FILOZOFSKA DISKUSIJA NEWTONA I LEIBNIZA!

( ili kako iz ljubavi I simatije imamo kosmicku katastrofu za nekoliko

milijardi godina!)

　

　

　

　

　

Dr. Zlatan gavrilovic Kovac

　

　

　

Ja mislim da je Newton u pravu

Jer je red pojava u Prirodi

Posve drugaciji nego u nasem

Misljenju. Ali sa stajalista

Emocija meni se vise svida

Leibniz! Negdje izmedu njih

Stoji Boskovic.

ZGK

　

　

　

　

　

　

　

　

　

　

　

O diskusiji Leibniza I Newtona ukazali bi s obzirom na stajaliste znanosti. Dakle, mi se necemo drzati strogo filozofske tematike ove diskusije vec kanimo ukazati na neke vazne I prijeporne njene momente kako bi nam filozofijsko citanje, a to je u bitnome metafizicko, bilo lakse I jednostavnije. Leibnizova ideja bazicne strukture Univerzuma bila je izvan konteksta vremena u kojem je on zivio ,donekle konvencionalna I drugacija od one koju je Newton razvijao I razmatrao konzistentno rezultatima matematicke znanosti mehanike. Newtonovo razumijevanje fundamentalnih radova grckih atomista rezultiralo je jednom znacajnom generalizacijom: sva se materija u Univerzumu sastoji od dijelova od kojih su najmanji upravo atomi koji se krecu naprijed ili drze u posjedu silom obostranog djelovanja u neodredenom broju razlicitih konfiguracija I beskrajnim varijetetima kretanja od kojih sukcesivna stanja rezultiraju svim (opserviranim) manifestacijama Prirode. Ta sada obnovljena ideja o djelicima materije ili atomima bila je I ranije poznata ali je bila nova I u nekom pogledu neobicna ideja fundamentalne sile, sile atrakcije I repulzije koja djeluje direktno izmedu atoma ili dijelova materije. Mnogo opcenitija teorija u Leibnizovo I Newtonovo vrijeme, originalno potekla od Descartesa, bila je teorija koju mozemo obicno zvati "silom" kao magnetizam ili gravitacija, pokret nevidljivih nedektabilnih dijelova koji pritiskom na tijelo prouzrocuju kretanje koje mi pripisujemo sili. S obzirom na ove fakte Newtonovo misljenje iskazalo je ovo: sile su realne I primarne I on je mislio da moze dati dublje objasnjenje kako zapravo te sile djeluju. Prvo je bilo potrebno pronaci izvan Prirode sile same koje postuju zakone a ne pak imaginarne hipoteze o slijedu nevidljivih dijelova. Za Descartesa totalni efekt u Prirodi bio je povratak na svagda provjerljive distribucije invarijantnih kvantiteta kretanja u Univerzumu. Tako su fizicari devetnaestog stoljeca bili skloni zakljuciti da je kvatitet sile ili mnogo stroze energije invarijantan. Gravitacija je bila sila koju je Newton upotpunio I on je iskazao savrsenstvo jedne teorije ali ona je bila samo jedna fundamentalna sila koja je aktivna u Prirodi. I on je pisao u svome Predgovoru Principiae da je nuzno odijeliti fenomene Prirode koji nisu u svezi sa univerzalnom silom gravitacije od mehanickih principa na isti nacin rezoniranja. Mi mozemo pretpostaviti da svi oni zavise on sila od kojih se sastoje dijelovi tijela jednim procesom koji nam jos uvijek nije poznat I zato jer su ove sile nepoznate prirodni filozofi istrazuju praznu I nekorisnu prirodu. S druge pak strane Leibniz je imao ideju nepoznate misteriozne sile a ta je ideja unekoliko bila je pad ispod razine filozofije ukoliko je upravo razum jedini arbitar istine. Za Leibniza to je znacilo da Newton pokusava objasniti Prirodu pronalazenjem procesa mnogo vise ineksplikabilnog karaktera nego sto je fenomen sam. Posve suprotno Leibniz je vjerovao da je ispravno racionalizirati sam fenomen uzimajuci u obzir upravo one efekte koji su nam poznati I jasno razumljivi- kada je dio materije u mirovanju opazen kao sada u pocetnom kretanju to za razum mora biti da je drugi dio materije bio u sudaru. Ova jednostavna bitnost bila je u ono vrijeme poznata kao mehanicka filozofija ili fizika biljarske kugle. Moguce je za slozenu fiziku biljarskih kugli razmatrati specijalne vrste delikatne I nevidljive materije koja konstituira fini eter ciji su dijelovi sposobni sudariti se. U svojim Principima filozofije Descartes je prvi pripremio opceprihvaceni model Univerzuma biljarske kugle . Newton je mnogo naucio od Descartesa mada se kao nikada tako covjek nije silovito obrusio protiv Descartesove naivne ideje mehanizma. Njegovi principi mislio je Newton nisu daleko od imaginacije: ti principi cine Univerzum suvise jednostavnim I previse ateistickim. Leibniz se slozio sa Newtonom u pronalazenju onih momenata oko kojih se mogla kristalizirati kritika Descartesove pozicije I samih njegovih principa. Medutim on je bio zadovoljan faktom da je ideja prirode tumacene kartezijanskim jezikom zdrava samo je u detaljima radila pogresno. Newton, pak, uvodenjem drugacijeg znanstvenog objasnjenja zavisnog ne od vjecnog kretanja I neprekidnog medudjelovanja I odnosa nego od sila, pocinje etablirati novu filozofiju Prirode. Na primjer, Newton je razmisljao da je egzistencija sila kohezije u materiji distingvirana od sile gravitacije docim je Leibniz inzistirao I poslije iscitavanja Principiae da je to jedan predrefleksivni rad kada zamisljamo jednu vrstu etericnog pritiska koji moze objasniti obje vrste atrakcija u jedno- pritisak cini fluid kapljice sfericnim I takoder cini njih teskim.

