Pričali su mi
o plavetnilu neba,
o sunčanom podnevu,
o kaosu ljubavi i želja,
o trenutku straha,
u kojem poželjeh
pozdraviti svijet.

Željeli su Dianu
boginju lova i ljepote
a dobili su ružno pače
malo modro klupko
i trenutak tišine
ubitačne tišine.

Željeli su mi pokloniti ljubav
a ja neznadoh udahuti život
željeli su mi pokloniti
budućnost
a ja već onda
zaustavih vrijeme
pretvorih ga,
u trenutak,
u strah,
u rat zemlje i neba
u borbu
njihovu i moju
za prvim vriskom
za ostvarenjem sna.

Pričali su mi o drami mog rođenja, o trenutku sreće kada plačem pobijedih smrt i uđoh u život pozdravljena suzama radosnicama i poljubcem majke, dodirom koji, čini mi se, još uvijek pamtim.

I danas desetljeća kasnije se pitam:

Što sam, tko sam ja?
Neshvatljiv slučaj kao svaki slučaj.
Gdje je gnijezdo mojih praotaca?
Iz čijeg sam krila poletjala
na ovo dugo putovanje snom?
Promatram povijest,
vidim cijeli jedan život, milione života kao na dlanu.
Neznana i znana lica, stranca na vratima svijesti,
tuđe djedove,
a možda su mogli biti moji,
možda su ipak moji
svi smo mi iz istog gnijezda poletjeli u svemir.
Tko sam ja?
U garderobi prirode mnoštvo kostima.
Kostim pauka, galeba, poljskog miša.
Svi kao saliveni poslušno se nose
dok ne dotraju i slično požutjelom listu
nekad prekrasne breze
postane prah iz kojeg je satkan,
sičušna struna koja zauvijek nevidljiva
treperi u vjetru života.

Nisam mogla birati
ne, nisam birala, ali se ne žalim.
Mogla sam biti manje poseban slučaj.
Mrav iz mravinjaka, pčela iz zujećeg roja,
samo djelić pejsaža kidan vetrom.
Netko mnogo manje sretan,
odgajan za krzno ili vunu,
za praznični sto,
mogla sam biti
nešto što pliva u beskrajnom oceanu
nešto što se pračaka u planinskom potoku
ili treperi ispod povečala.
Drvo uraslo u zemlju,
kome se približava požar.
Stabljika gažena
slijedom neshvatljivih događaja.

Tko se krije u mom postojanju?
Lutam alejama vremena i vidim u vjetru miris jeseni.
Listopad i ja, nedjeljivost od rođendana.
Moje buđenje je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća, purpurom drveća, dozrijevanjem grozdanog trsja i najavom zime pune hladnoće.

Danas slutim da će zima koja dolazi biti blaga i bez snijega.

Stoljetni kalendar obećava sjemenju razbuktalo proljeće, a ljetu plodove zimskog sna. Ova jesen je, kao svih prijašnjih pedeset i nešto, ponovo dovela Bakusa u vinograde na obližnjim brežuljcima. Osjećam Dionizijski trenutak uživanja u sukobu sa smirivanjem prirode, dobro poznati osjećaj me vodi prema mirisu još neobrane loze.

Sudbina mi je bila naklonjena. Obdarila me sjećanjem na sretne trenutke. Bacih pogled na kalendar, smješi mi se listopad iz perivoja satkanog od karanfila u bojama s bezbroj nijansi.

Kako su karanfili dospjeli u jesensku sliku ove čudne godine mog postojanja?

"To je jedna druga priča." šapnu mi glas sudbine, moja boginja Diana smješeći se iz kristalne kugle mog života
"Koliko legendi se krije u mom postojanju?" upitah
"Bezbroj, ali svaka nosi u sebi znak ljubavi." šapnu mi sudbina
"Ljubav je moto mog postojanja."
"Ona je jedina energija koja samu sebe stvara, ne mijenja oblik i traje. To je ono što se nesmije materijalizirati, nesmije iskorištavati niti krasti na tuđim izvorima."
"Zar su i karanfili znak ljubavi?" upitah nesigurna
"Oni su znak čežnje za njom."

Odjednom ugledah izvor i nagu kupačicu pored vode. Njena duga plava kosa je lelujala vjetrom. Miris ruža se širio predvečerjem. Iza ružinog grma ugledah nepoznate radoznale oči. Ovčice su polagano lijegale po travi. Mladić sa frulom u ruci je zadivljeno gledao nago tijelo. Boginja osjeti pogled i pastir nestade, a njegove čeznutljive oči postadoše dva crvena karanfila.

Dianthus caryophyllus, postade s vremenom znak svih žudnji iskazanih revolucijama, misaonim previranjima, a često i njihova potvrda. Prohujao vihorom vremena u kristalnoj kugli se odvija film i ja vidjeh karanfile u zapučcima različitih uniformi i odjela, bukete crvenih očiju u rukama djevojaka i na grobovima umrlih pjesnika.

Jutros je Diana prosula oči ljubavi u jesenski pejsaž mog postojanja i pretvorila ga u hram u kojem osjetih vječnost. Jedna nova revolucija se nazire u mom snu, revolucija koja nagovještava ljepotu trenutka.

Danas znam tko sam,
a mogla sam biti ono što sam,
ali bez čudjenja, bez znatiželje, bez samokritike

u sebi,
a to bi značilo,
neko sasvim drugi.

Bolje je ovako.

Sjedinjene njenih i mojih misli, isprepletena poezija pjesnikinje i Dinaje. Wislawa Szymborska, njena misaonost, protkana gorčinom saznanja o bespomoćnosti suvremenog čovjeka da humanizira odnose među ljudima. Njeni me stihovi uvijek iznenađuju i ja nehotice vidim sebe i svijet uvijek drugačije.

Wislawa je moderna Šeherzada koja mi uvijek pomaže da pobjedim moju bespomoćnost u ovom okrutnom svijetu, da ostanem ono što jesam jer ona mi poručuje da je život doista jednostavan i lijep