Profesor Wolf Singer, poznati njemački istraživač mozga, je na pitanje, da li je na svom putu kroz mozak pronašao sjedište duše odgovorio:
"Ne, duša još uvijek spada u područje metafizike."
"Što je uistinu duša?" uiptala sam samu sebe pročitavši tu izjavu velikog uma u mjesečniku "Mozak i duša".
Moram priznati da još uvijek imam problema već pri samom pokušaju definiranja duše. Ako je ona ono što preživi smrt, onda uistinu ne spada u područje prirodnih znanosti i u njeno postojanje mogu samo vjerovati. Tražila sam objašnjenje u najnovije napisanim studijama o istraživanju mozga i njegovom djelovanju. Zadnjih dvadesetak godina se pokušava sve dublje i dublje prodrijeti u tajne te sivo bijele materije, nadajući da će se u njenoj dubini pronaći izvor energije iz koje izvire naša svijest.
Descartes je davno povjerovao da ga je pronašao u epifizi i već tada ga nazvao promatračem. Nažalost taj tajnoviti izvor još uvijek nije pronađen, čak ni potvrda o kojem obliku energije se radi kada govorimo o svjesti svjesnoj spoznaji. Studirajući novonapisane tekstove, jedno mi je ipak postalo jasno, naša svjesna spoznaja je mnoštvo razbacanih procesa koji se u mozgu odvijaju paralelno. Ti procesi su na čudesan način međusobno povezani i čine cjelinu našeg svjesnog postojanja.
Novorođenče ima još vrlo nezreo veliki mozak, nije u stanju apstraktno misliti, ne može govoriti, niti razumjeti ono što mu se govori. Ali novorođenče osjeća ljubav iako nezna što je to. Prođe dvije do tri godine dok maleno djete ne spozna svoje "ja", a onda iznenađeno, ali sretno i nasmješeno prepozna sebe samoga u zrcalu.
Šta se u tom trenu dogodi, kako i na koji način jedan cijeli svijet uđe u taj "maleni" mozak ?
Kako i na koji način ćelije mozga stvaraju subjektivni doživljaj, što se događa u našoj glavi i našem tijelu kada nam se pričinja da osjećamo ljubav?
Što je ljubav?
Razmišljajući o tim pitanjima ja pokušavam sama u sebi pronaći odgovore na njih. Pričinja mi se da je proces nastajanja svjesti o osjećaju sličan magiji, jer to je nešto još uvijek neshvatljivo kao što je za mene neobjašnjivo i legendarno pretvaranje vode u vino.
Ćelije u mom mozgu se ponovo udružuju u novo pitanje. Koliko je shvatljivo to nešto još uvijek neshvatljivo?
Dogodi se u izvjesnom trenutku moga života, trenutku meni nepoznatom i nevažnom, trenutku kada iznenada spoznam nešto novo, do tada nepoznato i još uvijek nedovoljno objašnjeno.
Sada se prisjećam trenutka kada sam prestala vjerovati da mi poklone za Badnjak uistinu donosi mali Isus, ili trenutka kada sam spoznala da je materija izgubila svojstvo konačnosti i postala vječno titrajuća energija, a prostor prestao biti statičan i apsolutan i počeo izrastati iz mene same u mom vremenu koje ja tom svojom energijom stvaram. Prisjećam se i trenutka kada sam prvi put osjetila da mi krv ključa kao šampanjac i da mi tijelom lete leptirići.
Da to je bila ljubav, ali što je uistinu ljubav?
Sve za mene neshvatljivo pretvaram u osjećaj koji nazivam ljubav i onda to za mene neshvatljivo postaje moja svijest o nepoznatom, univerzum mog postojanja u velikom svjetskom teatru znanosti.
Pitam se kada je sve počelo, kada i zašto sam počela sumnjati u istinitost tvrdnje da je raj mjesto na kojem će moja duša naći svoj spas, kada sam prestala vjerovati u život poslije smrti i danas se pitam zašto sam prestala u to sve vjerovati.
Misaono se vraćam u Leipzig 1872- godine, da bih sudjelovala kongresu prirodoslovaca.
"Iz gibanja atoma u našem tijelu proizlaze osjećaji i misao." tvrdi mladi fizičar.
"Ja još uvijek ne vidim način kako bih to primjenio na procese u ljudskom mozgu." protivi se fiziolog Du Bois-Reymond.
