Nastajanje i razvoj čovjeka kao vrste je završilo puno prije nego što je on počeo stvarati svoju povijest, a time i prije nastajanja kulturne evolucije. Evoluciona priča obuhvaća vremenski period između 120.000 i 150.000- god. i u tom periodu je dolazilo do odumiranja jedne vrste čovjeka na račun druge.

 

Mi, Homo Sapiens, smo jedini preživjeli iz plemena ljudi. Priča o našoj visokoj kulturi je počela tek pred 12.000 god.  U toj priči središnju ulogu igra evolucija mozga iako se o njoj u prošlim vremenima jako malo pisalo. Izgleda kao da su se znanstvenici ranije bojali špekulirati sa iznesenim činjenicama jer u njih nisu bili sigurni. I dan danas, nakon nedavno završene "dekade istraživanja mozga" i  izučavanja njegove djelotvornosti, znanost nije uspjela dokučiti i rasvjetliti sve tajne tog najmisterioznijeg organa u ljudskom tijelu.

 

Prije samog početka dekade nazvane "istraživanje mozga" jedan veliki čovjek , dr. John. C. Eccles, je sam hrabro krenuo u razvijanje teorije o evoluciji mozga. On sam kaže da je to za njega najfascinantnija priča evolucije Hominida. Njegova knjiga "Evolucija mozga: kreacija ljudskog bitka" nam odaje još jednu istinu, istinu o unikatnosti razvoja Homo sapiensa. Jedinstven i neponovljiv Homo sapiens se, bar za sada, nemora bojati pojave neke, nove rivalizirajuće vrste. Evoluciju mozga je vjerno pratila i evolucija svjesnosti.  Dr. Eccles se pita, kako se je u svijetu materije bez svijesti odjednom pojavila ljudska svjesnost, utjelovljeni um,  mistična vatra našeg postojanja, ono filozofsko "Ja"..

Svatko od nas vjeruje da živi direktno u svijetu koji ga okružuje, da su predmeti i događaji dio tog svijeta, i upravo, takvi kakve ih vidimo, osjećamo i doživljavamo. Neurologija nas uči da je, sve ono što mi spoznajemo i vjerujemo da je stvarnost, zapravo, samo  iluzija naše svijesne spoznaje.

 

Svijet u kojem vjerujemo da živimo se događa u našoj glavi, jer ga tu, među milionima neurona i njihovih veza, konstruira naš mozak. U mozgu su kanali informacija, naša jedina, živuća, veza sa stvarnosti. Doživljaj realnog svijeta je naša apstrakcija, a ne replika onoga što se nalazi oko nas. Uvjereni da živimo slobodno, mi smo u stvari zarobljenici, svaki, svog mozga i njegove volje.

To je dogma, materijalistički orijentiranih, neurologa, koja je još uvijek znanstveno nedokazana.

Zbog toga nam interdisciplinarni rad neurologije i filozofije nudi novi dualizam, vezu mozga i duše. Neurofiziološki dokazano postojanje duševnih procesa nudi nam mogućnost  vjerovanja da nad mozgom vlada, neka druga sila, nazvana svjesnost, koja bi mogla, ako bude naučno dokazana i mjerljiva, odgovoriti na osnovno i prastaro pitanje o istini ljudskog postojanja.

Dijalog neurofiziologa Johna Ecclesa i filozofa Karla Poppera u njihovoj zajedničkoj knjizi " Ja i njegov mozak" priča o materiji samosvjesnosti koja nije identična s materijom mozga i time živi svoj samostalni život unutar ljudskog tijela. Taj dualizam je osnova svih monoteističkih religija i uzrok političkim svađama između katolika i ateističkih znanstvenika. Dva znanstvenika, prvi neurofiziolog, a drugi filozof, su uvjereni, kao mnogi prije i poslje njih, da se problem, odnosa duše i mozga, neće nikada moći jasno, razumljivo i prihvatljivo riješiti.

 

Fizičari žive i dalje u uvjerenju da će svojim istraživanjima doći do konačnog dokaza svjesnosti kao energije koja potiče od "velikog praska".

Eccles i Popper su željeli svojom knjigom učiniti mali korak u rasvjetljavanju tog problema, nudeći znanstveno objašnjeni dualizam.

Prvo i osnovno pitanje na koje su pokušali odgovoriti je pitanje o značenju čovjeka u univerzumu. Njihovo uvjerenje je, iako su nam Kopernik i Darwin dokazali drugo, da je naša mala zemlja još uvijek čarobna i jedinstvena u ogromnom univerzumu, a  čovjek još uvijek zauzima središnje mjesto među svim živim bićima na zemlji. Diskusijom oni nam otkrivaju i  neke svoje različite stavove.