Kao mlad covjek kratko nakon posjete Parizu Leibniz je publicirao, na odusevljenje Royal Society u Londonu, Hypothesis phisica nova gdje je kartezijanska slika Univerzuma prezentirana, kao I sam kaze, mnogo logicnije I konzistentnije. Na primjer, posve na pocetku, odbacujuci Descartesovu ideju o univerzalnoj materiji organiziranoj u tri vrste dijelova Leibniz je deklarirao da je sve sacinjeno od bubblae- bubblae sunt semina rerum- voda je masa bubblae , a zrak nije nista drugo do mnogo finija voda. Za element zemlje, nije uopce sporno kaze on, da je ona takoder sastavljena od bubblae stoga sto je fundament zemlje staklo, a staklo nije drugo do kompaktna bubblae. Zrak, voda I zemlja su visoko porozni I slobodno prozimani finim eterom koji je rasprsen svuda oko svijeta u rotirajucem kretanju od istoka prema zapadu dok se planeta Zemlja krece I rotira od zapada prema istoku. Ova zemaljska rotacija uzrok je gravitacije za materiju koja raste povise izvan planete Zemlje uzrokujuci turbulencije finog etera.

Ovo misljenje bilo je u neku ruku opceprihvaceno u 17 stoljecu I ono se pozivalo na Descartesa I njegove direktne slijedbenike koji pripadaju velikoj porodici neokartezijanaca kao sto su Huygens, Leibniz, Malebranche, Verignon, Villemont. To je bio razlog da je Newton formulirao poznatu frazu "Hypothesis non fingo" I mnogo jasnije u njegovoj Optici :"Hypothesis are not to be regarded in experimental Philosophy." Mi danas znamo ,iz njegovih biljeznica I korespodencije ,da je Newton osobno bio spreman prihvatiti neke ideje mehanicke filozofije kao na primjer hipoteticke mehanicke efekte imaginarnih svjetlosnih korpuskula I opisati mnoge efekte u Prirodi u svijetlu problematike finoga etera. Ali u nekim njegovim kasnijim znanstvenim spekulacijama on se okrenuo protiv ideje o ekstremno svijetlom, visoko elasticnom eteru. No ono sto je iznijelo njegovu nebesku mehaniku u egzistenciju, nakon mnogih pitanja I nakon ozbiljna razmatranja, nakon mnogih iskusenja I nedoumica- jest realizacija jedne ekstraordinarne mehanicke istine: ako se tijelo krece oko nekog centra silom u pravcu koji je naprijed bilo kojim zakonom sile ono ce se kretati oko centra u smislu deskripcija koje je dao Kepler u svom Drugom zakonu o planetarnim kretanjima. Dakle to je bio zakon koji je definirao planetarne brzine kretanja u orbitama koji moze biti ekspliciran u mnogo jednostavnijim mehanickim pretpostavkama. Dokaz za ovo je bio postavljen u prvoj propoziciji njegove Principiae. Zato se mozda moze reci da znanost nebeske mehanike otpocinje Newtonom upravo u smislu da je ona sada matematicka znanost a ne konglomerat imaginarnih modela.