"Gospodine, objasnite nam gdje su se za vas smjestile granice unutar kojih spoznajemo prirodne zakone?" pitaju prisutni tada poznatog fiziologa.
"Kakva zamišljena veza postoji izmedu određenih gibanja određenih atoma u mojem mozgu s jedne strane i s druge strane činjenica koje su za mene prvobitne, ne dalje rastavljive i neosporne: ja osjećam bol, ja osjećam ugodu, kušam slatko, mirišem ružu, čujem ton orgulja, vidim crveno, a odatle izlazi sigurnost: dakle ja jesam? Skroz-naskroz i zauvijek je neshvatljivo da određenom broju atoma ugljika, vodika, dušika itd. ne bi bilo svejedno kako oni leže i gibaju se, kako su ležali i gibali se i kako će ležati i gibati se. Nikako se ne vidi kako bi iz njihova sudjelovanja mogla nastati svijest." odgovara fiziolog.
Du Bois-Reymond je već tada, svojim mudrim umom, uistinu spoznao nepremostivost granica klasične fizike, osjetio da za objašnjenje onoga ono što on osjeća sigurno vrijede neki drugi zakoni, a to je postalo jasno tek rađanjem kvantne teorije, a još jasnije razvojem kvantne mehanike.
Rađanje teorije relativiteta i prijelaz iz klasične fizike u kvantnu je bio najveći podvig ljudskog uma, a kamo nas taj porod vodi krije se još uvijek u paradoksima, zagonetkama i nedokazljivosti misaonih eksperimenata koji kao prekrasne slike svijetle u galeriji naše spoznaje.
Idealisti se još uvijek pitaju gdje je ostao raj? Možde se on uistinu krije u našoj još uvijek nespoznatljivoj četvrtoj protegi ili je ipak ostao samo u pričama, u vjerovanju ili tek u želji da ipak nismo konačni.
A što je s univerzumom i njegovim tajnama?
Univerzum više nije ono što je bio za vrijeme Newtona. Njegova stara statična slika sa oštrim euklidovim prostorom nepokretnih ravnih ploha je zamjenjena novom, dinamičnom koncepcijom vječnog gibanja. Početkom dvadestih godina prošlog stoljeća, ponesen idejom da čvrste materije nema, da je sve samo titranje energije, Edwin Hubble je otkrio i dokazao da se univerzum širi velikom brzinom izazvanom nekom za njega tada još uvijek neshvatljivom snagom.
Bio je, kao na kraju renesanse Giordano Bruno, heretik u očima njegovih profesora koji su još uvijek vjerovali Newtonu. No, mladi astronom se nije zaustavio i uspio je dokazati, ono što je Giordano naslućivao, da se univerzum, kao i živo biće, sam sebe stvara i širi. Danas znanstvenici naslućuju postojanje paralenih svjetova, koje ćemo mi možda jednoga dana uspjeti spoznati osjetivši i spoznavši mnogodimenzionalnost našega uma.
Ono, što mi na noćnom nebu nazivamo spiralnom maglom ili oblacima što putuju mliječnom stazom, nije ništa drugo do neke nama nepoznate galaksije. Kozmologija se razvija, nastaju nove karte univerzuma, ali još nisu otkrivene sve njegove tajne. Danas znamo da u univerzumu postoji tamna materija i tamna energija koja utječe na njegovo širenja. Otkrivajući tajnovite zakone univerzuma, mi smo se našli u paradoksalnom položaju, mi, prva kultura u povijesti čovjeka, koja je osmislila crne rupe, spoznala postojanje tamne materije, otkrila tamnu energiju i stvorila detaljnu kartu fizikalnog kosmosa, a pri tome se sama izgubila u prostoru, još uvijek nevjerujući da ga mi svojim svjesnim postojanjem u univerzumu stvaramo.
Sva mjesta u tom velikom svjetskom teatru su ista, sa istim zakonima fizike, sa istim početkom i krajem. Mi smo dio toga, mi svojim postojanjem sudjelujemo u scenografiji njegove pozornice, a našom dinamikom i ritmom našeg življenja određujemo trajanje spektakla.
Zar o tome nije sanjao Giordano, zar on nije već onda stvorivši svoj misaoni Olimp, svojim mislima davao Božansku snagu i zbog toga završio na lomači?
