EXOTERIČNO I EZOTERIČNO KRŠĆANSTVO

 

Razmišljanja jednog  neovisnog teologa

 

Za bolje razumijevanje ovih razmišljanja preporučujem pročitati moju knjigu „Proroci i karizmatici našeg vremena“ Duhovne škole i njihove utemeljitelje, koje sam ovdje samo informativno prikazao još sam svestranije  obradio u knjizi „SVJETLO ISTINE.“, koja će uskoro izaći. Sve što pišem nije rezultat mog slijepog vjerovanja, nego je plod očevidca i osobnog iskustva. U ovim sam školama bio učenik, sa navedenim duhovnim učiteljima sam kontaktirao i prijateljevao. Uvijek su u povijesti postojale duhovne škole, koje su posjedovale i prenosile izvanredne spoznaje, koje su bile sakrivene i nedostupne širokoj masi. Čovjek je uvijek vođen učitelju i vjerskoj zajednici svog stupnja svijesti. Čovjek je neizlječivo religiozno biće. Duboko u svojoj podsvijesti svaki čovjek neartikulirano osjeća, da samo ovaj svijet nije njegovo ishodište i zemlja njegovog praporijekla, nego praizvorno pripada drugim dimenzijama života. Snagom svoje intuicije čovjek osjeća potrebu, da uspostavi i njeguje kontakt sa tim praizvorom. To je metafizički razlog nastanka i postojanja svih religija i razlog čovjekove religioznosti. I zato čovjek traži svoj duhovni put, svoju crkvu, svoju vjersku zajednicu. Čovjek svojom podsviješću osjeća da je, na ovoj planeti, izgubljeno dijete, koje se želi vratiti kući. I on traži put povratka.

Široke ljudske mase nalaze se tek na početnom stupnju svijesti. Bilo bi znak teroriziranja religioznom  početniku nuditi mistični put i unutarnje (ezoterčno) kršćanstvo. Njemu treba i on se zadovoljava sa vanjskom (exoteričnom) religioznošću. On treba crkve i vjerske zajednice, koje mu nude njegovati vertikalne potrebe svog bića preko pet osjetila: preko obreda, riječi, glazbe, hodočašća – dakle, preko vanjskih vidljivih i opipljivih znakova. Nitko nema pravo podcjenjivati ulogu i značenje crkava i drugih vjerskih zajednica. One imaju značenje osnovnih škola na duhovnom putu, gdje se prenosi i uči abeceda vjerskog života. Kršćanstvo, koje je na njegovom početku, predvodio i reprezentirao apostol Petar i Pavao, bilo je uglavnom religija ribara i seljaka. Kao da je suđeno, da Petrova linija kršćanstva nudi i predstavlja pučki stupanj religioznosti – vanjsko kršćanstvo, sve do danas. Crkve i danas imaju značajnu ulogu osnovne škole za tražitelje istine i Boga. Religioznost ovog stupnja svijesti ima svoje značenje, svoju zaslugu i svoju veličinu. I posve je opravdano govoriti o geniju kršćanstva tog stupnja. Tragove svoje genijalnosti ovo exoterično kršćanstvo ostavilo je, kao vanjske i vidljive znakove, u literaturi, u glazbi i u arhitekturi. Nitko ne može poreći genijalnost ove ostavštine ! Ovo vanjsko kršćanstvo ima svoje misionare, prpovjednike I i teologe: Toma Akvinski,  Albert Veliki, Quvardini, Karl Rahner Josip Ratzinger i dr.  Za ovo kršćanstvo napisana su poznata četiri Evanđelja i kanonizirana Biblija, koja je općenito poznata, sa svim pogreškama prepisivača i prevoditelja. No, njihovo tumačenje i shvaćanje Biblije dohvata samo  vanjsku domenu. Nakon 2000 godina istraživanja Biblije, oni ne otkrivaju i ne shvaćaju kozmičke tajne, koje skrivaju pojedini opisi, parabole kao i biblijski mitovi Starog Zavjeta.

