri. I dosadilo tako milijardama da žive u krajnjoj bijedi, dok su gospoda organizirala preraskošne bankete i balove, nemilice stavljali namete i nametali bezobrazno visoke poreze sirotinji, tjerali ih u ratove, dok su ti Velikani sebi gradili hramove, piramide, raskošne dvorce da bi budućim pokoljenjima ostavili sve to kao ostavštinu koja govori o njihovoj nebeskoj moći i veličini. I posjedovali su svu zemlju, kao i one koji žive na njoj. Tada su se rodile revolucije i građanski ratovi, kad oni koji su bili dolje više nisu mogli trpjeti ono što su im servirali oni koji su bili gore, na vrhu. I revolucija je bilo na stotine, i onih manjih i onih većih. A najgore revolucije su bile one u ovom dvadesetom stoljeću. Oktobarska revolucija, kineska revolucija, kubanska revolucija, kambodžanska revolucija. I nakon oceana prolivene krvi, u kojem su ogrezli i revolucionari a i oni gore, oni drugi, na vlasti, nakon zlog dečka Hitlera, na vlast su došli dobri momci, osloboditelji, okruženi kultom ličnosti, a to su bili Mao, Staljin, Pol Pot...i sve su to bili sjajni momci. Govorili su svojim narodima da će promijeniti svijet na bolje i time stvoriti potpuno plemeniti svijet. A onda su se pojavili Lubjanka i Gulag, koji je progutao milijune nedužnih u svom suludom mlinu ljudskih umova i tjelesa, tj. one s još većeg dna, pa je došla kineska rapsodija, u zemlji bogova koje je trebalo istrijebiti. I opet je na drugi svijet poslano na desetke milijuna nedužnih. Na red je došla i Kambodža, u kojoj je revolucija odnijela preko dva milijuna ljudi, i sve to u ime novog, savršenog poretka u kojem će svi biti ravnopravni i svi će imati jednake mogućnosti, kao i svoja temeljna prava i slobode. Da, tako su se rađali ateistički i komunistički diktatori. A nisu za njima zaostajali ni vođe koji vjeruju u Boga. Oni su tek bili pravi dobri momci, koji su svijet oslobodili globalnog zla fašizma. Oni su se zamaskirali krinkom osloboditelja svijeta i osloboditelja ljudi od svih zala, koji osiguravaju mir i ravnotežu u svijetu, kako bi naši potomci bili sretni i zadovoljni ljudi, koji žive bez ratova, siromaštva, degradacije humanosti i bez kršenja prava na ljudsko dostojanstvo. A kad ono –malo tu netko od velikih sa Zapada zakuha zlu čorbu u nekoj zemlji trećeg svijeta, malo tamo zakuha situaciju u nekoj drugoj zemlji trećeg svijeta, i tako to od II svij. rata do dana današnjeg. Svi su oni, i lijevi, i srednji i desni, zaveli mase i uvjerili nas da su baš oni glavni nositelji i djelitelji demokracije u svijetu, odnosno naši osloboditelji i spasitelji. Dok zemlje trećeg svijeta puše li ga puše.

 

