Antun Vrgoč rođen je 26. svibnja 1940. godine u Zagrebu. Osnovnu školu, Klasičnu gimnaziju i Šumarski fakultet završio je također u Zagrebu. Nakon završetka studija odlazi po potrebi službe izvan Zagreba.
Po povratku u Zagreb, javlja se svojim stihovima i pričama.
Do sada su mu objavljene sljedeće zbirke pjesama:

Objavljuje pjesme i priče u listovima za djecu i omladinu izdavača Školske knjige "SMIB" i "MODRA LASTA", a stručne članke i humoreske u "LOVAČKOM VJESNIKU", glasilu Lovačkog savza Hrvatske.

O Antunu Vrgoču su napisali...

Marijan Kropek, književnik

Ostajte mi i dalje u milostivom ozračju i inspirativnom okruženju ŽENE…, žene majke, žene i životne družice, žene istinske prijateljice… kao velikog pojma, egzistencijalnog predodređenja i simbola Vašeg stremljenja k nečem još većem, boljem i plemenitijem, nebeski čistom.

Od sveg srca Vam prijateljski želim da osjetite što manje stvaralačke boli, a što više radosti na uzvišenim putovima i stazama umjetničkog zanosa i plodonosnog rada. Neka se, prijatelju moj, nikada, baš nikada ne gasi u Vašem biću ona divna Tinovska kocka "kristalne vedrine".

Ivan Boždar, književnik

Teško Vrgoču, jer njegov svaki stih vapi da postane poema, njegovo oduševljenje u pjesmi je vulkan na čijem vrhu nikada ne raste oklijevanje. Vrgočevo pjesništvo je pomalo divlje satirsko božanstvo srušeno s erotskih oltara i dotjerano među nas! Biblija njegovih užarenih uzdaha naklonjenih Venerama nudi svoj sakralni obred pjesmovan i prijeteći!

Sead Begović, književnik

Malo kad su uzori, ako i postoje, prepoznatljivi u samom tekstu, ako se pri tome ne misli na ljubav kao pramaglicu od koje pjesnik zaista ne zazire, a priznajmo, i u nama je zacarila, ako smo je mogli sačuvati, u onom ozračju u kojem je pjesnik Vrgoč čuva. Pjesnik ne meditira, pjesme mu dosežu visinu jednostavnih kazivanja, stoga on transcendentalni smisao zamjenjuje stvarnijim evociranjem ljubavi i najčešćim, njemu dragim subjektom – ŽENOM.

Ženu on brižno fetišizira i to tako da se odjednom stvori čudo. Jasno nam je naime da ovaj pjesnik voli ženskotu kao meku svilu, ali također i svoju odraslost u jeziku čuvstava kojima očito vlada anegdotalno i lirski raspjevano.

Naša pût nije za pjesnika Antuna Vrgoča "dijabolička sila" ili "đavo u tijelu". Pût je za njega vrč života, vrelo dostojno naše prirode u kojoj pjesnik nalazi svoje senzualne sadržaje i sjedinjuje ih u jedinstveni spjev tijela.

Akademik Dubravko Jelčić, književnik

Kad je netko Slavonac rođenjem a šumar zanimanjem, što on, poslije Josipa Kozarca, može biti intimno u duši ako ne pjesnik? I to pjesnik sasvim osoben koji se, ne mareći za spektakularnost forme, brine samo za jedno: da stihom jednostavnim ali čistim izrazi svoj osjećaj svijeta, viđenje života, doživljaj čovjeka i prirode. Da izrazi svoju nabreklu životnu energiju, ma koliko to bilo nemoderno u ovom klonulom i depresivnom vremenu. Antun Vrgoč nije stoga, barem u mojim očima, ni iznimna a još manje iznenađujuća pojava; naprotiv, on je trenutno najuvjerljiviji dokaz, da moja uvodna misao nije prazna dosjetka. Čitajući u rukopisu njegovu zbirku Arboretum, nimalo slučajno uokvirenu zelenim koricama, čitatelj se prisjeća svijetlih prozračnih pejzaža i počinje u sebi osjećati lakoću i vedrinu koja mu vraća povjerenje i u život i u čovjeka i u moć njegove neposredne žive riječi.

Ing. Vrgoč nije profesionalni pisac, i to je, rekao bih, njegova znatna prednost. Sve više volim pjesnike kojima poezija nije profesija nego dokolica – pod uvjetom, dakako, da su doista pjesnici. Da su doista pjesnici, kao što je to autor pjesničke zbirke ARBORETUM, koji u svojim lirskim minijaturama otkriva i svoj odnjegovani ukus i svoj istančani senzibilitet kako za motiv tako i za riječ. Bez imalo dekorativnosti ili afektacije, ovaj minijaturist je zagovornik ljepote i zdravlja, on širi radost, uvjeren da je život uvijek jači od svega što ga zatire. U njegovim stihovima ima ludizma, ima prpošnosti, humora, ali i sentimentalnosti, opore mjestimice, no uvijek priljepčive.

