GIOVANNI GENTILE!
Činjenica je da se sa Gentileom postavljamo u jednu poziciju advenata fašizma na na
čin direktnog filozofskog sučeljavanja sa Hegelom. Hegelovo pisanje nije jedno jedinstveno učenje I mišljenje koje bi predstavljalo neku potpuno sistematsku političku doktrinu. Dakle ova filozofija nije jednostavna u svom modalitetu argumenata. Zato je teško danas ovu filozofiju prezentirati na način analogan Hegelu. To I jeste unekoliko razlog da nakon Hegela imamo razvoje u dva pravca: u pravcu onoga što se zove Hegelova desnica I onoga što se zove Hegelova ljevica I s obzirom na ove pravce razvoja razvijena je znatna literatura na svim europskim jezicima. Tijekom vremena Hegela njegova rodna Njemačka bila je slobodna od njegova uticaja ali posebno nakon njegove smrti 1831 imamo kako već rekoh razvoje u pravcu ljevice kao I u pravcu desnice I to sa većim ili manjim uticajima sve u zavisnosti od političkih prilika Bismarkističke ere. Kada govorimo o ovome periodu onda moramo imati na umu socijalnu I političku stvarnost Njemačke početkom 19 stoljeća a ta stvarnost je bila jedno veliko nejedinstvo malih njemačkih kneževina. Mislim da je Njemačka toga vremena imala više od 40 takvih državica, takvih kneževina. Svakako da je jedinstvo Njemačke ostvareno pruskom hegemonijom značilo obnavljanje takovoga mišljenja koje je kanilo opravdati jednu politiku "krvi I željeza" jer je istina da je ovo jedinstvo ostvareno krvlju naroda. Slična situacija postojala je I u Italiji sa Pijemontom I tu vidimo jednu povijesnu tendenciju stvaranja nacionalnih cjelina državom koja je kod Hegela viđena bila kao politički garant slobode naroda. Samo je ona država prava I samo je ona filozofija prava koja je realizacija ćudoredne ideje, ideje slobode. Na anglosaksonskom području imamo nekoliko imena koji su slijedili Hegela: to su Royce u Americi I Bradley u Engleskoj I od onda stalno imamo tendencije napuštanja Hegelove pozicije mada se priznaje da je riječ o velikom filozofu. U Italiji imamo nekoliko velikih originalnih Hegelijanaca a to su Croce I Gentile. Ova porodica Gentile nije nepoznata u Italiji. Postojao je Gentile da Fabriano koji je bio rođen u Gentile Massi u Fabrianu, Provinciji Ancona. On je bio jedan rani jako vrijedni slikar takozvane Umbrianske škole koja je dostigla svoju kulminaciju u radovima Perugina I ranim radovima Rafaela. Ovaj je Gentile bio nazivan pored ostalih iz te škole kao “talijanski primitivac” što je zapravo bilo ime za talijanske slikare izmedu 1300 I 1350 godine prije pojave I rasta takozvane realističke florentinske škole. On je bio prilično aktivan u mnogim talijanskim gardovima uključujući I Veneciju gdje je 1411 godine napravio fresku za Venecijanskog Dužda I on je bio jako uticajan u ranoj venecijanskoj skoli koja uključuje Bellini familiju slikara, pa onda u Florenci gdje su nastali njegovi najvažniji radovi kao Ljubav maga koja se nalazi u Uffizi galeriji a koja je nastala negdje 1423 godine. Dakle riječ je o uticajnoj porodici u Italiji. Filozof Giovanni Gentile je bio profesor filozofije u Palermu, Pisi I Rimu. Od ranih 20 godina prošlog stoljeća on je bio postavljen na jednu jako visoku poziciju u Mussolinijevoj vladi. To što je tako prihvatio talijanski fašizam bio je razlog razlaza sa svojim dugogodišnjim prijateljem I kolegom Benedettom Croceom. Njegova neohegelijanska filozofija bila je predominantna u Italiji između dva rata I od tada ona ima izvjesni uticaj I dan danas. U tom smislu mogli bismo reći da je pozicija oba ova filozofa unekoliko freska moderne talijanske stvarnosti koja koleba između dva ekstrema: između fašizma I jedne demokratskije političke pozicije. E sada ako baš hoćete ova demokratskija pozicija I jeste pozicija talijanskoga komunizma koji je specifičan upravo po toj intelektualnoj konstituciji u kojoj tolerancija I pluralitet jesu esencija svake političke prakse dočim u totalitarnim rješenjima vidimo takav duševni kapacitet koji smeta svojom isključivošću, svojom pompoznošću, svojim ambicijama , svojom grandomanijom itd. Mislim da je I Bertoluci također pokušao razmatrati taj problem u svom filmu 20 stoljeće. I dok su jedni pauperi kod kojih vri komunistička ideja slobode I oslobođenja od velikih gazda dotle kod drugih postoji potreba za prezervacijama primordijalnih ideja. To je bila stvarnost Italije sve do nedavno a unekoliko je stvarnost I danas. Međutim I jednoj I drugoj strani zajednički je jedan jako važan moment: a to je isti despotski odnos prema ženi. To je problem dakako. Svaka patrijalhalna kultura a romanska kultura svakako jeste takva ističe istu devizu: ovladati , pokoriti I domesticirati sve elemente prirode u našim ekspenzijama u prirodu, u povijest, u društvo. To je problem dakako. Možda kod Talijana najmanji u čitavoj Europi. I tako obe ove opcije još uvijek idu jedna pored druge pod ruku. Italija je po tome specifična za razliku od prostora bivše Jugoslavije po tome da je ova koegzistencija mirna ili može biti mirna. Ona ne mora nužno poprimiti katastrofalne razmjere kao što je to opet bio slučaj sa nama.
irida
edin.kecanovic
bglavac
