Da se ne bi igrale nerazumljive, prekrasne grčke tragedije danas se često igraju Šekspirove tragedije koje to nisu. Gdje nema bogova nema ni tragedije.
Drame su najteže za igrati i za to ih najčešće i stavljaju na repertoar. To je zavjera teatarskih ljudi koji su se urotili protiv sebe htijući se što više izblamirati i osvetiti se publici koja dolazi na takve zabave. Specijalno je uperena protiv probrane, stalne publike...» Opet ste došli? Došli se zabavljati? E, nećeš majci dok smo mi živi». I tako se užive i tako prebiru po svojim utrobama i tako suze i dršćućim glasovima mole za malo ljubavi i pažnje da na koncu ne znaš da li se publika urotila protiv glumaca ili glumci protiv publike. Ja sam dobar čovjek i vjerujem u dobrotu ljudi sve dok ne pogledam dramsku predstavu i vidim upornu publiku koja sjedi i perverzno uživa u svojim mukama i u mukama glumaca. Tada prestajem vjerovati da su ljudi božije djelo i obavezno napuštam teatar. U svom životu nisam odgledao dramu do kraja. Igrao sam u dramama i ostajao, disciplinirano, do kraja na pozornici, ali odgledao do kraja nisam nikada.
Komedije su danas od gledatelja najprihvaćenije te zato i imaju najviše publike. Međutim se publika često prevari jer u njima ne bude ništa smiješno. Ljudi bi se htjeli nasmijati, ali se pozornicom i gledalištem širi neka tuga da se iz gledališta češće čuje ridanje za izgubljenim vremenom nego na dramama i tragedijama. A zašto? Komediju je teško postaviti, a kako svi misle da je lako tako to odrade s pola snage i tek po bolnoj šutnji gledališta, na premijeri, shvate da su zabrljali i da je komedija isto tako ozbiljan kazališni žanr kao i tragedija. Budale namaju prazne glave. Budale imaju pune glave krivih stvari.
Često se i pisci zezaju s kazališnim trudbenicima pa tako Čehov i Krleža uz naslove « Galeba» i «Lede» stave komedija. Čitaš, čitaš, čitaš i stalno ispada drama. Postaviš u teatar, dođe publika, žedna komedije i odu kući tužni i stisnutih vilica od bijesa mrmljajući:
» E ako me još jednojm vidiš u kazalištu možeš mi slobodno reći da sam budala», i ako je stalna publika evo ga opet na sljedeću premijeru.

»Budalo»!

Postoje i redatelji koji sve krivo shvataju i zareknu se sami sebi, valjda, u dugim noćima samotnog, stvaralačkog razmišljanja, da će od komedije napraviti tragediju, a od tragedije komediju i toliko se upnu da stvarno i naprave takvu predstavu, a zašto im to treba ne znaju ni oni ni glumci ni publika.
Jednom sam radio s redateljem koji je od Goldonijeve» Krčmarice Mirandoline» htio napraviti tragediju. Radili smo tri mjeseca tragediju i napravili komediju. Goldoni je pobjedio. Vrlo je rijetko da u teatru razum pobjedi bezumlje, ali eto to se taj put dogodilo. Ili je Goldoni bio prejak ili mi nismo bili dovoljno uporni.