*

Janis mi drugom prilikom reče; -Svugdje u svijetu vlada terorizam Crkve, filozofija zastrašivanja vragom i paklom, terorizam znanosti –sve se radi u ratne svrhe, terorizam medicine –schizophrenia se kod nas smatra bolešću, a na Istoku se to smatra mističnim događajima i mudrošću. A postoji i terorizam demokracije –cijeli svijet pripada Americi i SSSR-u, koji sami nameću svoju diktaturu svijetu pod krinkom demokracije. A tu je i terorizam medija –silovanje uma lažima, šundom, usađivanjem psihologije nasilja u umove ljudi, prikazivanje iskrivljene stvarnosti od strane medija. Tu je i terorizam jačih sila nad slabijima, terorizam nad prirodom i svijetom, terorizam nad dobrim i slobodoumnim ljudima, a sve u cilju stvaranja novog poretka u svijetu. –Za slavu i Domovinu –tih par riječi je uzrokovalo najviše zla u povijesti čovječanstva. Milijuni mladih i naivnih tim su riječima namamljeni u paklene dubine ratova, razaranja, neviđenih zlodjela, ubijanja i umiranja, dok su generali, admirali i aristokracija sve to promatrali dalekozorom s vrha nekog udaljenog brda, sjedeći u luksuznim šatorima uz stolove natrpane svim  mogućim egzotičnim jelima i pićima, na mjestima koja pružaju odličan vidik na igru pijuna, žrtvovanih za zabavu moćnika koji sjede u tim istim šatorima. Kasnije su to promatranje moćnici vršili preko TV-a i drugih medija, naravno  sa sigurne udaljenosti, jer princip je isti, sve su ostalo nijanse.

Ovo je opet jedan citat, a ide ovako. -˝Svijet i ljudi su onakvi kakvi jesu, izgubljeni, sjebani, nesretni, seksualno izopačeni, razočarani u život, skloni depresijama i izludjeli od života u ovom suvremenom svijetu u kojem vladaju nasilje, korupcija, lopovluk neviđenih razmjera, vjerska netrpeljivost i terorizam na globalnoj razini. Takvi smo svi mi pomalo, zbunjeni, izgubljeni i dezorijentirani. Mnogi od nas na kraju završe u ludnici ili izvrše samoubojstvo, ili očekuju smrt s radošću u srcu, jer su se odrekli života prepunog lažnih vrijednosti, ispraznosti i svijeta prenapučenog ljudima ispranih mozgova, zatupljenih, bešćutnih i izludjelih od samoće i usamljenosti.

Pogledaj samo u kakvom to svijetu živimo. U svijetu u kojem jedni umiru od gladi dok se drugi guše u izobilju, u svijetu gdje svakodnevno netko raznese bombom gomilu djece, žena i nedužnih ljudi, u svijetu gdje nema ni pravde ni Boga, u kojem što si veći lopov, to si veći gospodin, a što više novaca imaš to si moćniji, pa možeš potkupiti i policiju i sud i političare, a i državnike. Da, takav je svijet u kojem živimo, svijet bez nade. Znaš li koliko ljudi na dan umre od gladi u svijetu? A znaš li koliko je onih koji istovremeno plivaju u milijunima i imaju toliko novca da ga ne mogu potrošiti ni da prožive još tristo godina? A kako je stečen taj novac? Misliš da je stečen poštenim putem? Bah, ne bih se baš pouzdala u to. Sve je to lopovluk, sve su to prljava posla, druškane. Nema na ovom svijetu pravde. Vlada samo pravda jačega. Pogledaj samo kako moćne države kroje pravdu u svijetu. Treba im nafta, i puf, odmah izbije negdje rat, treba im žrtveni jarac za neku banalnost, i puf, odmah izbije rat protiv terorista, zbog čega strada čitava napadnuta država. Trebaju im zlato i dijamanti, i puf, osiromaše cijeli jedan kontinent i čitavo njegovo stanovništvo dovedu u krajnju bijedu i neimaštinu. Znaš li ti koliko je nesretnih ljudi na ovom svijetu? A sretni su samo oni koji su sposobni opstati, a to su oni koji gaze preko tuđih leševa. To je naš svijet, to je ova divna planeta koju se Zeleni trude sačuvati za buduće naraštaje. Ma ja sam za to da sve izumre, da više ne bude ni šuma, ni životinja, ni prirode, ni nezagađenog zraka i vode. Nek´ sve izumre, skupa sa ljudskim rodom. Sve je ovo trulo. Trulo i naopako. Neka sve ide dovraga. Zašto čekati da se Sunce ugasi, pa da tek onda nestane života na Zemlji? Zašto to ne učiniti odmah, ispaliti neke od onih nuklearnih projektila i sve zbrisati sa lica Zemlje, brzo i efikasno. I da znaš, uopće ne bi bila šteta. Ne, uopće ne bi bila šteta˝, - završi Janis svoje izlaganje.

