Ja sam se u nekoliko navrata osvrtao na problem jugoslavenskoga feminizma I jednim dijelom sam pokazao kakva su moja iskustva u tom pogledu. Ja neću ovom prilikom biti previše opširan nego ću samo uzeti u kratka razmatranja nekoliko jako važnih stajališta jugoslavenskoga feminizma koji je bio karakterističan za period o kojem najviše I govorim a to je period početka 80 godina I sredine tih istih godina. U mome novinarskome tekstu iz 1982 godine ja sam spomenuo slučaj Vesne Pusić koja je kasnije u novim konstelacijama bila I potpredsjednikom hrvatskoga Sabora- jer njima je nevažno o kojem je režimu riječ jer im je u svakom režimu jako dobro ,dakle, ta je Pusic 82 godine definirala strategiju ženskoga pokreta kao "ostvarivanje kontrole žena nad vlastitom prokreacijom. Cilj je afirmacija kriterija različitosti na račun kriterija dominacije." I sada mi doista vidimo na što se svodi taj feminizam I koliko I kakve on veze doista ima sa najbitnijim I najvitalnijim problemima suvremene žene. Jer je I Hitler u Main Kampfu zapisao razmatrajući svoj Minhenski period iz 1912 godine da je sa stajališta politike veliki problem prirode- rasa u njenoj zavisnosti od vremenskih prilika I da svakako rast populacije ili rase zavisi od kako on piše "moći prokreacije" I "konzervacije onih koji prokreiraju" tako da oni koji su manje jaki I manje zdravi "forced back into the womb of the eternal unknown" ( englesko izdanje pg.121) I sada bih ja zapitao Radu Iveković kakve veze ja imam sa lozinkom španjolskih komunista "no pasaran" naime da sam ja taj koji pravi problem I koji je ustaša pa onda dakako progresivnim ljudima nije drugo do da ponove riječi Dolores Ibaruri La pasionaria " no pasaran". Jer sam ja u tom tekstu onda I nastavio riječima: "Da bude jasno gospodo građanske feministkinje strategija ženskoga pokreta nužno mora biti dio strategije radničkog pokreta. To ipak mora biti jasno ukoliko ženski pokret računa na historijsku perspektivu ukoliko misli na duži rok." A u nastavku polemike ja sam se pozvao na Frigu Haug koja je u to doba imala program takozvanog socijalističkog feminizma. Pa kakve ja onda veze imam sa tim komunističkim lozinkama iz doba španjolskog građanskoga rata? I konačno taj je feminizam o kojem ja cijelo vrijeme I govorim završio na stajalištima njemačke novinarke I jednog od najpoznatijih boraca za ženska prava Alice Švajcer koja je otvoreno podržala Petera Handkea I režim Slobodana Miloševića iako joj dakako nisu mogle izmaći činjenice da je taj režim naređivao masovna klanja I silovanja naših Bošnjakinja. Isti je slučaj bio I sa Pusickine strane jer je ova pak htjela uljuditi naše Hrvatice i Bošnjakinje jer one tobože nisu dovoljno uljuđene. I ja sada kontam koliko dugo traje ova moja polemika- pa jedno 26 godina. Pa ja mislim da je već dosta toga.

Pa ja stvarno mislim da nije danas potrebno uopće da sebi postavljamo ovakove teme jer Schopenhaurova filozofija sa suvremenim feminizmom doslovno nema nikakove veze. Istina u diskusijama koje su bile potaknute u Hrvatskoj I bivšoj Jugoslaviji početkom osamdesetih godina a u kojim diskusijama sam I ja djelomično učestvovao bilo je riječi o tome da u tim društvima postoji jedan izvijestan socijalni segmenat koji obnavlja Schopenhaurovu iracionalističku filozofiju posebno oko takozvanog ženskoga pitanja. I tada se uglavnom mislilo na moju malenkost. Međutim ja odmah moram da kažem da Schopenhauer nema nikakove veze sa tim diskusijama niti ikakovim suvremenim razmimoilaženjima oko toga pitanja I to ne zato jer nas dijeli velika vremenska distancija od njegove filozofije, niti zato što bi on tobože bio konzervativan pa kao takav daleko ispod zadataka vremena, niti zato što on nije poznavao bit problema ecetera, ecetera, nego prije svega zato jer Schopenhaurovu filozofiju kao I svaku filozofiju treba shvatiti a ne naprosto bulazniti o njoj. Jer u biti filozofije jeste to da ona mora biti shvaćena, pojmljena, da mora imati takoreći kritičku refleksiju jer je I sama baš takva a onda dakako produktivno usvojena kao dio jedne velike cjeline ljudskoga znanja. To se međutim sa Schopenhauerom nikada nije dogodilo. Postoje dakle oni filozofemi koji u suvremenom vremenu kao primjer filozofijskoga konzervativizma navode Schopenhauerovu raspravu o Ženi koja je objavljena kao jedan mali esej u zbirci njegovih eseja štampanih tamo negdje 1841 godine. I on zapaža da su mnogi pjesnici I pisci jako lijepo pisali o ženi I ženama I na tim fundamentima nikao je jedan manjkavi pogled o našem drugome Ja kao