Slijedeći Giordanove misli, ja san o višeprotežnosti našeg postojanja pronalazim u antičkim mitovima i u legendama koje su isto tako dokazi stvaralštva ljudskog uma. Stoljećima su mitovi i legende ostali samo divne priče koje smo učili, iz njih izvlačili moralne pouke o dobru i zlu, poante pamtili a priče zaboravljali.
Mnogoprotežnost ljudskog uma je pala u zaborav do kraja 19-og stoljeća i san o njoj se počeo širiti tadašnjim umovima i na koncu ostvario u Einsteinovoj teoriji relativiteta.
1895 godine je George Wells u romanu "Vremenski stroj" napisao:
"Očito je da ljudsko tijelo ostvaruje svoje postojanje u četiri dimenzije, duljini, širini, visini i trajanju. Ali zbog naše nemogućnosti za spoznaju četvrte protege, mi jednostavno ne razmišljamo o trajanju. Činjenica da mi svjesno spoznajemo tri dimenzije je istovremeno i dokaz da naša svijest cijeli naš život stvara četvrtu dimenziju."
Kraj 19-og i početak 20-og stoljeća, vrijeme rađanja dimenzije kojoj smo dali ime prostor-vrijeme, a koja, ustvari znači trajanje, dakle ritam, dinamiku, pokret. Ona stvara prostor, univerzum i nas same.
No još uvijek, danas na početku 21-og stoljeća, mi tu dimenziju jedino misaono spoznajemo, jer je ona neopipljiva, nevidljiva, nema mirisa, ni okusa. Ona je toliko dio nas samih, pa možda negdje u dubini našeg mozga postoje, još neotkrivene, male trepereće strune koje doista sudjeluju u otkucavanju velikog svjetskog sata i stvaraju sferu našeg trenutka i možda ćemo jednoga dana uistinu moći vidjeti svoj sretni trenutak u svoj njegovoj ljepoti.
Kada razmišljam o četvrtoj dimenziji u mojoj svijesti se javi slika njenog oca i ja vjerujući u snagu njegovog uma, poželim dotaknuti pramen njegove razbarušene kose, da bih uistinu osjetila trenutak u kojem trajem.
Tada mi Einstein govori da je priča o Vremenu počela u doba kada je nastajala nova geometrija, geometrija zaobljenog, višedimenzionalnog prostora, koja je bolje predstavljala život i prirodu od Euklidove geometrije ravnih ploha.
Početkom 19-og stoljeća se matematičari, smišljajući prostor sa četiri i više dimenzija stvarali i novu geometriju. Počeli su crtati geometrijska tijela na kugli i na sedlu i tako zakrivljivati plohe poistovjećujući ih sa horizontom koji se u daljini pred njihovim očima uistinu i zakrivljivao. U toj zakrivljenosti ploha naslućivala se ne samo četvrta, nego i nove još neimenovane dimenzije.
Sama predpostavka da četvrta dimenzija postoji je u tom davnom vremenu otvarala nove horizonte. Ona je, već u nastanku, poboljšavala sliku svijeta, omogućavala bolje sintetiziranje dotadašnjeg znanja i pretvarala prostor u razlomljenu sliku stvarnosti u kojoj prostor u svojoj višeprotežnosti postaje karakteristika bitka, bitak sam. Taj superprostor je u sebi skrivao isto tajne koje se mogu usporediti sa tajnovitim nastajanjem antičkih mitova i legendi. Potsjećao je na novi Olimp u kojem su se krile čudesne snage ljuskog postojanja.
Do Einsteina znanstveno nedokazan, taj superprostor je više zanimao pisce, slikare i filozofe mistike, nego teoretičare znanosti.
Slično nastajanju znanosti u doba antike i ovaj puta su filozofi bili prisutni kod ostvarivanja ove nove slike svijeta, pa su svojim razmišljanjima pridonosili razvoju nove teorije o ljudskoj višedimenzionalnosti.
Prvi filozof tog novonastajućeg prostora je bio Englez, matematičar Charles Hinton. Pored matematike njega su zanimali i tajnoviti putevi ljudske svijesti i spoznaje. Dokazana trodimenzionalna spoznaja svijeta ga je navela na razmišljanje o duhovnom pristupu i misaonoj spoznaji četvrte dimenzije. Tako je 1888. godine razmišljao o sustavu kojim bi, eventualno, čovjek bio u stanju doživjeti i spoznati pravu prirodu četvorodimenzionalnog prostora. Jezgru tog sustava su činile poredane dvodimenzionalne slike, koje je trebalo pažljivo promatrati. Činilo mu se da je pronašao kraljevski put ka novoj spoznaji i on je pozivao na drugačiji način razmišljanja.