Eccles, duboko religiozan, vjeruje u vječni život duše i brani svoj stav kao što to čini Sokrat u Platonovom "Fejdonu", a Popper, uvjereni realist, smatra da je stvarnost nemoguće spoznati, pa tendira agnostičkoj poziciji, kao što to čini Sokrat u Platonovoj "Apologiji".

Iako pristaše teorije o evoluciji, njihovo se mišljenje razlikuje kada se radi o usporedbi svjesnosti životinja i samosvijesti čovjeka. Eccles, za razliku od Poppera, tvrdi da je ljudska samosvijest puno razvijenija.

U Popperovoj filozofiji postoji tvrdnja da će materijalizam sam sebe prevazići i to objašnjava Kantovim argumentom,

"...... zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama".

Zvjezdano nebo, simbolizira za Kanta njegovo tadašnje znanje o univerzumu i čovjekovo mjesto u njemu. Moralni zakon simbolizira, nevidljivu čovjekovu dušu, filozofsko "Ja" u njemu, a time i njegovu slobodu. Prvi argument, po kojem smo, samo, dio univerzuma, nas smanjuje, pretvara u ništa, u materiju koja nestaje, ali drugi argument uzdiže našu vrijednost, kao intelektualnih, odgovornih bića, do potpune nemjerljivosti.

Uvijek kada umre čovjek, dolazi do razaranja ravnoteže u univerzumu, kaže Poper. Čovjek je jedinstven i nezamjenjiv za razliku od stroja,  s kojim ga je uspoređiva La Mettrie 1747-e godine, u svojoj knjizi " L' homme machine"/ Čovjek  stroj/.

 

Čovjek zna uživati, zna tugovati i patiti, čovjek je svjestan svog postojanja i svoje smrti, ima samosvjesnost, posjeduje "Ja", posjeduje dušu i tako je čovjek sasvim svojim svojstvima razlog, a ne sredstvo postojanja.

Povijesno gledano je, materijalizam kao filozofska disciplina, inspirirao prirodne znanosti. Iz materijalizma su proizašla dva najvažnija pravca znanosti, koja i danas isprepletena još uvijek traju.

 

Jedan je krenuo od Parmenida i Deskartesa, preko teorije kontinuiteta materije do Einsteina, Schroedingera i Wellera i teorije polja materije.

Drugi pravac je krenuo od Demokrita i drugih atomista i doveo do teorije atoma i kvantne mehanike, koja danas pobija postojanje materije kao čvrste tvari i sve pretvara u titrajuću  manifestaciju energije.

Obe teorije su se na jedan način, svojim nastajanjem i pobijale. Vjerovanje da je materija nešto što puni prostor pobijeno je time što je dokazano da materija nije postojana, ona može biti uništena i stvorena. Time je pobijeno i postojanje prostora. Jedino što je i ostaje vječno, a time i neuništivo je energija.

Materijalizam je i unutar biologije dio tradicionalnog razumjevanja. Početak života na zemlji je još uvijek velika nepoznanica, ali materijalisti, nasljednici Darwina, tvrde da je život nastao  kemijskom sintezom samoreproducirajućih molekula, koje su se prirodnim odabirom dalje razvijale. Tako se dogodilo da je u materijalnom univerzumu nastalo i nešto nematerijalno, svijest iz koje se razvio ljudski mozak, njegova duša, ljudska samosvijest i ljudsko znanje o tome svemu.

Ta tvrdnja izaziva čuđenje i pitanje u nama, kako se je materija uspjela tako izdignuti iznad sebe same i stvoriti čovjekovu svijest, a čovjek je svjesnom spoznajom stvorio svijet u kojem živi. Jedan od prvih proizvoda, čovjekove svijesne spoznaje, njegov govor, je uzajamnim djelovanjem sa svjesnošću stvarao dalje uvijek nove proizvode.

Fizčari nove epohe, za razliku od materijalista, danas smatraju da je sve počelo energijom, za sada još uvijek nepoznate geneze, energijom koja je svojim titrajima i transformacijama stvarala svijet i čovjeka u njemu. To je objašnjenje koje nas navodi na ideju da je život počeo energijom svijesti koja se pretvarala u spoznaju.

