“When I’m dreaming back like that I begins to see we’re only all telescopes.”

Joyce, Finnegans Wake

Posljednji Joyceov roman Finnegans Wake nije moguće prevesti. Teškoće počinju već s naslovom. Riječ wake kao imenica oznaćava bdijenje nad mrtvacem, a kao glagol odnosi se na buđenje. Roman je pisan sedamnaest godina. Joyce ga je smatrao svojim najboljim djelom i preporučivao ga "idealnom čitatelju sa idealnom nesanicom". Joyce je bio zadivljen sinkronijom kao što smo mi svi njome zadivljeni i pitamo se još uvijek kojim tajanstvenim stazama ona kroči do naše spoznaje. U Finnegans Wake je pronašao je svojevrsni polisemični središnji procesor u njegovim gustim slojevima značenja i dalekosežnim filozofskim, književnim i povijesnim hipervezama. Joyce dotiče jednu od stalnih filozofsko- znanstvenih tema spominjući teoriju Giordana Bruna o komplementarnoj ali sukobljenoj naravi suprotnosti, utjelovljenih u blizancima Shemu Penmanu i Shaunu Postmanu. Virtuozno razrješavanje gordijskog čvora intertekstualnosti romana jest ljubavni trud, tkanje veza između njegovih igara riječi i aluzija i pišćeve privatne kozmologije. Kopenhaška interpretacija Bohra i Heisenberga, kamen temeljac moderne fizike, temelj je razumijevanja i romana Finnegans Wake i kvantne mehanike. Značenje polivalentnih rečenica koje tvore beskonačan labirint tog romana mijenja se s promatračevim gledištem, poput čestica i valova u subatomskom svijetu.

 

Murray Gell-Mann, znanstvenik koji je dokazao postojanje quarka, pratkiva od kojeg je satkan svijet i nazvao ga kvark po glasanju patke. Dok je razmišljao kako će se pisati riječ, pronašao je riječ „quark” u knjizi Finneganovo bdijenje:

Three quarks for Muster Mark!

Sure he has not got much of a bark

And sure any he has it's all beside the mark.

(James Joyce, Finnegans Wake)

Poželjeh osjetiti, doživjeti, pomirisati, čuti, uistinu osjetiti spiralnu dinamiku i dotaknuti pratkivo našeg postojanja. Zakoračih u misaonu građevinu mikrokozmosa, u zamak izgrađen od kristala znanosti i svilenkastih nisti osjećaja znanstvenika. Zlatno doba ljudske spoznaje se ogleda u zrcalima svijesti. Pred mojim nutarnjim očima se zaobljava prostor, osjećam kristalni zarljaj istine o svjetlosnoj dimenziji i misaono uranjam u nju. Ulazim u katedralu osjećanja osjećaja, zamišljam je kao crkvu u kojoj sam krštena. Velika lađa postaje kristalna kugla vjerovanja. Na oltaru se smanjuju svijeće, a na svodu, iznad slike Stvoritelja, iznenada iskrsnu freska "Nastajanje svijeta" sa neba Sikstinske kapele. Jedna zraka sunca probijajući se kroz vitraže duše obasjava u dubini svijesti njen središnji dio. Postajem Finnegans i bdijem nad umiranjem i rađanjem sretnih trenutaka, bdijem na vratima vremena. 

 

Osjetih eksploziju boja, osluhnuh svjetlosnu muziku trenutka, osluškujem u titrajima čestica glasanje svijesti, začuh tajanstvenu riječi iz Joyceovog romana, uronih u spiralnu dinamiku i ritam u pokretu koji život znači. Promatram zadivljeno dodir prstiju dvije ruke iz kojeg zatreperiše strune, maleni svjetlosni končići i počeše jedan za drugim lepršati skladajući simfoniju našeg vječnog sna. Slika, velikog renesansnog majstora, se izgubi u tom čudesnom plesu izmješanih pokreta, svjetlosnih valova, boja i tonova i zvijezdanim slovima svijesti u mojoj duši piše knjigu o nastajanju svijeta, piše bezvremenu poeziju, sklada sonatu od snova, gradi misaonu sliku svemira   u čije središte se smjestio čovjek u čovjeku, čovjek koji ljubi sebe u sebi i cijeli svijet.

http://sretan-trenutak.blogspot.com