"Dok promatrate dvodimenzionalnu površinu ovih slika vaše znanje omogućava vašoj svijesnoj spoznaji da ih vidite trodimenzionalno. Promatrajmo dvije dvodimenzionalne slike istovremeno da bi dobili predstavu superprostora. Promatrajmo ih svojim unutarnjim očima i vidimo ih istovremeno sa svih strana." govorio je Hinton nadajući se da će ga ljudi razumjeti.
On je na taj način želio razbiti ograničenost ustaljene spoznaje u glavi i ostvariti mogućnosti za novu svjest i spoznaju četvrte dimenzije. Hinton je sanjao o nastajanju i razvoju četvorodimenzionalnog oblika razmišljanja u tehnici, znanosti i umjetnosti.
Jasno on je inspiraciju je pronašao u Platonovim ljudima iz špilje, koji su osuđeni na doživljavanje samo sjena pravoga života, života koje se u svom punom sjaju događao izvan špilje.
"Dok ne promjenimo način mišljenja mi smo osuđeni na trodimenzionalnu spoznaju, a time i na doživljavanje samo sjena prave stvarnosti. Stvarnost je u svojoj biti četverodimenzionalna, ona se događa našim razmišljanjem o njoj" svojim idejama je pozivao tadašnjeg čovjeka na novu spoznaju. "Svjesnim ulaskom u svijet takve stvarnosti, doživjet ćemo svjesno Platonov svijet ideja i osjetiti Vrijeme svojim razmišljanjem o njemu."
Hinton nije uspio u ljudskom umu probuditi želju za ostvarenjem načina i razvoja sustava četvorodimenzionalnog razmišljanja, ali je ucrtao prve tragove u filozofiji o superprostoru. Iako si mi još uvijek nemožemo predstaviti kocku u četiri dimenzije, njegov hiperkubus, koji je on nazvao tesserakt, je postao simbolom višeprotežnosti i danas još uvijek služi za slikovito dočaravanje četvrte dimenzije. Hiper kubus se sastoji od trodimenzionalnih kocki koje su tako postavljenej da tvore jedan trodimenzionalni križ, Tesseract. Hiperkubus si mi još uvijek nemožemo predstaviti u višeprotežnosti, ali jedno višedimenzionalno biće ga može izvući iz našeg univerzuma i doživjeti uistinu kao superkubus.
Snaga Hintonovih misli je bila tako jaka, da je Salvatore Dali Tesseract pretvorio u svojoj slici u "Isusov hyperkubus". (
fotografija na početku teksta)U djelima ruskog mističara Petra Ouspenskog srećemo se s idejom za rješavanje svjetske zagonetke početka i postanka, kroz spoznaju četvrte dimenzije. Za razliku od Hintona, Ouspenski je mislio da nisu svi ljudi preodređeni za doživljavanje četverodimenzionalne spoznaje svijeta. On je bio uvjerenja da tu sposobnost imaju samo izabrani, oni koji posjeduju specijalnu energiju, koju je on prvi nazvao, kozmička svjest. Pozivao je na taj novi put ka spoznaji samo odabrane i njima obečavao konačnu spoznaju. U njegovoj viziji spoznaje četvrte dimenzije se osjećao eho srednjevjekovnog kršćanskog raja.
Po njegovom mišljenju je čovjek, onakav kakvoga mi susrećemo u sebi i drugima, nije evolucijom dosegao savršenstvo. On nema osobnosti, nespoznaje svoj utjelovljeni um i sva njegova "ja" su samo razlomljena slika njegova bića. Takav čovjek nije cjelina, on je uistinu samo suma djelova. Tek ulaskom u više sfere svijesti, čovjek može ostvariti samospoznaju i tako se naći na vratima boljeg svijeta. Oni koji koračaju trodimenzionalnom stvarnosti i primaju samo podražaje iz vana ostaju vječno zatvoreni u svom malom svijetu, osuđeni da služe onima koji se uzdignu iznad stvarnosti.