Prof. dr. Boro Pavlović, književnik

Vrgoč, podrijetlom (i ne samo podrijetlom) Šokac i adoptirani Zagrepčanin, zapravo, aristokrat duha, sin prirodoslovca organskog biokemičara, susjed Matoša ("Maćuhice") i Bana pučanina ("Javor i tamjanika"), baštinik klasične kulture nijetio je svoj izraz na finoći ne samo naših florealija nego i o sluhu "Haikua", Devidea i "Tanki", Radovana Ivšića odavna Parižanina, a u mladosti stanovnika mansarde u Jurjevskoj ulici. Viđao je na Ilirskom trgu živog golijata Julija Benešića, pjesnika Osijeka i "Istrgnutih listova". Od jednog davnog studenta šumarstva, pjesnika Dragutina Tadijanovića, učio je tajnu otvorenog stiha (otud možda i bukolika i nostalgika i melankolika vesperiana).

Akademik Slavko Mihalić, književnik

Od istinskog pjesnika, onoga čiji su stihovi u ovoj knjizi, možemo očekivati jedino da je svoj rukopis dovršio, da mu je rukopis konačan i svaki razgovori potom (Što ste kanili reći", "kakvi su bili vaši povodi" itd.) ovime postaju besmisleni. Sve što je pjesnik kanio reći, to je i napisao, pa čitatelju jedino preostaje da upita samoga sebe je li to razumio. Bude li mu odgovor niječan, može samome sebi reći da baš nije posve upućen u pismenost.

Prof. Milivoj Slaviček, književnik

Gospodin Antun Vrgoč inženjer je šumarstva, a kao pjesnik-majstor tzv. Male forme. Dolazi do izražaja i njegova pronicljivost i njegovo sintetizirano, odnjegovano iskustvo opservatora. (Pogledajte pjesme “Vrištine”, “Mjesec u Bosutu”, “Notturno”, “Der blühende Haselzweig”, “Potok”, “Bećarina”, “Smrt i kiša”, “Zbunjena”.)

Podsjetimo na pjesmu pod naslovom “Notturno”:

Oko mene mrkla noć,

Duša mi je sama.

I zrikavca što se glasa

Pokrila je tama.

Svjetla nema niotkuda,

Nit može da sine.

Pružam ruku da natočim

Barem čašu mjesečine.

Čim o stvarnosti kažemo ma što sublimnije, već se približavamo snu i još više poeziji”, kaže Hugo von Hofmannstahl. Upitajmo se: može li se sublimacija, sublimnost, poistovjetiti, dakle s nečim što je delikatno s delikatnošću? Drugim riječima: rezultira li sublimiranje tek tzv. delikatnostima u smislu jednog rafinmana ili pak uključuje i tzv. tvrde činjenice?

Ostavimo ovo pitanje bez izričitog odgovora. Ali kažimo da pjesnik o kojemu je riječ, u svojim ponajboljim postignućima “pravi” sublimate baš iz (naoko) svakodnevnih, gotovo bih rekao banalnih činjenica ili scena, te svoje “čaše mjesečine” u citiranoj pjesmi.

A to može biti, i jest, posve dovoljno za ovakvu jednu zbirčicu tzv. neprofesionalca. I ne samo za njega!

Uostalom: profesija, professio, znači uz ostalo i zanat. A i on je ovdje savladan. Kao i ona pogubna “ljeporječivost” što je nevježe drže pjesničkim jezikom! Ali takvog jezika nema!

Postoji samo jezik pjesme. A njime se Antun Vrgoč valjano služi.

Milan Krmpotić

Antun Vrgoč je pisac koji razmišlja srcem i vječno dječjim očima promatra svijet. Čak i onda kad su mu u fokusu interesa bolne i teške teme, on ostaje zaneseni dječak koji pobožno vjeruje u neprolazne ljudske vrline: dobrotu, pravdu i ljubav. Zato je ova zbirka spoj tematski vrlo rauzličitih, počesto poetičnih zabilježaka, koje međusobno povezuje piščeva angažiranost za promicanje ovdje već spomenutih vrlina.

U crticama objedinjenim pod naslovom Srna Maja, autor dočarava zgode od kojih bi se većina, i tematski i po literarnom pristupu, lako mogla pretočiti u slikovnice.