Slijedile su i priče poput one o pravdi;

–Pljačka je još uvijek zločin u ovoj državi, zar ne? –upitah.

-Pa zavisi. Ako si na vrhu, onda nije. Ako si na dnu, onda je.

-A gdje su tu zakon i pravda?

-Zakon i pravda? E pa vidiš, postoji pravda i zakon za jednog i za drugog. Postoji jedna pravda i zakon za malog i jedna za velikog, postoji jedna pravda i zakon za bogatog, a druga za siromašnog. Postoje jedna pravda i zakon za moćnog i druge za nemoćnog. Postoje jedna pravda i zakon za nedužnog a bespomoćnog, i druge za krivca, ali moćnog. Zakon je samo mreža za sitne ribe, stari moj. Za takve kao ti i ja. Oni najveći i najmoćniji, i iz svijeta kriminala i iz svijeta politike, a i iz svijeta poduzetništva ili pravosuđa, oni se nikad ne ulove u tu mrežu, osim ako kojim slučajem stanu na žulj nekom još moćnijem od sebe i trebaju postati žrtveni jarci. Oni najmoćniji su krojili zakone po svojoj mjeri, a za sve njih postoji zajednički nazivnik –kriminalci, zločinci, lopovi i ratni profiteri.

Nakon svih ovih Janisinih priča, jednom je uskočio i Hendrix, rekavši;

-Mnogi ljudi na svijetu vjeruju da život nema smisla, a to je posljedica toga da promatramo svijet, povijest i ljude kroz prizmu ljudske sebičnosti, nehumanosti, megalomanije, egoizma, ratova, zlodjela, pljačke, zlobe i strašnih nepravdi koje se događaju u životu. A upravo takva slika života dominira ne samo u našoj glavi nego i u našoj stvarnosti. A opet, često se vodimo mišlju da smo rođeni tek zato da umremo, i da je tu kraj svega, a sve ono što smo željeli i o čemu smo sanjali, izostalo je iz naših života. Ali opet, jedan podsvjesni dio nas govori nam upravo suprotno. Na primjer u ratu, većina ljudi koji ubijaju i čine zločine nisu ni zločinci ni ubojice po svojoj naravi, nego su stavljeni u situaciju da biraju –ili ja ili on. -Kad se nađemo licem u lice s onim koji je uperio oružja u nas, instinktivno ćemo pomisliti upravo na to –ili ja ili on. A i u ratu postoji hijerarhija i politika navođenja ljudi da izvršavaju naređenja, koliko god ona strašna bila, inače su dezerteri i očekuje ih zna se koja sudbina. Tako su postavljeni u situaciju da ako ne poslušaju naredbu, oni sami plaćaju životom. U takvim trenucima otkrivamo da nam je itekako stalo do naših života i zaboravljamo na onu misao vodilju –život nema smisla. A ove naredbe, da ubijamo, jedan su od primjera zašto kršimo vlastite moralne norme, suprotstavljamo se vlastitoj savjesti i činimo ono što u drugim okolnostima nikad ne bi učinili, jer nam je naš život itekako drag, a strah od smrti mnogo veći nego što smo vjerovali prije nego što smo se suočili sa mogućnošću da nam život bude nasilno i brutalno prekinut. Iako gotovo svatko na ovom svijetu razmišlja o tome da život nema smisla, jer je svijet samo poprište na kojem se odvija brutalna igra demonstracije moći, korupcije, prijevare, laži, manipulacije, iskorištavanja drugih, mržnja, sebičnost i želja za povrjeđivanjem drugih. Isto tako mnogi misle da je svijet ustvari samo prizorište na kojem su razdoblja mira ustvari predasi između novih ratova, u kojima se mnogi pretvaraju u monstrume. Ali nešto u nama šapuće da život ipak ima smisla, jer se borimo za svoj život, nadamo se i sanjamo da ćemo pronaći sreću, mir i spokoj, da trebamo stvoriti uvjete za ispunjen i lijep život, koji ima svoju vrijednost, koji će nas učiniti sretnim i zadovoljnim ljudima. U nama je prisutan taj glas ili šapat koji dolazi iz našeg srca i iz tamnih zakutaka naše duše, jer se borimo na svoj način da nešto napravimo od svog života, nalazimo u sebi neviđenu snagu da pobijedimo bol u sebi i da našu nesreću pretvorimo u nešto lijepo i vrijedno življenja. Da nema tog podsvjesnog nagona u nama, da živimo, da volimo, da budemo voljeni, da smo u miru sa sobom i drugima, a taj nagon je prisutan skoro u svima nama, u ljudima pripadnicima svih naroda svijeta, i to kroz čitavu povijest, tada bismo svi sami okončali svoj život svojom rukom, još u ranoj mladosti, i tada ljudskog roda možda više ne bi ni bilo. Instinkt zna više od uma, razuma i logike, a samim tim svi mi podsvjesno, protivno razumu, negdje duboko u sebi vjerujemo da život ima smisla, jer se grčevito borimo za svoj život, samo nam je taj smisao nedokučiv, dalek i zamagljen.

