Imam osjecaj da je jedna misao sasvim bezazlena i slucajna otvorila jos jedna zlatna vratasca i jako sam uzbudjena zbog te nove, osvjezavajuce misli!

Zar uzrok moga dusevnog spleena i ovog odvratnog osjecaja ispraznosti nije upravo taj sto sam zatvorila svoje srce, strogo zabranila sebi nadu, ceznju i osjecaje ? I zar nije upravo ovo stanje posljedica moga nevjerovanja  i straha od povrijedjenosti ? Zar nisam u svome strahu i u zelji da pomognem sama sebi pocinila strasan zlocin prema svome Bozanskom, unutarnjem Jastvu, svome izvoru, neznajuci i nesvjesno ?

Jos uvijek se nalazim u dilemi dok pisem ovo, ali jedan unutarnji glasic mi tiho sapce: Predaj svoje srce, predaj svoje srce, tek tada ces biti sretna i odista pomoci sebi. Jer bojim se da volim svo ovo vrijeme, bojim se tudje ljubavi i emocija !

Zar upravo u tome nije car bitka, postojanja ovdje, u ovom ljudskom obliku, i zar nisam upravo zbog te strasne zabrane pomisljala da zavrsim sve , da utonem u beskonacno, jer nista vise nije imalo smisla, jer prazan zivot nema smisla ?

I odista je smisao zivota davanje. Moj Um je skeptican ali srce udara jako, istinski je sretan onaj neokaljani, cisti dio mene jer predjoh jos jedno ogranicenje Uma.

Zelim biti slobodna, rasklopiti Bozanska krila svoga Jastva i poletjeti u visine, ostati bez daha i opeci se od blizine Sunca.