Zatvorena u Hopperovim slikama lutala sam ogromnim praznim prostorima, zaustavljala se na dokovima promatrajući velike lađe kako se spremaju na putovanja svijetom. U samotnim noćima bijah posjetioc bistroa za samce, zalutale u iluziju slikareva talenta, u atmosferu sveobuhvatne usamljenosti, melanholije u Nighthawks- u koji radi non-stop, a u tom pejsažu umjetnikove duše se nalaze nekoliko nekomunikativnih gostiju osvijetljenih nemilosrdnim bljeskom električnih svjetiljki.

 

 

 

Ponekada mi se pričinjalo da osjećam vrijeme, ali ne moje vrijeme nego ono satkano od tkiva velikog Boga vremena koji, na osamljenom otoku,  nemilosrdno ždere svoju djecu. Užasna brzina svijelosti, milijarde svjetlosnih godina je jurcalo oko mene, a ja sam bila kronično umorna, umorna od tromosti duše koja se skrivala od dnevne svijetlosti, zaobilazeći u sebi samoj svaki uzrok svoje nepokretnosti.

 

Fibromijalgija moje duše, sindrom boli, tupe neobjašnjive boli se širio kao paukova mreža mojim strunama i opijao ih otrovom nepovjerenja. Plakala sam bez razloga, a onda grcala u plaču bez suza jer to što sam osjećala nije bila istinska bol nego strah od nepoznatog neprijatelja, imaginarnog ubice sretnih trenutaka. Nalazila sam se u začaranom krugu nedogovornosti prema samoj sebi. U meni je latentno spavao virus onih nesretnih stanja iz vremena oluje ruža. Začahuren iza trenutaka sreće čekao ja da se ponovo zapitam kako mi je to mogao učiniti. I ja se onoga kobnoga dana zapitah, optužih tebe za moje duševno stanje, optužih tvoju bolest za moju tugu. Svaka promjena dolazi iznutra, začuh šapat sjenke duše koja se skrivala iza moje opijene svijesti. Zaronih u nedokućene širine trenutačnog nepostojanja i na otoku sreće, u središtu uspomena, osjetih treptaje usnulog srca. Hopperove slike izblijediše buđenjem Kairosa u meni. Uspjela sam zaustaviti jurnjavu vremena, udahnuh svježinu toga novog buđenja.

 

 

Dodirnula sam tvoje usne i zavoljeh sve naše godine, zavoljeh plamene jezike iz kojih je iskrio uzrok fibromijalgije moje duše. Prisjetih se onog okrutnog jutra kada si sa putnom torbom na ramenu, torbom punom strahova odlazio u zagrljaj izlječenja.  Prijatelji su navlačili maske veselja i radosti da nam oslobode koridore srca koja su odustajala od vjerovanja. Smijali su se, a njihov smijeh je topio led oko srčanih komora i puštao da sunce u putevima mozga proizvodi serotonih, hormon koji prestao klicati u našim dušama.  Tražili su u našim šutnjama teme, naše zajedničke teme da probude misli koje su se utapljale u strahu i samosažaljenju.

Molila sam te da održavaš plamen svijeće naših davnih pripadanja. Obećao si mi to i otišao u neku meni nepoznatu stvarnost. Hodala sam tvojim imaginarnim stopama u pijesku ove vrele pustinje na asfaltu u kojoj trenutačno nije bilo oaze u kojoj bi se odmorila. Da, bila sam kronično umorna od sebe same.  Iz te žestoke vručine je u maglici nad asfaltom izranjao tvoj lik sa grčem na usnama i slabašnim dahom dodirivao moje srce šaputajući da će to proći, da mora proći. Borila sam se sa utvarama, osluškivala na rubu pameti osmijehe prijatelja i čekala znak koji će mi šapnuti da uz tebe umrem smrću Senece, vjerujući da ću na taj način ostati vjerna tebi, sebi i ljubavi. U tom trenutku buđenja spoznah koliko sam bila nemilosrdna prema sebi i prema tebi.  

Sjedini u sebi svjetlost i tamu, izrasti u četvrtu dimenziju postojanja, promijeni obrazac življenja, postani sudionikom vremena u kojem živiš, prisjetih se poruke filozofije koja nas poziva na proces samoizlječenja.

 

 

Kako to učiniti? Što napraviti, u koji obrazac se umotati?

Nauči drugačije misliti, pročitaj ponovo kultnu knjigu iz sedamdesetih godina "Ti si OK, ja sam OK", odluči se za ljubav prema sebi samoj, konačno shvati da ljubav dolazi iz dubine duše, da se krije na otoku sreće skrivenom u oceanu tvojih snova. Nakon dugo vremena osjetih kako se osmijeh vraća na moje ukočene obraze.

 

 

Ušla sam sa osmijehom na usnama u tvoju bolesničku sobu. Kroz prozor je kapalo sunce na tvoje umorno lice. Prvi put nakon dugo vremena nisi susreo tugu nego ljubav u mom pogledu i uzvratio si mi osmijeh.  Tada sam vidjela da si sazrio u sjenci te okrutne bolesti i da se vraćaš u život budnih očiju boje našeg zajedničkog sna, ranjen ali mudar si svojim svjetlosnim zagrljajem uništio  daljine i sjedinio naše burne sudbine. Smijali smo se, da smijali smo dugo, smijali smo se hodajući hodnicima smrti, ljubili smo se u ritmu kapljica infuzije koju si nosio sa sobom kao bišofski štap. Ljudi u bijelim odorama su nas promatrali sa osmijehom na začuđenim licima. Dva srca odplesaše toga dana ples u čast mog i tvog ozdravljenja. Svaka promjena dolazi iz dubine duše i širi se kao dobročudan virus cijelim tijelom, oslobađa iz okova samosažaljenja i utire puteve samoodgovornosti.

 

http://sretan-trenutak.blogspot.com