Njegovi odabranici su bili u posjedovanju višeg intelekta i jedino oni su se mogli odlučiti za njegov predloženi četvrti put, put samospoznaje. Njih je pozivao u školu trenutka u kojoj ih je učio kako će spoznati svoju četverodimenzionalnost osjećajući posjedovanje svojih različitih tijela, fizičkog, duhovnog, zvjezdanog i uzročnog.
Njegov utjecaj je bio u carskoj Rusiji prilično velik, tako da i Dostojevski u svom djelu "Braća Karamazovi" Ivanu, u jednom dialogu o postojanju Boga, dozvoljava da špekulira o novim dimenzijama i novonastajućoj geometriji zaobljenih ploha i ostvarenju kozmičke svijesti.
Početak 20-og stoljeća je, u svojim previranjima i traženju istine, novom znanstvenom terminologijom, ponovo, obećavao, staru, ideju transcendentalnog raja. Razlika između mitologije, srednjevjekovnnog naučenog neznanja i filozofije novonastajuće znanosti je bila jedino u tome da se više nije govorilo o Hadu i Paklu.
Kao što obično biva, novosti u filozofiju i znanosti, prate i zbivanja u umjetnosti. U Rusiji se javlja futurizam, u Francuskoj kubizam. Teoretičari i kritičari umjetnosti su te nove pravce diskutirali, objašnjavali, pobijali i prihvaćali. Neki umjetnici su se htjeli osloboditi perspektive u slikarstvu nametnute apsolutnim prostorom i vremenom. Inspirirani novom geometrijom zakrivljenog prostora, potaknuti filozofijom Hintona i Ouspenskog, počeli su u sebi naslućivati četvrtu dimenziju i ušavši u svijet svoga uma počeli slikati gledajući stvarnost svojim unutarnjim očima.
U svim tim previranjima i traženjima u literaturi, slikarstvu i filozofiji znanost je ponudila rješenje. Einsteinovo otkriće i potvrda vremena kao četvrte dimenzije, je značila u isto vrijeme i potvrdu nove spoznaje stvarnosti. Nova geometrija zakrivljenih ploha je potvrđena djelovanjem gravitacionog polja na tijela koja su uistinu svojim trajanjem djelovala na svjetlosne zrake i tako zakrivljavala prostor.
Promovirana četvrta dimenzija je čovjeku otvarala nove mogućnost spoznaje i sposobnost širenja znanja.
Svijet kvanta je istovremeno otvarao svoja stoljećima zatvorena vrata.
"Ja sanjam o teoriji koja će povezati moj i tvoj svijet." govorio je Einstein Nilsu Bohru pri zajedničkim šetnjama.
"Ako postoji četvrta, onda postoji mogućnost da se u nama krije i peta dimenzija." ponovo su mislili sanjari.
1919-e godine prošlog stoljeća, peta dimenzija je naslućena u elektromagnetizmu. Theodor Kaluza ju je matematički izračunao i time želio dokazati da se u elektromagnetičkim valovima i česticama krije neka vrsta gravitacije. Elektromagnetizam je, po njegovom mišljenju, gravitacija male, nevidljive, pete dimenzije prostora. Nedokazana peta dimenzija je pala u zaborav do osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Da li je Kaluza imao pravo sa petom, nevidljivom dimenzijom unutar elektromagnetizma? Fizičari novog doba, zahvaljujući tehnologiji ulaze, sve dublje, u bit materije otkrivajući sve manje i manje čestice, studiraju njihova stanja i odnose. U svojim misaonim eksperimentima pronalaze unutar, tog, mikrosvijeta još sitniji svijet struna, ali još uvijek nisu pronašli način kojim bi mogli dokazati njihovo postojanje.
"Svijet je mjerljiv i blizak ljudskoj spoznaji do četvrte dimenzije, a ispod toga, u suštini materije, je prava stvarnost edamnaesto i možda još višedimenzionalna."
Tako znanost objašnjava svoja naslućivanja novih istina. Što se dublje ulazi u suštinu materije, ona gubi svojstva čvrstine i postaje energija puna skrivenih mogućnosti. Zaneseni u svom traženju znanstvenici nastavljaju sanjati Einsteinov san.
Titranjem struna oni nam objašnjavaju skrivenost dimenzija i nastajanje univerzuma. Veliki svjetski teatar otvara vrata sanjarima i mi uistinu postajemo suigrači u njegovoj velikoj gala predstavi. Mi više nismo u prostoru i vremenu, nego smo prostor sam, a naša, od titrajućih struna satkana, tijela su uzorci tog mnogodimenzionalnog prostorvremena.