 

*

Jednog dana Janis je izvadila iz ormara neku prašnjavu flašu.

-Gledajte što sam našla danas na tavanu.

-A što?

-Bocu tekile.

-Ma to. Daj je ovamo.

Slistili smo je za pola sata i ugodno ošamućeni započeli neformalni razgovor, iz kojeg se dalo zaključiti da i Hendrix i ja želimo opaliti Janis.

Janis me u jednom trenutku upita;

–Kakvu bi ženu volio upoznati?

-Nježnu, osjećajnu, iskrenu, pristojnu, vjernu, suosjećajnu, komunikativnu i poprilično napaljenu.

-Onda samo sanjaj dalje, jer ovakva ne postoji. Zakasnio si par stoljeća. A ti Hendrixu, što je tvoje mišljenje o ženama?

–Žene su anđeli koje je Bog poslao na Zemlju da bi on tamo gore imao

mira.

–Znaš li da uz pravog muškarca žena uvijek izgubi višak kilograma, jer

nema kada da jede, -reče Janis.

-A zašto joj treba kâda da bi jela?

-Hendrixu, reci mi o tvojoj vjernosti. O vjernosti prema tvojoj partnerici.

Kakva je bila?

-Bezrezervna. Uz pokoji izuzetak tu i tamo. A ako ikad naletim na duhovitu ženu, odmah ću da se ženim.

-Zaista?

-Da, ali ne nužno s njom.

-A što vas dvojica mislite o tome je li veličina bitna kod nas žena? –upita Janis mene i Hendrixa.

Hendrix na ovo reče;

-Moje djevojke su mi uvijek govorile da veličina nije bitna. Janis;

-Pa naravno da im nije bitna, kad imaš monstruma među nogama. A ti, James?

-Naručio sam jednom spravu za povećanje penisa. Platio sam je 3 000 dolara. Otpakirao sam paket koji je sadržavao spravicu koja će mi promijeniti život i pretvoriti me u ševca nad ševcima. Otvorio sam paket polako. Srce mi je tuklo sve brže i brže. Na kraju, kad sam ga otpakirao, ukazala se crna plastificirana kutija. –Ovo je pun pogodak, -pomislih tada, -Ako je ambalaža ovakva i ako je ono unutar nje upola ovako obećavajuće, žene svijeta, čuvajte se, jer sve ću vas pojebati. Imaćete najkrupnijeg mačka u svojim guzicama. I tada polako i oprezno otvorih kutiju na kojoj je pozlaćenim slovima pisalo; - najefikasnija sprava za povećanje penisa ikad izumljena, -i u kutiji ugledah povećalo s natpisom -5 x magnifier, (povećalo koje povećava pet puta).