o bićima neizmerne topline na čijim prsima mi muškarci sišemo neophodne vitalne životne sokove koji nam omogućavaju susrete sa beskonačnim. Dakako da se u ovoj jednostavnoj metafizici nije daleko odmaknulo niti danas a pogotovo u Shopenhauerovo vrijeme pa je njemu stoga zadatak da stvari postavi jasno tamo gdje one trebaju I pripadati pa tako na primjer zapaža da je sasvim suprotno od pjesnika I filozofa idealističke škole realno shvatiti ženu kao biće koje ne zahtijeva niti previše mentalne niti previše fizičke snage. Ona možda imati snage za dojenje djece, brige za dijecu I kao subjekat muškarcu prema kome je ona strpljiv I brižan drugar, da su pune fantazije I da je Priroda bila zapravo prilično ekonomična oblikujući ženu u biće kakva ona već jeste. Drugim riječima Schopenhaer je ovdje ponovio mišljenje Aristotela da žena postiže svoju zrelost sa 18 godina ali da cijeloj stvari nedostaje nešto više. To više Schopenhauer je pokušao objasniti u eseju Metafizika ljubavi koji se pojavljuje kasnije kao dodatak njegovoj glavnoj raspravi za koju ljubav sam kaže da igra jednu jako važnu ulogu u našem životu I svakodnevnom bitisanju. Odatle dramatis persona koja je determinirana svojim slobodnim ljubavnim aferama, odatle filozofija, poezija , umjetnost ecetera, ecetera. Međutim odatle I naše ponašanje prema instiktima ili odabir instinktima I ova ideja koja je oprečna Darwinovim a koju sam I ja zagovarao prilično često nije originalno moja nego Schopenhaerova u smislu jednog osjećaja ili smisla za vrstu. U tom smislu instiktima je data velika ideja smisla ili smisla za vrstu baš po toj potrebi sexa da uveća svoje vlastito zadovoljstvo. Međutim kod Schopenheura svaka manifestacija instinkta jeste inteligibilna za nas. Međutim ono u čemu je Schopenhauer bio u krivu jeste svakako jedna pozicija Krečmerove medicine I Krečmerove psihijatrije da naime tu prije svega socijalnu igru sexa koja I nije ništa drugo nego socijalni instinkt poveže sa teorijama prezervacije vrste kroz pitanja ljepote, dobi, zdravlja, skeletona I njegovog tipa koji definira I tip vrste, lica etc. Svi ovi elementi zapravo su zablude Schopenhauerovog vremena. Jer ja na primjer mogu imati veliku afekciju prema osobi koja pati što je sasvim točna pozicija koju ja imam. Ali I ne samo ja. Prema tome fizičke kvalitete I karakter ili rasa o kojima govori Schopenhauer u slučaju moje teorije su sasvim od drugorazrednog I trećerazrednog značaja. Isto tako jedna opskurna diferencija sexa na mušku volju I ženski intelekt je također u mome slučaju od sekundarnoga značenja. Isto tako ta takozvana "Simpatija prema krvi" I okrutnost potekla iz patnje muškarca koja je vjerojatno bila razlogom pojave Hitlerovog biologizma I nacizma etc.etc. samo su uzgredne napomene u slučaju moje teorije. Da bi se Schopenhauer ispravno shvatio potrebno je učiniti jedan pomak od ove esejistike prema njegovoj Volji I predstavi jer je upravo ovdje zapravo rečeno što on misli o tom odnosu sexa I ljubavi. Na stranu sada zablude njegova vremena jer I ovo naše vrijeme nije bez zabluda ali o tome sude naši potomci. I Schopenhauer kaže nasuprot, na primjer, Nietzcheu- Volja za život, ne Volja za moć. Zato I piše poglavlje 45 O afirmaciji volje za život isto kao što I raspravlja o gluposti suicida etc.etc. Jer za razliku od Hitlera koji ide u Svoju Borbu Schopenhauer Filozofski Rezignira. To su dvije pozicije, to su dvije posve različite filozofske pozicije koje bivaju to jasnije što se u Volji I predstavi ide dalje. Pa je tako jedno od zaključnih raspravljanja etičko raspravljanje gdje je rečeno da je pravu jedino zaštita u državi. Zato bismo mogli reći da je država kao I pravo umska kategorija, kategorija slobode kao I kategorija volje koje se suprotstavljaju prirodnom stanju barbarstva , nasilja I neobuzdanih strasti. Odatle centralni pojam simpatije. Ona je kao I empatija samo drugo ime za ljubav a počiva na sažaljenju, spolnoj ljubavi I magiji. Simpatija se može definirati kao empirijska manifestacija metafizičkog identiteta volje kroz fizičko mnoštvo svojih pojava kaže Schopenhauer. Čovjek je volja za život a sukcesivno zadovoljenje ovoga našega htijenja jeste ono na što se misli pod pojmom sreće. A to je sva sadržina naših nastojanja. Prema tome Schopenhauerova filozofija ima jako malo sa suvremenim feminizmom jer danas svatko misli o kamatama a nitko o simpatiji. Prema tome svaki pokušaj obnavljanja ove diskusije na ovakav jeftin način samo je još jedan udarac u seriji udaraca nanijetih istinskoj filozofiji.