Papa Benedikt XVI. mudro je uočio i pismeno priznao: Crkve nude ljudima „pučku religioznost“ i pučke forme kulta. To je zapažanje jednog mudraca i priznanje jednog hrabrog i iskrenog istraživača istine.

No, posve je neopravdano identificirati kršćanstvo samo njegovom vanjskom (exoteričnom) dimenzijom. Postoji također  UNUTARNJE  (ezoterično) kršćanstvo. To je ono kršćanstvo na koje je mislio Isus, kad je govorio o #Kraljevstvu Božjem, koje se nalazi isključivo u čovjekovoj nutrini.“  To nije ona vanjska linija, koju je od početka predstavljao ribar Petar, nego mistik  apostol Ivan. To je mistično kršćanstvo nutrine. Na njegovom početku stoji Evanđelje apostola Ivana. Ovo su kršćanstvo predstavljali karizmatici i mistici prvih kršćana: Origen, Tertulijan, Plotin, Hilarije, Apolonije iz Tijane i drugi. Ovu liniju nastavlja Ivan od križa, sveti Franjo, Terezija Avilska, Hildegard iz Bingena, Majstor Ackard, Johannes Tauler, Toma Kemptenac, Rudolf Steiner, Jakob Lorber… sve do onih duhovnih škola i učitelja naših dana, koje sam predhodno predstavio. To je unutarnje (ezoterijsko) kršćanstvo, koje meditativno i kontemplativno uranjanje u vlastitu nutrinu duše njeguje kao jedinu formu kulta. „Pravi klanjaoci  klanjaju se Bogu u duhu i istini.“

Ovo kršćanstvo ima  također svoje duhovne učitelje. Ono ima i svoja Evanđelja: Ivanovo Evanđelje, Tomino Evanđelje, Jakovljevo Evanđelje, Pistis Sofia, Evanđelje Novog doba od mistika Levija te Veliko Ivanovo Evanđelje  Jakoba Lorbera. Oni ne ograničavaju Boga samo na jednu određenu knjigu, jer vjeruju u živog Boga, koji se objavljuje uvijek ponovo kao i u naše vrijeme. Više nego u knjigama oni traže i nalaze Boga u hramu svog tijela i u tabernakulu vlastitog srca. Oni vjeruju i znaju, da se u čovjekovoj nutrini nalazi božanski potencijal i  božanska iskra, koju intenzivnim metodama žele aktivirati i razviti, budući je ona antena, kojom se hvataju valovi nebeskih poruka i objava. Kršćani ovog stupnja svijesti ne traže Boga u kamenim crkvama, oni ne hodočaste niti u Jeruzalem, niti u Rim, niti u Lurd, da bi sreli Boga. Oni ga traže i nalaze samo u svojoj nutrini- u svetištu duše.

Kao što čovjek kao trinaest ili petnaest  godišnjak postaje svjestan svoje muškosti ili ženskosti, tako kršćanin ovog stupnja svijesti postaje svjestan svog božanstva, kojeg želi aktivirati svojom meditativnom i asketskom praksom. Kršćanin nutrine posve je svjestan, da život ovdje na zemlji nije njegovo praporijeklo. Što više, on se u ovoj formi egzistiranja osjeća strancem. On je ovdje samo radi stjecanja iskustva i duhovnog napredovanja i on se nastoji svojim životom duhovno kvalificirati, da što prije napusti ovu formu života i prijeđe u više dimenzije. Njegov život motivira Pavlovo uvjerenje: „Krist je moj život i smrt je moj zgoditak.“

Kršćanin nutrine, budući je svjestan da je njegov pravi kozmički identitet sjedinjenje s Bogom, on ne vrednuje fanatično nacionalne i vjerske pripadnosti. On nije navezan na te etikete. One su za njega od relativnog značenja. On je iznad toga.