Leibniz koji je bio filozof nije mogao biti zadovoljan velikom razlikom u stilu I idejama izmedu Newtonove Principiae I svojeg vlastitog eseja napisanog sesnaest godina ranije. On je posebno cijenio snagu teorije I matematicke filozofije koju je inaugurirao Newton – I dakako sve te ideje I matematicke dokaze koje je Newtonova filozofija dovela do pune egzistencije. Ali, naravno, on nije mogao napustiti svoju kriticku poziciju jer se ta pozcija ne napusta bez razloga vec je posve suprotno pokusao osnaziti svoju vlastitu filozofiju koja je sada trebala raditi vise matematicki. Prvo, Leibniz je imao spoznaju o Newtonovim radovima I on je objavio dugi rezime – dvadesetak kompaktnih stranica objavljenih u Acta Eruditorum u junu 1688 godine. To je faktografski rad I Newton je tu naveden kao " a distinquished mathematician of our time ". I ovdje je ponovljena njegova nada za buduce razumijevanje univerzalne uloge sila u Prirodi. Dalje, njegovo matematicko osporavanje kartezijanske slike nebeskog kretanja a I sama teorija zakona univerzalne gravitacije opisana je bez emfaze I neslagajuceg komentara. U tom rezimeu nema kriticizma niti je Newton doveden u pitanje svojim misterioznim "atrakcijama". Leibniz je kasnije obavljajuci historijska istrazivanja u Italiji podrskom Kuce Hanover pisao svom prijatelju Mencken koji je bio glavni urednik Acta Eruditorum da je on citao I ispitivao racune I postavke Newtonove Principiae "sa velikim interesom I sa velikim zadovoljstvom" I tada je dodao da je upravo Newton izuzetan covjek "jedan od onih nekoliko koji su pomakli granice znanosti naprijed". Njegovi sada mnogo detaljniji komentari radije su matematicki nego fizikalni a I sama njegova misao postaje bliska Newtonovoj. I on se pitao o fizikalnim uzrocima nebeskih kretanja I svoje najavljivanje istine odlucio je donijeti prije publiciranja. Naposljetku te su Leibnizove ideje iznijete na svjetlost dana radom Tentamen de Motuum Coelestium Causis publiciranom 1689 godine. Ovo Leibnizovo djelo izazovno je od prvog dana njegova objavljivanja. Keill John kvalificirao je ovaj rad kao sto je I Huygens dvadesetak godina ranije zauzeo isto stajaliste. Bilo je sada sigurno da ce zakon centripetalne akceleracije uzet zajedno sa zakonom centrifugalne sile koji je Huygens prvi jasno postavio pretpostavljajuci inercijalno kretanje planete producirati Keplerove planetarne elipse. Zamjenjujuci "harmonicku cirkulaciju" Leibniz je deducirao iste eklipticke orbite I to je bilo ono na sto je Huygens protestirao izrazavajuci svoje nerazumijevanje "not comprehending how you can find room for same sort of diferent vortex in Descartes manner which you wish to retain…" Za Huygensa razlicita rotirajuca kretanja u fluidu bila su nesto neodgovarajuce I doista Leibniz sam pak drzi punom istinom da planet kako je on zamisljen pliva slobodno u tom rotirajucem kretanju. Dakle, trebamo dobro razmisliti o ideji Leibnizovog spekulativnog fizikalnog modela kojim je on bio upravljen protiv Newtonovih matematickih stajalista utemeljenih na njegovom konceptu univerzalne sile gravitacije. Leibniz je drzao za istinu da je Newton destruirao kartezijansko nebesko kretanje I shodno tom zapazanju on je pretpostavio nebrojeno mnogo kurseva oko Sunca, svaka kursna brzina rotacije bit ce obrnuto proporcionalna razmaku od Sunca. To je naravno ekvivalentno Keplerovom drugom zakonu o planetarnim kretanjima ali Leibniz nije objasnio niti kako te brzine mogu biti nesavrseno aranzirane niti kako I zasto su diskontinuirana rotirajuca kretanja prisutna u tim varijacijama brzine I kretanja planete. Producirati eklipticki oblik orbita I takoder opservirati promjene u planetarnim brzinama, brzo u perihelonu a sporo u aphelionu, Leibniz je povezao sa reciprocnim kretanjem prema I od Sunca duz linije spajanja planeta I Sunca , gotovo isto kao sto su Islamski astronomi radili nekoliko stoljeca ranije. Ovo kretanje produkt je igre izmedu dvije sile, jedne za koju mozemo reci da je sila gravitacije u odnosu a Sunce I druge, centrifugalne sile u zemaljskom kretanju oko Sunca. Mi danas mozemo reci da je Leibniz potiho posudio ideju notacije univerzalne gravitacije od Newtona kroz Acta casopis I onda kao I Newton inklinirao jednom vlastitom objasnjenju pojmova. Na primjer Leibniz nije mogao vidjeti zasto "atrakcija " nema mehanicki uzrok jer izmedu njegove vlastite nebeske mehanike I Newtonovih ideja trebalo je istraziti koji racun je bolji I kako