U teatar, na predstavu, treba ići zapravo samo kad sam igraš.
Posebno je dobro ako igraš monodramu. Siguran si da su svi na broju i da je predstava fantastična, a kako i nebi bila kad je igra najbolji na svijetu.

Ima još jedna nezgoda s teatrom. Mora se plaćati ulaznica. Nikad mi nije bilo jasno zašto. Oni se zabavljaju, kolutaju očima, lamataju rukama i izvode svakve neprirodne kretnje pričajući gluposti, a ti sve to moraš platiti. Ja bi tu nekako uveo demokraciju to jest da se plaća po izlasku iz teatra. Ako ti se sviđa predstava platiš, a ako su te izmučili svojim glupostima plate oni tebi.

Poslije nekih predstava bi trebali plaćati i odštetu zbog narušavanja duševnog zdravlja posjetitelja.
Osim toga je dobra i ideja da se u teatar ide ćoroblaje to jest nasumce. Da nema ni plakata, ni programa, ni tko je režirao, ni tko glumi, ni koji je komad, nego jednostavno piše tad i tad predstava. Uđeš i gledaš pa ako ti se svidi ostaneš i gledaš i platiš, a ako ti se ne svidi izađeš i ne moraš platiti. Ponekad umjesto predstave naletiš na igru tombole ili kakvu drugu nagradnu igru pa bi čovjek mogao i profitirati, a to bi sigurno povećalo broj kazališnih posjetitelja.
Znam jednog direktora koji je vodio jedan od najdosadniji teatara na svijetu koji je shodno tome imao i jako malo publike. On je uveo da se igra samo zimi i samo čista dosada. Teatar je grijao dobro, a garderobu za gledaoce bi zatvarao odmah po početku predstave.

Na pauzi bi očajni ljudi tražili garderobijere da uzmu kapute i pobjegnu iz tog pakla dosade, ali ih nisu nalazili. Neki, škrtiji gledaoci bi ostali do kraja pa bi dobili svoje kapute i bunde, a većina bi pobjegla bez kaputa samo da se spasi tih pakljenih muka. Roba se poslije prodavala na javnoj prodaji, uz dobru zaradu, i sjećam se da je jedan šinjel, gotovo nov, pukovnika JNA , za dobre pare, kupio jedan ambiciozni potpukovnik.

Već četrdeset godina se pitam zašto, zapravo, ljudi idu u teatar i do sada nisam našao suvisao odgovor.
Jedino što mi se donekle čini zadovoljavajućim odgovorom bi moglo biti da se radi o sadomazohizmu.

Ljudi dolaze u teatar da bi mučili sebe i izvođače koji moraju pred njima igrati. Da ne dođu ne bi bilo predstave pa se ne bi mučili ni jedni niti drugi. Kad se uzme broj posjetitelja teatra na broj stanovnika Hrvatske dobije se rezultat da 3 do 4% Hrvata ide u teatar. To je točan prosječan broj sadomazohista u svakoj naciji u Europi.
Kad bi u teatar išli šećeraši broj bi se naglo popeo na 12 do 15%, alkoholičari bi davali 30% posjetitelja, a pušači već cijelih 40%.
Po tome se može zaključiti da u teatar ne idu ni šećeraši, ni alkoholičari ni pušači nego sadomazohisti među kojima, naravno, ima i šećeraša i alkoholičara i pušača.
Postavlja se pitanje što je to, zapravo, teatar i da li spada u umjetnost.