U skupini priča sabranih pod naslovom Domovinski rat, na rubu ratnih zbivanja odvija se običan ljudski život, ali i život nastao kao surova posljedica toga zla. Autor se ne razmeće junaštvima, ne glorificira svoje niti mrzi tuđe. I u tom kaosu ima mjesta za jednu bundevu, za jednu rijeku koja vazda jednako teče, i u ratu i u miru; za malo, sasvim ljudsko lukavstvo kojim obični mali ljudi doskoče mogućoj nevolji kao što je zabilježeno u priči Ivica i Jurica, i za šacovanje cura i snaša nakon nedjeljne mise.

U ovim pričama ima ponešto gorčine, ali ima i pustopašne iskričave vedrine, posebno kada iziskri iz požudna momačkog oka. Rukovet Ostale priče, sadrži raznolike humorom i satiričnim kontrastom protkane zgode koje svojom elementarnošću uvjerljivo svjedoče o kontrastima i paradoksima života kojemu je autor svjedok.

Ova zbirka kratkih priča Antuna Vrgoča raznovrsnošću tema i čitkošću teksta nedvojbeno će pronaći čitatelje. Čitat će je ljudi koji se dive cvijetu, uživaju u rosi i vjetru u kosi.

KALEŽ ŽIVOTA I OPIJENOST SRCA

Antun Vrgoč: „Vjerno srce“

Već u naslovu ove rukoveti pjesama, pjesnik Antun Vrgoč otkriva višeslojnost svoje poruke putem atribuiranog srca. Jednostavna emotivna sugestivnost te sintagme upućuje na snažni simbol srca koje je središnji organ svakog individuuma i središnji svake ličnosti koja kroza nj izražava intuiciju i afektaciju.
Srce je prijestolje Božje i odabirom takvog simbola u naslovu, kao što je za njim posegnuo (za kategorijom srca) pjesnik Antun Vrgoč, unaprijed nam govori ponešto o moralnom i karakternom stavu koji su ugrađeni u njegove poetikološke principe. I zaista pjesnik nema kameno srce, u njemu žustro i nadahnuto cirkulira krv kao snažni emcionalni emanat od kojega on ne uzmiče i koji u nama može probuditi nešto iskonsko i raspjevano poput cvjetna mladenaštva, Ta vitalnost posebno raduje budući da je pjesnik već poodavno zašao u muževne godine.
Stihovi su to uglavnom lapidarne strukture s cesarićevskim ritmom i dobro položenim i uočenim rimarijem. U prvoj instanci lako pamtljivi i dohvatljivi, oni već u svom drugom sloju, uz prisuće bljeskovita nadahnuća i glazbe riječi, nutkaju na asocijativno čitanje lijepo izgrađenih slika. Ipak svaka ova pjesma svojom snagom i monolitnošću cjeline ubrzo trgne iz zasanjenosti koja nas iz viših sfera vraća na zemlju. Dakle, svjesnog potiskivanja i bilo kakve emotivne konstrukcije - nema. Sve je u ovim pjesmama transparentno te se pokušava uspostaviti neko magično i simbolično suglasje sa svakodnevnicom , odnosno sa životom u njegovoj punini i sveobuhvatnosti. Vrgoč, pritom, nije ni sputan, ni suspregnut spram ljubavi. Izbor njegovih riječi otkriva ljepotnu stranu naših misli, a podastire se i blaga erotična gestualnost, budući je vrsna recitativnost, ugrađena u njima, kao stvorena za izvođenje i otvorenu interpretaciju. Sve je u ovim pjesmama protežno bez enigmaske svrhe (osim one alegorične), jer Vrgočeve pjesme „slušaju očima“ i „promatraju ušima“ i tek tada ih možemo kontemplirati, budući da se one neminovno urezuju u našu dušu.
Potreban je gotovo minimalan napor za razumijevanje u recepciji ove pitke poezije, odnosno, razumijevanje je omogućeno već u prvoj instanci što pogoduje brzom odčitavanju. Iskusni čitatelj ubrzo će se pretvoriti u sustvaratelja i adoranta. To je stoga u ovim pjesmama ne nalazimo ništa od ugrađenog dekora i kombinatorike, one nisu vašarska pljeva ni pučka vulgata već mali dotjerani medaljoni koji mogu ukrasti svačije srce i nedvojbeno pridonose unutrašnjoj ravnoteži. Nadalje, ove su pjesme maligni pomaci naše sreće i niz kratkih, uresnih, dahova u srazu sa svijetom.
Treba svakako spomenuti još jedan snažni simbol koji pjesnik koristi. To je florealni simbol ruže koji u širem smislu upućuje na ljepotu božanske Majke, ali ga mi uglavnom, kao uostalom i pjesnik Vrgoč, shvaćamo kao potpuno savršenstvo i dovršenost, kao kalež života, opijenost srca i ljubavi. Pjesnik čak može i nenadano iznenaditi modernošću svoje osjećajnosti, te će na jednom mjestu duhovito i humorno ironizirati ikonografski simbol ruže, kao u antologijskoj pjesmi - dosjetci pod naslovom „Šipak“.
Zadnji ciklus koji nosi naslov „Imago mundi“ okriva nam posve novog Antuna Vrgoča i moguće buduće smjernice njegova pjeva. Posebice se to odnosi na angažiranu pjesmu „Razmišljanje“ u kojoj naglo opada vedri optimizam, a mi, čitači, opet smo sudionici njegovih novih spoznaja o životnom okružju. U poantiziranom svršetku, snaga njegove poetske argumentacije prisilit će nas da se složimo sa pjesnikom: provincija nazoči posvuda, pa i u velegradu – dodali bismo.
Maksimalna prijemljivost ovih stihove, isklesanost njenih iskričavih misli i snažno izraženi elementi kao istinske jezgre u njima, čini ovu poeziju dorečenom i dovoljno autentičnom te ćemo je s radošću čitati.