on moze biti prepoznat kao takav. On je svagda ponavljao da je njegova vlastita ideja harmonijskog kretanja u fluidu dovoljno dobra kao I Newtonova teorija univerzalne gravitacije. Osnovno pitanje koje se ovdje postavljalo bilo je pitanje zasto se svi planeti I sateliti okrecu u smislu njihovih orbita koje Newtonova mehanika ne moze objasniti bez dodatnih hipoteza o porijeklu naseg Suncevog sistema. Ako je fundamentalni princip misljenja da nista nije bez uzroka onda ovaj princip pretpostavlja da nije moguce prihvatiti neobjasnjive okultne kvalitete u nasem poimanju planetarnih kretanja. Ako mozemo reci da postoji inteligibilno kretanje tijela koje zavisi od velicine, oblika I kretanja I ako mozemo reci da postoji sila privlacenja tijela u smislu da nam je upravo gravitacija "mjera" privlacenja tijela, ili ako mozemo reci da postoji izvjesna SIMPATIJA izmedu tijela onda svakako ne mozemo osporiti da je finalni uzrok ovakvih efekata potekao od same prirode tijela. I mi tada vise ne mozemo reci da je proces privlacenja s one strane svog naseg razumijevanja. Ali ako smatramo da efekti gravitacije zavise ne od okultnih kvaliteta tijela nego od volje Boga ili skrivenog bozanskog zakona tada vjerojatno pretpostavljamo uzrok ali takav koji je supernaturalan I mirakulozan. Leibniz je na primjer pravio razliku izmedu dvije vrste sila: u svojoj dinamici on razlikuje "mrtvu silu"( kao nas momentum) I "zivu silu" ( gotovo isto kao nasa kineticka energija) I Leibniz je I pisao da on nije pronasao nista tako inteligibilno kao sto je to sila. Stoga I vrijedi istina da bilo kakva razlika izmedu matematickog tretmana sile kod Leibniza I Newtona jeste radije akcidentalna nego fundamentalna. Razlika je mozda u drugim stvarima vise filozofske prirode. Newton je tako povukao distinkciju izmedu znanstvenog etabliranja egzistencije zakona univerzalne gravitacije I metafizickih diskusija o vjerojatnim hipotezama koje pretpostavljaju egzistenciju takvih zakona. Medutim tamo negdje 1690 tih godina Leibniz naglasava da gravitacija koja je potekla od Newtonovaca nije esencijalno vlasnistvo materije nego jeste produkt bozanske volje. I tako zapocinje jedna diskusija koja niti do danas nije okoncana u kojoj diskusiji je trebalo pokazati da univerzalni zakon gravitacije kao stvar koja sigurno postoji u Prirodi kao I sav mehanicizam I materijalni uzrok proizlaze iz jednog viseg principa a taj je Bozanska Energija I Impresija. Leibniz je smatrao da uzrok gravitacije ne moze biti razumjen znanstveno niti racionalno ljudskim intelektom vec je on radije stalno objavljujuce cudo. On je takoder smatrao da je ova cudnovata ideja gravitacije originalno potekla od Newtona. Medutim Leibniz je vjerovao da je gravitaciona interakcija stvar bozanske providnosti. On je vjerovao da je Bog providnoscu usmjerio evoluciju u kosmosu kao scenu za ljudsku kreaciju, pad I iskupljenje I da je Bog u kosmosu djelatan na nacin da je usmjerio cjelokupnu ljudsku povijest od rodenja Adama I Eve. Dakle on je vjerovao da krscanski pogled na svijet I pogled o Bozjoj svrsi u svijetu mozda nanovo treba uvuci u filozofsku diskusiju bez obzira na suvremena stajalista o nuznosti nezavisnosti sekularnog misljenja od teologije, dakle da pitanja bozanske providnosti treba uvuci u pitanja kosmosa I da se nalazimo pred ozbiljnim pitanjima koja postavlja Newtonovo utemeljenje znanstvenog misljenja, naime, vjerovanje da diskusija o Bozjoj sveprisutnosti pripada prirodnoj filozofiji. Bog je dao covjeku snagu da bude vladarem nad prirodom. Ali sto je veci njegov talent to je I veca njegova odgovornost. Od 1705 godine otprilike Leibniz je imao I jos teoriju o kometama: neke komete cisto se ne mogu kretati oko Sunca u bilo kakvom materijalnom kretanju u fluidu zato jer njihovo kretanje nije podudarno sa kretanjem planeta I prema astronomskim zakonima do tada poznatim njihove opservirane promjene u brzini ne korespondiraju sa brzinama razlicitih planeta. Medutim prema ovom misljenju ne moze biti govora o onome sto je Leibniz nazvao harmonijskom cirkulacijom kroz solarni sistem. Zato on I pise Bernoulliu da solarne atrakcije bez kretanja materije oko Sunca u kojima planete plivaju ne moze biti razumljen. S druge pak strane Newton je od 1706 godine smatrao da pitanja fenomena Prirode ne mogu mozda biti razumljena samo kroz atrakciju gravitacije, magnetizam I elektricitet vec da mozda u uzroku Prirode treba traziti I druge privlacne Sile od ovih.

