misao leti...
kao jesenji list
vrtloži zrakom.
traži, sluša razmišlja...
i kao list požutjeli
list vručih boja
lagano lebdi u umu,
udobnom počivalištu
u kojem odmaraju snovi...

 Vajran

 

Pročitala sam knjigu "Schroedingerova mačka na Mandelbrotovom drvetu".

Autor E. P. Fischer nas njome uvodi kroz sporedna vrata u teorije znanosti. Napisana je jednostavno i romantično u isto vrijeme, u njoj su sjedinjene znanstvene činjenice i entuzijazam kompliciranih misli u jednostavno pitko štivo.

 

 

Benoit B. Mandelbrot, profesor matematike, je vodeći znanstvenik na polju fraktalne geometrije. Iako je on smislio pojam fraktal, mnogi dijelovi iz fraktalne geometrije prirode već su prije opisani od strane drugih matematičara. Sve su te teorije bile smatrane izoliranima i neprirodnima, proglašavane su teosijama s neintuitivnim svojstvima, a zadivljujuće je kako priroda pronosi istu bit bez obzira na raspon svojeg izraza.

 

 

Priroda ostaje uvijek ista, uvijek neograničena u svom stvaralaštvu, pa je i ljudska duša, taj najčudesniji dio prirode, neograničena u svojim mogućnostima i oblike svoje biti manifestira, slično fraktalima, na svim razinama svijesti.

Fraktali su geometrijski oblici, konačne površine i beskonačnog opsega, koji sadrže skalu beskrajno ponavljajućih istovrsnih struktura. Dokaz postojanja zakona zlatnoga reza svugdje u prirodi, cjelina se zrcali u svakom njenom djeliću.

Fraktali svojim bojama i oblicima emitiraju treptaje koji u nama pobuđuju, naš osobni ritam, osjećaje sklada, mira i ljepote.
Najpoznatiji prirodni fraktali su pahuljice, cvijeće, lišće, ali i mi sami smo fraktali, djelić prirode u kojem se ogleda savršenost univerzuma.

 

 

Mi se treptajima našeg energetskog polja usklađujemo i sjedinjujemo sa vibracijama koje odašilju fraktali, sjedinjujemo se sa čistim treptajima univerzalnog životnog polja. 

Mandelbrot je uspio fraktale, te čudesne geometrijske oblike, ujediniti u jedinstvenu teoriju. On je inzistirao na upotrebi pojma fraktali kao realnih i korisnih modela za prikazivanje mnogih prirodnih fenomena uključujući oblike obala i rijeka, strukturu biljaka, krvnih žila i pluća, jata galaksija, Brownovo kretanje, cijene na burzi......

 

 

Mandelbroth smatra da su fraktali, u mnogočemu, intuitivniji i prirodniji, nego objekti izrasli iz Platonovih tijela i tradicionalne euklidske geometrije. Kao što kaže u uvodu fraktalne geometrije prirode:

"Oblaci nisu sfere, planine nisu stošci, obale nisu krugovi, kora nije glatka, niti munja ne putuje ravnom linijom jer Einstein nam je svojim teorijama, o energiji i konstanti brzine svijetlosti, zakrivio prostore i uveo nas u čudesnu dinamčku dimenziju našeg postojanja u dimenziju prostor- vrijeme."

 

 

Treptaj leptirovih krila, nježan lahor što tek kožu dira i treptajem nježnim uragane, u dubini srca, sniva. 

Misao, taj treptaj Kronosovog oka u kojem se prošlost u sadašnjost slijeva, trepti snagom i nježnosti snenom, misao taj čudesni treptaj leptirovih krila.

 

 

A Čovjek taj leptir, anđeo ili sjenka,

čovjek to božansko biće,

odbjegli treptaj Kronosova oka,

kapljica rose na latici cvijeta,

zrnce pijeska u pustinji svijeta.

nježni lahor leptirovih krila,

ili tek

treperavi dašak vremenskoga tijeka.

Tako je i teorija kaosa konačno dobila svoje mjesto u našem umu i našem srcu.

Kada leptir mahne krilima u Pekingu, izbije uragan u Americi, kaže nam Edward Lorenz u svojoj teoriji kaosa.

 

Upitajmo se što je život, što je misao kojom pišemo portret našega života, što je uistinu misao i kako se odlučiti što je prava, kvalitetna i kreativna misao o nama samima i o ovoj velikoj gala predstavi koju nazivamo život.

Da li smo uistinu svjesni da živimo u vremenu reformi i brzih promjena paradigmi, da živimo u kaotičnom vremenu punom ideja koje se neprestano sukobljavaju, isprepliću, ali i nadopunjuju?

 

Toga, naizgled, kaosa se ne treba bojati. On je kreativan. Do kraja definirani procesi, procesi određeni čvrstim zakonima koji se moraju izvršavati bez pogovora ulijevaju sigurnost, ali to je sigurnost žabokrečine, netalasanja u ustajaloj močvari svakodnevice koju smo nekada davno nazivali, danas zaboravljenom filozofijom palanke.

"Ugodno je boraviti u zaštićenom prostoru palanke, slatke male palančice, pored vatrice u kaminu, dok oluje bijesne napolju, izvan našeg skamenjenog svijeta. Vani haraju vuci, zmije i hajduci, ali to nas uopće ne zanima. Vatrica pucketa, toplo je. Oko nas je drvena ograda. Mi smo u svijetu u kojemu svatko zna svoje mjesto, i koji se srećom neće mijenjati godinama. To je naša civilizacija."

Takav se život ne osjećaja, on je umjetno stvoren, on se guši u racionalnosti siromašnog uma i u tijelu okovanom emocionalnom streilnosti.

 

Priroda je kreativna, njeni osnovni zakoni izrastaju iz multidimenzionalnosti mikro i makro svijeta. Univerzum se širi nekom još nedovoljno objašnjenom energijom, a u kvantnom svijetu znanost otkriva uvijek nove dimenzije koje svojim postojanjem kreiraju i naše energetsko polje i naše svijesno postojanje u ovom svijetu.

 

Cvjetanje tisuća ideja, stvara privid kaotičnosti, ali lepršava kretivna misao, misao u čijim se temeljima kriju osjećaji autonomije, slobode, ljubavi i otvorenosti, će znati stvoriti nove, prave vrijednosti i upravo ta misao će utrti put nekim drugim oblicima stvaralačke energije.

Izrasli iz kaosa i fraktalne geometrije mi cijeli svoj život, nesvijesni toga, ritmom svojim misli i osjećaja, sudjelujemo u stvaranju fraktalne arhitekture našeg postojanja u univerzumu.