-Ah, kakav peh, -reče Janis.

-Znaš, Janis, -reče Hendrix, –Sve one milijune koje imam u Švicarskoj banci ostaviti ću nakon smrti svojim prijateljima. A oni će moći dobiti moje novce uz jedan mali uvjet, -ako me sahrane na vrhu Mount Everesta.

Janis reče;

-Znaš, mislim da si predobar za mene i da te ne zaslužujem.

-Ah, tako znači. Znaš, znam ponešto o ljudskoj psihologiji, pa tako znam i to da kad žena kaže muškarcu da nije dovoljno dobra za njega, to ustvari znači da misli kako on nije dovoljno dobar za nju.

Na to mu Janis žustro reče, -Vadi ruku iz mojih gaćica. Imaš točno pola sata, inače si mrtav.

-Gledajte ovo, društvo. Pronašao sam jednu staru ploču. Ovo bi trebalo da vam bude poznato, -te sam otpuhnuo prašinu sa ploče i stavio je na gramofon.

-Ovu biste trebali znati. Zove se -Shine on, you crazy motherfucker.

-Ne sjećam se te stvari, ali nije loša, -reče Hendrix.

-Nije, naravno da nije. Pogledaj ti tog Gilmoura, kako lijepo svira gitaru, a uopće nije neki virtuoz. Ali zato sviranjem izražava svoje emocije, -rekoh.

-A kakve to emocije izražava u ovoj pjesmi? –upita Janis.

-Tugu. Kao kad te pička ostavi. Ili kad se jato kitova nasuče na obalu, - rekoh.

–Sada si u potpunosti moj, -reče Janis Hendrixu.

-Pa bolje da budem tvoj, jer nisam baš sasvim svoj. Oprosti, James.

Možda ti se posreći idući put.

-Ma nema veze. A čemu drugome služe prijatelji, ako ne tome da ih zajebeš? Ispričaj joj obavezno neki vic dok je ševiš, čisto da se cura ne bi dosađivala tokom čina.

Nakon ovoga izašao sam u šetnju i dao im pet minuta vremena da obave ono što muškarac i žena rade kad se počnu igrati tate i mame. Nadam se samo  da me poslije toga neće usvojiti.

 

*

-James, slabo napreduješ sa prisjećanjem u posljednje vrijeme. Ako više ne želiš analizirati svoje snove, tada počni pomnije proučavati ova tvoja i sestričnina pisma. Nego, da te pitam, zašto na uvodu svakog pisma upućenog tebi piše Draga David? –upita me Janis.

-Pa i sama si rekla, tako se piše uvod u pismo na mađarskom jeziku.

-Hm, sviđa mi se to- reče Janis. –Dobro zvuči. Od sada ćemo te zvati Drakho Davy. Podsjeća na nordijska imena.

-Ma kakav Drakho Davy? David, tako se izgovara, a ona riječ ispred znači –Dragi.

-Dobro, dakle, Drakho Davy, moraš se malo više potruditi.

Pokušao sam se sjetiti svog pravog imena da bi mogao saznati svoju nekadašnju adresu boravišta. Možda bih tamo naišao na neke odgovore.

Janis mi reče; -Zatvori oči i koncentriraj se na svoje ime.

Tako sam i napravio.

Janis me upita –Što vidiš?

-Ne mogu ja ovo. Kad zatvorim oči vidim samo Kim Basinger bez odjeće.

-Zaboga, tvoje ime nam je ključni podatak za nastavak naše misije. Probaj

opet.

-Dobro.

-Onda, što je? Jesi se uspio sjetiti svog imena?

