Rekao si mi jedne noći našeg naglog ljeta da je pored tebe prolazilo mnogo mladih žena, nježnih žena, lijepih žena ostvaljajući na tvojoj koži tragove, male zareze slične fjordovima o koje još uvijek udaraju valovi sjećanja.  

A onda sam došla ja ruku punih žutih leptirica koje si ti jedne noći oslobodio iz okova srama. Zrak je mirisao na kišu, a ja sam tražila oslobođenje ne znajući da sam u vlastitim lancima godinama prolazila pored ljepote ne dodirnuvši je.

U tvojim rukama osjetih ostatke djeteta u sebi i postade mi jasno da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, godinama nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami. Godinama sam u svijetu užasne ravnodušnosti tražila nježnost i toplinu osjećaja u ljubavnim pjesmama, putovala s pjesnicima kroz život, bila s njima prijatelj. Proljeća su se događala sa stablima, ružama, pticama i rijekama. Toliko toga se rađalo oko mene, bez mene, do zadnjeg ljeta kada sam u dubini tvog imena vidjela kako nestaje uzaludnost, osjetila povjerenje u tvoju postojanost i ja otvorih vrata novom životu.


Iznenađena zorom poslije sparne noći ponavljah tvoje ime kao da je izmišljeno samo za mene. Ugledah, nakon dugo vremena, sliku mog opuštenog lica u Zdencu povjerenja.
Urezana sunčanim strijelicama u koru tvoga glasa osjetih kako toplina odleđuje zaleđenu rijeku mojih ruku. Progledah dlanovima, vidjeh kako se plamen ognjila žudnje preobražava u plamene jezike tvoje muškosti.
 

Šaputao si ,

Ne guši krik poljubcima
pusti glas
neka misle da rađamo se
neka misle da umiremo,
udahni me
svu me udahni
do dna...

Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz u oluji snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra… skinuše sjenu straha s kormila i ja okupah ostatke želja u oceanu snova. Osjetih te kao rastopljeno sunce u sebi i cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo. U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih ne otvorenih pupoljaka. Pomiluj me i voli jer danas ima jedno mjesto, samo jedno mjesto, tvoj zagrljaj u kojem znam još samo malo izdržati, još samo malo da pukne granica stida i da se konačno oslobodi žena u meni.

Tek danas mnogo godina kasnije razumijem, doista razumijem Antićev stih,

"Važno je možda i to da znamo
čovjek je željen - tek ako želi
i ako cijelog sebe damo
tek tada možemo biti cijeli..."

http://umijece-vremena.blogspot.com