Da bi to izmjenično djelovanje između čovjekove svijesti i spoznaje bolje razumjeli moramo, u kratko objasniti i razumjeti, organsku evoluciju. Prirodni odabir, kao osnovna ideja Darwinove teorije evolucije, se objašnjava kao rezultat izmjeničnog djelovanja dvaju organizama, do kojeg dolazi pukim slučajem i selekcionim pritiskom okoline. Organizmi sami,  nemaju nikakvog utjecaja na taj proces. Stare teorije Lamarcka i Bergsona, koje tvrde da želje i nade živih bića imaju utjecaj na evoluciju, sukobljavaju se sa Darwinivom teorijom, koja tvrdi da su stečene navike nenasljedljive. No Popper se u svom razmišljanju, neslaže potpuno s Darwinom. Organska evolucija je pod utjecajem navika koje uvjetuju organske promjene unutar živih bića. Evolucione promjene, uvjetovane novim navikama i načinom ponašanja, automatski objašnjavaju, prilagođavanja i stvaraju povratnu vezu između čovjeka i evolucije. Teorija organske evolucije time objašnjava, da je proces prirodnogog odabira djelotvorniji što mu je veći repertoar odabira. Pokazuje kako je selektivna vrijednost, novostečenih navika, u prilagođavanju na nove prilike, veća od šturih, nepromjenjivih, navika Darwinove teorije evolucije. No to još uvijek ne objašnjava kako i kada je biološka evolucija počela, još uvijek ne daje odgovor na pitanje evolucije svijesti i njenog prelaska u spoznaju. Mi još uvijek neznamo kada i kako smo obdareni tim tako vrijednom" prokletstvom" nazvanim spoznaja.

Kada si objasnimo  ili prihvatimo mogućnosti koje nam istraživači mozga, biološke evolucije i ostali znanstvenici svojim upornim radom nude, ako pri tome i samostalno razmišljamo i počinjemo razumjevati kauzalitet činjenica, tada nam svjesnost kao pojam postaje jasnija.

 

Na taj način nam je lakše objasniti i shvatiti nastajanje ljudske samosvijesti. Svijestan svog postojanja u univerzumu, ljudski se mozak razvijao stvaranjem samosvijesti. Mozak je u svojoj evoluciji sam sebi stvarao repertoar funkcija u povratnoj vezi sa funkcioniranjem tijela. Svijest ga je vodila do sve veće upotrebe ruke kao oruđa za samoodržanje. Neki neurobiolozi tvrde da su ruka i mozak uzajamno rasli. Mozak je povećavao svoju funkcionalnost upravljajući sve većim repertoarom pokreta ruke, naročito šake i prstiju. Paralelno s tim se razvijala i svjesna spoznaja mogućnosti precizne motorike prstiju.Tada, kao da mu je postalo jasno da iz te komunikacije sa samim sobom razvija u sebi i sredstva za dalji razvoj komunikativnih sredstava i da su ona neophodna za njegovo održanje.

Zar to nije bio već početak informatike, kao discipline u znanosti? Zar to nije dokaz da je već onda postojala funkcionalna umreženost mozga?

I tako nastade čovjek, svjestan svoje građe, svoje samosvjesti, svjestan svoje ćudi i svoje sudbine. Njegova prva komunikacijska sredstva su bila umreženost njegovog mozga i vidljivi pokreti tijela. produkt biološke evolucije. Mozak je pamtio i sam sebi bilježio tragove tih pokreta stvarajući u sebi motoričke karte po kojima se dalje orijentirao u pokretu. Pokret se razvijao, diferencirao i postajao sve upotrebljiviji. Pokret kao disanje se odjednom počeo i artikulirati. Uzdasi su isto tako postajali znak komunikacije, smijeh, plač, vrisak. Mozak je i to pamtio i stvarao nove karte u kojima je smještao centre za govor, smijeh, plač, vrisak. Tako je u mozgu nastalo središte artikuliranog govora.

Pokret i misao su se spojili u komunikaciono sredstvo koje je čovjek mozgom i svjesnošću dalje razvijao. Mozak je u tom momentu postao interpret ljudske svjesnosti. Moglo bi se reći da se čovjek, u trenutku odluke da govori, odlučio i na daljnji razvoj svog mozga, a time se odlučio i na daljnje školovanje svoje svijesnost. Razvojem govora, stvorio se selekcioni pritisak, pod kojim se razvijala i čovjekova osobnost.

Tako se pored svijeta čovjekove stvarnosti, počeo razvijati i svijet izgovorenih riječi i on se, također, počeo širiti. Nastajao je jezik, koji svaki od nas mora naučiti, a za njegovo učenje su neophodni poticaji izvana. Jezikom stvoreni novi svijet, pun lica i priča, koji čovjek predaje dalje, kao što predaje i svoje gene. Biološka evolucija je stvarala sve savršenije biće, biće koje je misleći počelo djelovati na formu i ugodu svog života.  Tek tada je započela kulturološka evolucija.