-Ne. Kad sam zatvorio svoje oči jedino što sam vidio je Sophia Loren bez odjeće.

-Eh, nemoj sada stati. Ne čini nam to. Ne čini sebi to. Ovako nećemo ići dalje. Možda da se zavučeš u tavansku prostoriju i u potpunosti se posvetiš proučavanju pisama. Ona kriju neku tajnu, sigurna sam u to.

-Dobro. Tako ću i napraviti.

Moji slijedeći dani bili su pokušaj da linije na papirima pretvorim u konkretne slike u potrazi za dijelovima mog života koji mi nedostaju. Ispočetka je to išlo prilično sporo, pojavio se tek bljesak, poneka vizija, ali bi nestala za čas. Tada sam počeo meditirati. Naučio sam napamet tekstove ovih pisama i ne razmišljajući o njima pustio da ih moja podsvijest probavi i da pošalje neke slike, podatke, bilo što. I onda, jednog dana, dok sam dokoličario, ležeći na kauču, sklopio sam oči i film je počeo teći.

Negdje kad sam mogao imati tri godine, ja i moj brat dobili smo prekrasan poklon od djeda. Tri male mace uselio je u svoju kuću i počeo ih othranjivati, a mi smo, ja i moj mali braco, godinu mlađi od mene, obožavali ta divna stvorenja. Koliko smo ih samo voljeli, koliko smo se igrali sa njima, koliko su nam se uvukla pod kožu, dva mačka i jedna maca. Svakog smo vikenda dolazili iz grada na selo i uživali u ljubavi koja se rodila među nama malenima, i ovim našim sićušnim prijateljima.

Sjetio sam se i toga kako je naša susjeda na selu, prva kuća do naše, imala jednog psa, avlijanera, kojeg smo također obožavali. Odlazili bismo često kod susjede igrati se sa njim. Već tada bio sam svjestan toga da su životinje prekrasna bića, da i one imaju osjećaje i pameti u glavi, a tek ljubavi u srcu, koju su bezrezervno uzvraćali.

Mi smo rasli, naše su mačke rasle mnogo brže nego mi, a pas naše susjede je stario. Jednom smo došli na selo, mogao sam tada imati oko pet godina, i ja sam odmah odjurio da nakon što sam pomazio naše tri ljubimice, pomazim i psa naše susjede. No njega nije bilo.

-Kako, gdje je Floki? –upitao sam susjedu. Ona mi je tada rekla; -Floki je već bio star i bolestan. Morala sam ga dati ustrijeliti.

U ona vremena to se tako radilo na selu, zavezati psa u veliku vreću i ispaliti u njega par metaka iz lovačke puške.

Te riječi, to što sam tada čuo, presjeklo me. Sjećam se tog osjećaja, kako kao hipnotiziran izlazim iz njenog kućerka. Krupne pahulje snijega padale su po meni, a ja sam bio suočen s osjećajem da je Floki zauvijek izbrisan iz mog života. Hodao sam polako i teturao kao pijan, i razmišljao o tome kako to divno stvorenje, koje sam toliko volio, više nikad neću vidjeti, nikad ga više zagrliti i pomaziti, nikad ga više vidjeti kako radosno maše repom kad vidi da mu dolazim, nikad više vidjeti onaj bistri sjaj iz njegovih očiju, koji odaje ljubav kad bih dolazio da ga pomazim.

Bio je to moj prvi susret sa smrću i ja sam već tada jasno vidio i razumio što to znači kad je netko usmrćen, osjetio sam hladne prste smrti koji su se stezali oko mog srca, a niz lice su mi klizile suze, dok sam u sebi govorio; - Zbogom Floki, Zbogom. Nikad više, prijatelju moj mali. –Nešto se u meni tada slomilo i na mom srcu je nastala raspuklina koja kasnije više nikad nije zarasla.