Za vjernike ovog stupnja nema međusobne podijeljenosti. Mistik kršćanin kao i mistik hinduističkog ili budističkog kulturnog porijekla, kao i sufisti u Islamu, dolaze do istih spoznaja i shvaćanja. Njihovo zajedničko saznanje glasi: „Bog spava u kamenu, diše u biljci, sanja u životinji i budi se u čovjeku.“ Njihov je zajednički kredo:

 

„Postoji samo jedan Bog – On je svudašnji.

„Postoji samo jedna religija – religija ljubavi.

„Postoji samo jedna kasta – kasta čovječanstva.

„Postoji samo jedan jezik – jezik srca.“

 

Nekada je čovjek vjerovao samo u Boga, koji se nalazi daleko „iznad nas.“ Kasnije mu je rečeno, da je Bog „s nama.“  Katoličko pred koncilsko Bogoslužje bilo je tako režirano, da se je svećenik u toku Bogoslužja sedam puta okretao puku i govorio „Gospodin s vama !“ Papa Benedikt XVI. još uvijek zastupa samo taj stupanj svijesti i svojoj velikoj knjizi daje naslov „Gospodin s nama.“ On se svojim razmišljanjima približava, da odgonetne tajnu „ unutarnjeg kraljevstva“, ali još nije došao do kraja i ne govori o Bogu u nama. Za kršćane crkve to još ostaje stvar budućnosti.

Jednom je grupa protestantskih svećenika posjetila filozofa i mistika Rudolfa Steinera. Među njima je bio poznati protestantski propovjednik i misionar Mayer. Iznijeli su mu svoj osjećaj, da osjećaju neku veliku prazninu u svojoj crkvi kojoj služe. Rudolf Steiner im je rekao slijedeće: „ Da, vi ste svoje crkve pretvorili u govorničke hale. Vi operirate samo s riječima i samo pričate. Vi ne slavite u svom Bogoslužju velike svete misterije, što je još donekle ostalo kod katolika i pravoslavaca…“   Fascinirani ličnošću i naukom Rudolfa Steinera ovi su ga svećenici zamolili, da režira jedan novi model Bogoslužja. On je to učinio. Njima je misno Bogoslužje Rudolfa Steinera postalo temelj jedne nove reformirane kršćanske zajednice, koju su osnovali i koja i danas fungira pod imenom „ Zajednica kršćana.“ U tom Bogoslužju svećenik se sedam puta okreće prema vjernicima i pozdravlja ih s nazivom: „Gospodin u nama!“ (Broj sedam je magijski broj, koji se primjenjuje pri izvođenju Božanske magije).

Vjernik nutrine ne smatra svojim učiteljima one, koji govore o Bogu ili o Kristu. Njegovi su učitelji samo oni, koji su sposobni govoriti s Bogom ili s Kristom !

Kad prisustvujete Bogoslužju bilo koje crkve čitaju vam se tekstovi, koji vas prebacuju u daleku prošlost i bude u vama samo sjećanja, da se je Bog onda i tamo objavljivao i činio razna djela. No to, što je onda bilo, to je za danas mrtvo i tog više nema. Ne vjeruje se i ne govori se, da je taj isti Bog i danas živ i da se također i danas objavljuje i saopćava znanje koje svijet dosada nije poznavao. Da, crkve propovijedaju teologiju  „mrtvog Boga.“ Proroci Biblije nikada ne govore o Bogu prošlosti nego o Bogu sadašnjosti: „I reče mi Gospodin !“

Crkve uvijek govore, da bismo se trebali sjediniti s Bogom. A kad netko dođe i kaže, da mu je Boga zaista odgovorio i da je iskusio kontakt s Njim, tad ga smatraju luđakom. Velika mističarka našeg vremena Jasmuheen zgodno primjećuje: „Prihvatili smo ideju Boga izvan nas, a to je u neskladu s našim istodobnim vjerovanjem da je Bog svugdje i u svemu.“

 

Svakako da je potrebno imati i primjenjivati ozbiljne i stroge kriterije za razlikovanje duhova od duhovnjaka, za razlikovanje pljeve od žita, jer upravo na tom području ima također jako mnogo korova.

