Riječi nose u sebi širinu vječnosti i moć sadašnjeg trenutka. U metamorfozama duše riječi postaju zrcalo u kojima se ogleda nepostojana dimenzija postojanja, dubina oceana ljubavi. U vremenu poezije ruža, oluje srca, bonace svijesti jedna te ista riječ ima tisuću lica kojima se prikazuje izgovorenim ili napisanim rečenicama. Srce proizvodi titraje koji se pretaču u čudesne simbole osjećanja osjećaja. Kada nam se pričini da nam nedostaju riječi za kojima bi šapat duše pretvroili u razumljiv govor zaronimo u ocean snova, odjezdimo ka nutarnjem nebu, slažimo slova satkana od bisernog i zvjezdanog praha, prelijmo ih rapsodijom boja, udahnimo im svjetlost našeg malog svemira. Dušograd, srcograd, srećograd, zvjezdograd, tugograd tada postaju riječi u kojima se zrcali ono inače neizrecivo.

Jedna jedina riječ može nemoć pretvoriti u moć, nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću. U dubini oceana ljubavi, u bezglasju šaputavih istina, među živim sjenkama sreće pronalazimo kristale u kojima vidimo tišinu, čujemo bol, kušamo tugu, dodirujemo sreću. U tom tajanstvenom moru sveopće ljubavi postoje razna bića, malena, velika, sramežljiva, hrabra, samozatajna i proždrljiva. Znatiželja me odnosi u ocean davnih snoviđenja. Volim susretati delfine koji svojim osmjesima krase tajnoviti arhipelag želja, slušati pjev sirena i dodirivati mekano tkivo snova. Tada svakodnevne  riječi dobijaju drugačije značenje. Postaju slike u kojima se ocrtavaju duše onih koje susretah na svom putovanju ovozemaljskim stazama. Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih otvoriti novu stranicu životne knjige i upisati novu riječ, onu koja simbolizira prijateljstvo? Što je prijateljstvo? Vječni dijalog srodnih duša, Panteon iskrenosti, zlatna škrinja u koju pohranjujemo tajne?

Otišao je prijatelj, čarobnjak trenutka, medikus duše. Odnio je sa sobom tajne koje smo izmjenivali i pohranjivali svatko u svojoj duši. Vrijeme je prohujalo u nepovrat, njegovo mjesto na ovozemaljskim stazama je ostalo prazno, ali njegovo uvijek nasmiješeno lice blješti u galeriji uspomena. Sjećanja se bude, odnose me Mnomozininom rijekom na izvorište prijateljevanja, na vrulju iz koje smo ispijali kapljice ljepote i pretakali ih u brevijar zajednićkog vjerovanja u snagu prijateljstva. Danas ponavljam ono što sam tužna srca šaputala na dan njegove smrti.

Ne, ne opraštam se od tebe prijatelju moj, samo pokušavam u duši zadržati svjetlost treperavu i snenu, sjećanje na tvoje biće, rapsodiju nepostojećih boja, neopisivih boja. Želim da u jednom kutu postojanja i trajanja u ovoj ponekad okrutnoj predstavi života tvoja slika nikada ne izblijedi, da se vječno susrećemo na onim mjestima koja smo zajednički prošli igrajući se života. Uspinjali smo se ka vrhu planina, u šumama su nam srne jele iz ruke, s malim medvjedima smo se igrali skrivača. U svitanjima i sutonima smo na adi smaragdne rijeke pjevajući "zakunimo se imenom majke" podizali i spuštali logorsku zastavu. Sjećanja me vraćaju na početak snova. Ljubičasto more zajedničkih dana, vrijeme koje smo olujom ruža zvali iskri kapljicama sreće, kristalima tajnovitog ametista kojim smo, kao znamen skautskoga voda, kitili izviđačke košulje. U kristalu se prelama svjetlo uspomena, vizije naših šaputanja koja smo skrivali u hermetički zatvorenu škrinju međusobnog povjerenja.
 

Dok iz urne tvoga životnoga praha uzleće bijela golubica odnoseći u oblake tebi povjerene tajne  ja palim svijeću uspomena i u treperavom svijetlu njenog tužnog sjaja naslućujem susret na oblaku jednom, susret tamo daleko u oceanu naših snova, u beskraju neba, u trenutku kada i naše životne svijeće dogore do kraja. Tamo u širinama duše svemira se krije vječnost našeg postojanja, tamo ćemo opet sjediti uz vatru, plam njen osjećati u sebi, gledati nepostojeće boje naših duša i pjevati himnu odživljenom životu u ljubavi i neuništivom prijateljstvu.

http://umijece-vremena.blogspot.com