　

　

N.B.

　

Oko naseg Sunca krece se devet planeta a Scharon mozemo shvatiti kao Plutonov satelit. Ovih devet planeta odgovaraju privlacnim silama Sunca ali takoder I odgovaraju privlacnim silama svojih susjeda. Ova situacija cini citav jedan spektar kretanja ,sa Suncem koje dominira, na nacin da obrazuje mnostvo otklona od perfektne geometrije. Moderna I neobicno detaljizirana slika naseg Suncevog sistema otkriva njegov karakter kao dinamicki a nas pokusaj da otkrijemo pravilnosti ponasanja ovog sistema cini krajnji trijumf ljudskog misljenja . Medutim ova dinamika solarnog sistema sadrzi neke elemente koji jednostavno ne mogu biti dohvaceni nasim kalkulacijama. Iz toga razloga je potekla jedna sumnja u stabilnost Suncevog sistema u dalekoj buducnosti pa je tako izrazeno misljenje da je on na rubu kaosa. Jack Wisdom I Gerarad Sussman detektirali su svojevremeno na primjer da kretanje Plutona u njegovoj orbiti oko Sunca ima kaoticne elemente a za kalkulacije Zemlje Laskar pretpostavlja da smo vjerojatno ugrubo na istoj distanciji od Sunca za slijedecih 100 miliona godina ali nitko ne moze biti posve siguran da ce se to desiti. Pluton posebno pokazuje veliku nestabilnost u svom kretanju a ta cinjenica sugerira da neki nepoznati fizikalni mehanizam jest odgovoran za generiranje njegove kaoticne orbite I u neku ruku pokazuje na nezavisnost od kaoticnog ponasanja ostalog dijela suncevog sistema. Stoga jeste istina da je Suncev sistem daleko kompliciraniji I slozeniji nego sto je to mislio svojevremeno Newton, sa daleko vise parametara da mozemo sa potpunom sigurnoscu iznijeti na svijetlo dana matematicke rezultate o njegovoj stabilnosti. Medutim kaoticno ponasanje toga sistema I njegovih dijelova u meduzavisnosti njihova kretanja I medusobnih interakcija ne znaci jos uvijek katastrofu. Mi cemo na katastrofu jos cekati I pred nama se nalazi jedno dugo vrijeme opserviranja, novih kalkulacija I priprema za taj kosmicki dogadaj.