Uzdizanje prostora, kao ontološke kategorije, je završeno. Prostor je primarna kategorija znanosti. Trijumf tog nevidljivog, nedodirljivog entiteta, prostor kao ekstrakt postojanja, je karakteristika nove slike svijeta u znanosti i vrijedna pažnje. Prostor i vrijeme su energetska polja puna titrajućih predstava energije koja ostvaruje život.
Za većinu nas je još uvijek teška spoznaja te nove slike stvarnosti. Iluziju u kojoj živmo je puno lakše objasniti i shvatiti, nego stvarnost samu.
Upravo zbog toga dolazi do zabuna i miješanja simbola, jer mi danas svjesno živimo u zabludi održavajući tradicionalnost pojmova, prostor, vrijeme, izoliramo sebe i predmete, odvajamo uzroke od djelovanja.
Spoznavši da je univerzum dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, mene, tebe, nas, me prisiljava da počnem drugačije misliti.
Tada ulazim u Hintonov superprostor i uistinu pokušavam unutarnjim očima vidjeti sebe i svijet u kojem živim. Tu u tom zakrivljenom i razlomljenom prostoru osjećam da je statično stanje iluzija. Moj život je proces satkan od ritma i dinamike, a moje tijelo je dinamični sustav međusobno povezanih fizičkih, biokemiskih i psihičkih reakcija, koje teže harmoniji, spoznaji ljubavi, osjećaju koji omogućava moju dinamičkoj ravnotežu.
Tada sam spremna krenuti Ouspenskijevim četvrtim putem, prestajem biti pasivni konzument života i ljubavi, osjećaja koji često tražimo u drugome i počinjem doista aktivno sudjelovati u evoluciji čovječanstva. Lubav je osjećaj, primum mobile, pokret iz kojega se sve razvija, osjećaj koji sve čini shvatljivim, stanje duše koja nemoguće čini mogućim.
Sva dinamička događanja unutar moga tijela, njegovo neprekidno treperenje i gibanje uključuju i neprekidno nastajanje novih misli i osjećaja o njemu. Tada spoznajem da je Primum mobile, moj osjećaj mnogoprotežnosti, moja ljubav i moja peta dimenzija.
Moje ćelije misle, one titrajući za mene nečujnim kolom, ostvaruju samoorganizaciju dinamičkih procesa u meni. Sjedinjene u svom plesu one mi dokazuju da je stari, nametnuti nam, zakon džungle odslužio svoje značenje, da su kooperacija i tolerancija, a ne konkurencija, osnove svih životnih procesa i uvijet naše evolucije.
Ljubav je energija koja neshvatljivo čini shvatljivim.
Superprostor postaje labirint zrcala u kojem vidim sebe i život sa različitih strana, doživljavam dubinu osjećaja, širinu horizonta, beskraj neba i svoje trajanje u trenutku.
Tada mi postaje jasno da je u geometriji zakrivljenih ploha skrivena slika mog istinskog postojanja.
Danas znanost naslućuje uvijek više i više protega i prostor postaje sve zaobljeniji i sve tajnovitiji za našu svjesnu spoznaju. Uspjela sam u sebi spoznati sferu četvrte dimenzije i postala dio univerzuma, univerzum sam. Sve druge protege su se tada jednostavnije rađale u mojoj spoznaji.
Znanost nas ponovo poziva na intelektualnu avanturu, na putovanje skrivenim univerzumima, otrkivajući nam sve više tajni o LJUBAVI, energiji iz koje smo mi i svijet nastali.
Znanje traži svoju potvrdu u Homerovoj "Odiseji" i Danteovoj "Božanskoj komediji", svoje tvrdnje u Deskartesovoj zabludi i Spinozinoj supstanci sa dva atributa. Znanstvenici danas, slično Giordanu Brunu na kraju renesanse, pišu poetične eseje o strunama koje svojim treptajima stvaraju simfoniju univerzuma i pokušavaju dokazati da je svatko od nas jedan od sudionika u orkestru velikog svjetskog teatra. Oni koji se ne odluče i ne krenu četvrtim putem, ostat će uistinu zatvoreni u Platonovoj špilji i neće se izdignuti do kozmičke svijesti.
bglavac
edin.kecanovic
