Na obali mora, horizinu okrenuta

stajaše Etera, eterično lijepa,

ni boginja ni žena.

Prozirna i snena stajaše ljepotica

zrakom odjevena ni boginja ni žena. 

U daljini zagrljaj tame i svijetla.

 

 

Jakovljevo blješti ljestvama ka nebu

Oči neba ukrotiše tamu,

sjenku njene sjenke krijesnice sad kite.

 

 

Etera, ni boginja ni žena

lakoćom leptira ka ljestvama krenu  

svilenim šapatom pozdravljajuć vjetar

rađanje i umiranje u treptaju oka

u trenutku svete potvrde života. 

Bez svjetlosti u krošnjama 

drveće njome diše,

psi laju na lutalicu mjeseca

a u daljini, iza njene sjene 

karavane ljudi prolaze

berući kupine kupinovom vinu namjenjene.

Etera, ni boginja ni žena

smilje i bosilje, 

školjke  Jakobove sedef,

ljepota ljepotom udaha  okrunjena u sjaj mjesećeva sjaja, 

kristal života, vatrom brušen, vodom mažen, zemljom tražen.

 

 

Etera, ni boginja ni žena jezdi

najdivnijom od svih cesta,

na ždrebici sedefastoj

bez uzde i stremena.

Jezdi vjetrom, jahačica vjetra i

drhti zvijezdama, majka zvijezdana

spava u blatu, spavačica shrvana

budi se u pijesku, ljepotica pješćana.

 

 

Etera, ni božica ni žena

ljiljanovim  mačevima

budi snage vjetra,

u ciganskoj tuzi njena ljubav spava,

u košarici snova od mjesećeve svile

Etera, ni boginja ni žena

poezijom ruža

ljudski život sniva.