Ja ne bih htio previše govoriti o ovim pitanjima s obzirom da su ta pitanja već obrađena na primjereni način I to od znalaca koji sam problem bolje poznaju nego sto ga ja poznajem. U Dubrovniku u Hrvatskoj za vrijeme takozvanog Domovinskoga rata bila je organizirana jedna međunarodna psihijatrijska konferencija na kojoj sam I ja bio pozvan I moj prilog je imao naslov Psihologija fašizma I odgovor masa na izazove socijalne krize ali ja zbog ratnih prilika u Dubrovniku nisam htio učestvovati. Isto tako nisam htio učestvovati jer je jedan dio naših praxis filozofa među kojima najagilniji Žarko Puhovski također bijaše pozvan kao značajna znanica a kako ja nisam htio dodatne konfrontacije u tom teoretskom pogledu jer ništa nije u Hrvatskoj moglo proći bez Žarka Puhovskog i njegovog društva to sam svoj prilog sačuvao samo u manuskriptima. Kasnije su I oni izgubljeni. Tako sam svoju diskusiju bio zamislio kao deskripciju muških fantazija koje stoje ili mogu stajati u izvijesnim relacijama sa muškim ponašanjem ili bolje muškim iživljavanjem nad slabijim. Poznato je da je u Njemačkoj čini mi se objavljena bila početkom osamdesetih godina jedna višetomna rasprava na ovu temu I ja sam u svojim razmišljanjima I krenuo od ovih zapažanja, naime od iskustava psihijatrije sa muškarcima ratnicima na frontovima I njihovom odnosu spram žena. Međutim to je I prilično poznata tematika bila još odranije posebno kroz romane Na Zapadu ništa novo Ericha Marije Remarka koji je opisivao te probleme kroz ulogu njemačkog vojnika na frontu u Prvom svjetskom ratu. I u tim poznatim poglavljima Remarka opisan je taj odnos empatije i simpatije mladog njemačkog vojnika naspram brutalnosti vojnika koji su poznati bili po tome da su žene držali "hamburškim bestidnicama" kako je to autor i opisivao u Muškim fantazijama početkom osamdesetih godina. Ovaj negativizam kojeg vezujemo za muške fantazije ima jako malo veze sa pitanjima kojima se ja bavim. Ali je također istina da ne mogu biti po strani od tih pitanja. Međutim svoditi čitavu metafiziku muškosti na pitanja "muških fantazija" jest čista glupost koje sam ja svakodnevno svijestan kada se u gradu susrećem sa mladim dijevojkama koje na đepovima svojih jacketa imaju provokativne naslove kao na primjer "Pervert". To su te emancipovane djevojke. Prema tome moja teza jeste da pored takozvanih "muskih fantazija" koje vezujemo za muškarce vojnike također imamo I "ženske fantazije" koje također možemo povezivati za žene koje su u svakodnevnom susretu sa "grubljim spolom". Odatle se nameće zadatak suvremenoj psihologiji I suvremenoj psihijatriji također I deskripcija takozvanih "ženskih fantazija" I to sa posebnim obzirom na iskustva žena logoraša iz Drugog svjetskog rata I ponašanja žena šefova ženskih odjeljenja tih koncentracionih logora do današnih naših iskustava sa mladom generacijom žena kako na frontovima tako I na ulicama