 

Dok ovdje iznosim moja razmišljanja pred očima mi defiliraju mnogi moji prijatelji: svećenici i mnogi drugi. Oni ne shvaćaju i ne prihvaćaju sve ovo o čemu govorim. Crkva je uvijek proroke i reformatore smatrala apostatama. To važi za sve institucionalizirane crkve i danas. Gledajte samo kakvo intelektualno i duhovno siromaštvo pokazuju vođe crkve, kod nas u Hrvatskoj, u odnosu prema  pionirima karizmatskih pojava kod nas.

 

Nove objave donose nove detalje o biću Boga i čovjeka. No, u crkvama vlada još uvijek svijest, da Bog, čovjek i svijet treba biti tabu. O tome se ne smiju otkriti i iznositi detalji, nego treba samo slijep vjerovati ! To je razumljivo za početnike na vjerskom putu, ali je neopravdano religioznost identificirati sa tim stupnjem svijesti.

 

Razmislite o slijedećem primjeru našeg vremena:

U Africi – u Somaliji u jednoj katoličkoj obitelji rođeno je jedno izvanredno dijete. Već u četvrtoj godini dijete doživljava nešto nadnaravno. Ono čuje glas, koji mu govori, da ga Bog poziva i opunomoćuje, da bude navjestitelj u islamskom svijetu. Kršćani imaju dovoljno mojih učenika, kaže mu nebeski glas, a Islam treba neophodnu  vjersku reformaciju. Dječak postaje svjestan svog misionarskog poziva. Bilo je to godine 2000. kad je kao četverogodišnjak započeo obilaziti zemlje sjeverne Afrike. Na skupovima je bilo  do 300.000 i više prisutnih. Dječak govori  2 do 3 sata. Cijelo vrijeme prisutni samo plaču fascinirani čudom od djeteta i mudraca. Dječak ima dar jezika. U koju zemlju dođe tim jezikom govori. U Parizu mu je bila iznajmljena  zgrada centralnog kazališta. Govorio je savršenim francuskim jezikom, a u Japanu japanskim. Islamske službene zajednice nigdje ne spominju ovu fenomenalnu karizmatičku pojavu našeg vremena. Oni svim sredstvima prikrivaju njegove nastupe, bojeći se konkurencije Muhamedu. Kod nas još nigdje nisam pročitao informaciju o postojanju i misionarskom djelovanju ovog dječaka. Proučavajući razdoblje Inkvizicije u Srednjem vijeku u Evropi naišao sam na slične fenomene u kršćanstvu. Njih su inkvizitori  „u ime Boga“ odmah osudili na lomaču. Zbog toga su se nebeska bića prestala inkarnirati unutar crkve, nego većinom izvan zidova crkvenih institucija. No, danas je nebo opet odlučilo ponovo slati na našu planetu velika duhovna bića i njihova pojava bit će sve češća i glasnija. Njihova je budućnost već započela i oni će objaviti novu duhovnu znanost i graditi novu duhovnu civilizaciju mira i bratstva. Kad je Isus prokleo nerodnu smokvu tad je time htio reći, da prošli sistemi vjerovanja više ne važe. U buduće važi samo osobni kontakt  s Njim. Crkve i teolozi traže Boga u nestaloj prošlosti, u iskopinama, među mrtvim kostima, u Bibliji…ali ga tamo ne nalaze. Na uskrsno jutro anđeo upozorava posjetitelje groba, da ne stoje pred čudom praznog groba tj. da ga ne dokazuju argumentima i da ne grade na tom svoju vjeru, nego da idu u Galileju i da ga traže i iskuse među živima. To je Isusova religioznost. On se i danas objavljuje ! On i danas inspirira ! .

 

Jedan karizmatik našeg vremena kaže: „ Svijet današnjice nalazi se na odlučujućoj točki. Svijet nije još nikad bio obdaren takvim blagoslovom kao što je sada. U ovom trenutku na svijetu se nalaze prekrasne duše. Još nikada nije bilo vrijeme u kojem bi tolike čete nebeskih snaga radile u korist čitavog čovječanstva…“