Sjetih se tada kako smo ja i moj mali braco voljeli gledati filmove o gusarima, o likovima uvijenim u dugački plašt, koji biju bitke svojim oštrim mačevima. Gledali smo priče o Robinu Hoodu i priče o tragačima za skrivenim blagom. Igrali smo se i mi gusara i probisvijeta, tukli se jastucima, hrvali se, gradili gradove u vlažnom pijesku, sastavljali neosvojive utvrde poput onih iz filmova, gradeći ih iz okomina koje ostaju nakon što se klip kukuruza potpuno oruni. Išli smo po poljima krasti tuđe trešnje, pentrali se po drveću i neustrašivo skakali sa njih s visine od dva-tri metra, kao da smo od gume. Ništa nam nije bilo nemoguće, ništa neizvedivo. Naša mala bića bila su puna fantazija i želja da jednog dana i mi budemo veliki i da se zaputimo Karipskim morem i otočjem, da odemo u džungle gdje ćemo sresti Moglija, Balooa, Ka, Šir Kana i Bagiru. Vjetar djetinjstva nam je puhao kroz kosu i grudi. Toliko snova, toliko poleta, toliko sitnih nepodopština. Jedino što je moj malecki brat bio po prirodi pričljiv  i neposredan sa ljudima, a ja šutljiv i povučen, plašljiv, to je ono zbog čega su  ga svi u selu voljeli više nego mene, a u meni se rađala zavist zbog svega toga.

Sjetih se i lica moje majke, predivne žene anđeoskog lica, gotovo da se mogla vidjeti aura oko njene glave. Oh, kako me je voljela. Bila je sitna rastom, jednostavna, neposredna, čestita, golemog srca punog ljubavi, uvijek spremna, kad napravim neku nepodopštinu, da mi strpljivim, umilnim glasom objasni  gdje sam pogriješio, i uvijek spremna da mi oprosti. Bila je prelijepa, iz nje je zračila ljubav, ljubav prema svim ljudima. Sjećam se posebno njenog pogleda iz kasnijih razdoblja, pogleda punog tuge, koju nije mogla prikriti. Sjećam se i  toga kakvom je gorčinom odzvanjao njen glas kada je govorila; -Otići ću odavde, otići ću i sve vas ostaviti. -Sjećam se da je bila jako nesretna, često tužna, uplakanog lica, potpuno slomljena. Sjetih se i toga da sam mnogo kasnije pronašao među svojim stvarima jednu čestitku na kojoj je pisalo –Sretan ti rođendan, moja mamice, -a ove su riječi bile uokvirene nacrtanim vijencem od cvijeća. To me je tada toliko dirnulo da sam zaplakao. I plakao sam i plakao, nisam mogao stati, a evo, sada se ne mogu sjetiti zašto.

Vidio sam i lice svoga oca. I njegovo lice je odavalo golemu tugu. Bio je nesretan čovjek, a ja kao mali nisam mogao znati zašto. Sjećam se samo da smo ga mama, brat i ja posjećivali u bolnici i da se ponašao čudno, neshvatljivo, drugačije od ostalih, kao da iz njega izbija nekakva bolest koju ja tada nisam mogao shvatiti. Sjećam se da je i on bio šutljiv, većinu vremena tužan i zatvoren u sebe, i sjećam se jednog prizora koji je ostao zabilježen duboko u meni. Kako nismo imali vlastiti auto, iz grada do sela i obratno išli smo autobusom. Bilo nas je uvijek petoro, -moja mama, moja teta, nas dva brata i on. Uvijek smo u autobusu sjedili brat pored mame, ja pored tete, a tata je tužan sjedio iza nas sasvim sam. Jednom sam rekao teti; -Ja ću sjesti kraj njega, da ne bude sam, -a teta me cimnula za ruku i rekla je; -ni slučajno. Sjediti ćeš pokraj mene. – Uhvatio sam tada pogled svoga oca i vidio da mu je niz lice kliznula suza.