Sead Begović

RIJEČ PISCA
Sama priroda je pjesma. Od oblaka do resa, od ivančica do maćuhica, od rascvjetanog proljeća do mrazovca u kasnu jesen, sve je to pjev prirode. I ne znaš da li je ljepša u proljeće kad procvate hrastova šuma, glog i svib ili u jesen kad spektar boja koje nam šuma pruža, zavisno o dobi dana, može zadovoljiti svaki ukus. Šuma i poezija su nedjeljivi. ...
Duša svakoga od nas, po osjećajima, slična je nekoj šumi: tamna i mračna kao gusta šuma jele i bukve, vedra i prozračna kao brezov šumarak, postojana i čvrsta kao višestoljetni hrastik.
Duša je "šuma " osjećaja! Ponekad je suncem obasjan šumski proplanak sa mekom travom obraštenim livadama pod krošnjama javora i lipa, a ponekad je zatvorena i tamna kao gusto neprohodno glogovo grmlje. U toj ``šumi " često ima korova svih vrsta, drača, koprive, pirike koji smetaju nama i drugima.
Nakon određene životne dobi, šiban glogovačom, zapleten u trnje, ofuren velikim i malim koprivama, mučen i /po meni/ nepravedno kinjen i zlostavljan, opečen samoćom, no nikada ne izgubivši smisao za dobro i lijepo, shvatio sam da je većina ljudskih duša, kada ih se upozna i prodre u njih, veći ili manji botanički vrt - arboretum, ljepotu kojega vlasnici ljubomorno i rekao bih nepotrebno čuvaju samo za sebe, opasavši tu svoju dušu-arboretum visokim zidom!
Ovaj moj "Arboretum" je prikaz proživljenog i doživljenog, spektar osjećaja koji se prelijevaju poput duginih boja, spektar životnih stanja i situacija kroz koje sam plovio na krhkoj ljusci sudbine!

U Zagrebu, 7. 6. 1988.

O Arboretumu...

Kad je netko Slavonac rođenjem a šumar zanimanjem, što on, poslije Josipa Kozarca, može biti intimno, u duši, ako ne pjesnik? I to pjesnik sasvim osoben, koji se ne mareći za spektakularnost forme brine samo za jedno: da stihom jednostavnim ali čistim izrazi svoj osjećaj svijeta, viđenje života, doživljaj čovjeka i prirode. Da izrazi svoju nabreklu životnu energiju, ma koliko to bilo nemoderno u ovom klonulom i depresivnom vremenu.

Antun Vrgoč nije stoga, barem u mojim očima, ni iznimna, a još manje iznenađujuća pojava; naprotiv, on je trenutno najuvjerljiviji dokaz, da moja uvodna misao nije prazna dosjetka.

Čitajući u rukopisu njegovu zbirku ARBORETUM, nimalo slučajno uokvirenu zelenim koricama, čitatelj se prisjeća svijetlih prozračnih pejzaža i počinje u sebi osjećati lakoću i vedrinu, koja mu vraća povjerenje i u život, i u čovjeka, i u moć njegove neposredne, žive riječi. Ing. Vrgoč nije profesionalni pisac, i to je, rekao bih, njegova znatna prednost. Sve više volim pjesnike kojima poezija nije profesija nego dokolica - pod uvjetom, dakako, da su doista pjesnici. Da su doista pjesnici, kao što je to autor pjesničke zbirke ARBORETUM, koji u svojim lirskim minijaturama otkriva i svoj odnjegovani ukus i svoj istančani senzibilitet kako za motiv tako i za riječ. Bez imalo dekorativnosti ili afektacije, ovaj minijaturist je zagovornik ljepote i zdravlja, on širi radost, uvjeren da je život uvijek jači od svega što ga zatire. U njegovim stihovima ima spontanog ludizma, ima prpošnosti, humora, ali i sentimentalnosti, opore mjestimice, no uvijek priljepčive.

Dubravko Jelčić