Sjetio sam se i svog djeda, markantnog sijedog čovjeka neobične životne mudrosti, znanja, čovječnosti i dobrote, cijenjenog naširoko i nadaleko, spoznao sam to tek puno kasnije. On nam je sagradio ljuljačku nasred dvorišta, koju smo toliko voljeli, a i druga djeca iz sela dolazila su kod nas da se i oni popnu na tu čudesnu, nama djeci svetu ljuljačku, tako da je naše dvorište uvijek bilo puno dječurlije.

A onda je umrla baka, djedova žena, i za sve nas to je postao početak  pada u pakao. Djedu je srce bilo slomljeno. Želio je i on umrijeti, nije mogao podnijeti bol koju je nosio u sebi, a ona se gomilala i gomilala. Bio je to, uz smrt njegovog oca u 1. Svjetskom ratu, kada je imao svega dvije godine i uz smrt njegove majke kada je imao svega šesnaest godina, najbolniji trenutak u njegovom životu. Djed je venuo za bakom i ostao je sam. Nas preko tjedna nije bilo, jer smo išli u školu u gradu, a na djeda se u takvim danima navalio težak teret usamljenosti i samoće. Kako ju je samo volio. Obožavao ju je, a i ona njega. Ako postoji ljubav toliko iskrena, čvrsta i čista, tada se mora desiti neko veliko zlo, jer nebeska bića ne dozvoljavaju da netko tu na Zemlji toliko ljubi i bude toliko ljubljen. Nije bilo ljepše ljubavi od njihove, i takva ljubav je privlačila golemu zavist među ljudima. I mnogi su ih još poslije pokušavali razdvojiti, ali nisu uspjeli, nikad više. I tada se umiješala tamna ruka sudbine i odnijela baku u nama nepoznate svjetove, a djed je nastavio živjeti sa željom u srcu da smrt i njega što prije povede za njom.

Prisjetio sam se tada i dječačkih igara nas dvojice, mog brata i mene, sa prijateljima sa sela. Znali smo se igrati Indijanaca i kauboja, hrvali se po pijesku, pentrali se po drveću i igrali se na razne načine, nekad i pomalo grubo, pa pecali ribe u bari promjera pet metara i slično. Željeli smo sagraditi kućicu na drvetu, ali nismo znali kako. Htjeli smo sagraditi zemunicu u kojoj bismo čuvali oružje oteto od Švaba, zimi se klizali na nimalo bezopasnim zaleđenim spustovima, ljeti smo zajahali bicikle, i polja, vinogradi i okolna sela bili su naš svijet. Skakali smo s drveća jedni na druge, vičući, -Ja sam Sandokan, zli Britanče. Rasporiću ti utrobu.

Bilo je to moje djetinjstvo, ali tek jedan dio njega, jer se drugi dio djetinjstva odvijao u gradu, a to drugo djetinjstvo bilo je izuzetno mučno, jer tamo nisam imao prijatelja, nitko me nije primao u svoje društvo. Djeca blizu naše gradske kuće bila su mali huligani, često su me maltretirali, a u meni je rastao strah od njih. Grad je bio drugačiji, grad je bio ohol i zao. Nije tu za mene bilo života, pa sam se povukao u svoj unutarnji svijet i prepustio se životu u maštarijama. Imao sam vlastite bajke u glavi, čudne priče i avanture, predivne sage i dogodovštine, putovanja dalekim morima... Moj duh nije poznavao granice. Ali u stvari čitavo sam vrijeme bio usamljen i sâm.

I onda na kraju, jednom prilikom opet krenuh u potragu za uspomenama i nađoh se u visini. Dolebdio sam nad selom do obližnjeg groblja, stao ispred jedne obiteljske grobnice i vidio na nadgrobnoj ploči upisana imena moje Majke, moga Brata, Moje Bake, moga Djeda i moga Oca i u trenu mi je pozlilo i ja sam pao na koljena, a zatim me prekrio mrak.