Svakodnevica je buđenje, istezanje u krevetu, ustajanje, odlazak u kupaonu, jutarnja toaleta, oblačenje, pijenje prve kave, odlazak na posao, obavljanje različitih dnevnih poslova, ona je i sjedenje, ustajanje, stajanje, hodanje, trčanje, saginjanje, uspravljanje, pisanje, čitanje, gledanje televizije, vožnja auta, susreti, razgovori, uzbuđenja, ljutnje i beskrajna sreća, ona je izvor naših stvaralačkih mogućnosti . Izreka to je nešto svakodnevno ne bi smjela u nama buditi osjećaj dosade nego postati izazovom za sva naša osjetila.  svakodnevica je ljubav, jednostavno ljubav prema životu.

 

Pronađoh objašnjenje u ovoj čudesnoj pjesmi jednog čudesnog pjesnika svakodnevice.

Postoji mjesto gdje ljubav počinje
i mjesto gdje ljubav prestaje.
Postoji dodir dviju ruka
koji se opire svim rečenicama.
Postoji pogled što bukti kao veliko
vitlejemsko ognjšte
ili malena acetilenska lampa zelenog sjaja.
Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna kao velika okuka Misisipija.
Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen dolazak je tajna.
Postoji upozorenje koje ljubav šalje
i cijena njegova zna se tek mnogo kasnije.
Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno ni jedno mudrije od ovog:
Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto
gdje ljubav prestaje- a ljubav ne traži
ništa.

Karl Sandberg

A onda sam još jednom pročitala sam "Mit o Sizifu". Željela sam u sebi osjetiti osjećaj apsurdnosti, onu neutješivu nagost duše u kojoj nema ljepote ni blještavila sunčane svjetlosti. Svakodnevica je postala laboratorij u kojem sam pokušavala spoznati jednoličnost života mojih pacijenata, njihovo ustajanje iz kreveta, odlazak na posao, tramvaji, biroi, tvornice, ručavanje, večeravanje i ponovno spavanje. A onda njihove noći bez snova, noći pune utvara. Tako od ponedeljka do subote, jednostavno djelovanje, a onda kao zla kob noć puna snova iz koje se ne žele probuditi. Pokušavala sam pronaći način kojim bi potaknula moje pacijente da si jednog takvog jutra postave Camusovo pitanje:

"Zašto?"

i da onda spoznaju da to što su živjeli nije bio pravi život, ali da istodobno budu spremni na promjene i da im to što su spoznali ne postane strano i nepregledno.

Kada monotonija života postane spoznatljiva, onda treba znati ući u dubinu procesa i spoznati njegovu bit. Svakodnevica nesmije ostati iza stakla naše neosjetljivosti, jer onda se život uistinu pretvara u tekuću traku naših navika i mi postajemo automati.

Filozofija svakodnevice, još uvijek nije našla, odgovor na pitanje: Šta je smisao života?

Svatko od nas mora sam sebi odgovoriti na to pitanje. Filozofiranje o sebi samome postaje  zadovoljstvo koje od svakodnevice čini poeziju. Na temeljima filozofske tradicije možemo naučiti samostalno misliti i tako nadgraditi život pun istinskih vrijednosti. Znati oživjeti misao u sebi je put ka stvarnom doživljaju sebe samoga u trenutku koji  traje, osvojeno vrijeme, a ne stalno trčanje za njim.

 

A onda sam se srela sa djelima Eduarda Hopper- a. Velika umjetnost je vanjska ekspresija unutarnjega života u umjetniku, a taj unutarnji život rezultirat će njegovom osobnom vizijom svijeta, kazao je američki slikar i grafičar Edward Hopper koji je zaista na svojim platnima stvorio jednu od najosobnijih vizija svijeta.

 

Svijet koji ga je zaokupljao bila su mjesta američkih velikih gradova i njihove periferije: dućani, uredi, kuće, svjetionici, kafići, kino dvorane, željezničke stanice, benzinske postaje, hotelske i motelske sobe.

 

Tu je scenografiju svojom specifičnom poetikom, koja se temeljila na pojednostavljanju prikaza, inzistiranju na geometričnosti kompozicije, pažljivu promišljanju svjetla i sjene, prometao u uzdizanje svakodnevice.

 

Svakodnevica je na Hopperovim slikama, kao i crtežima te grafikama, prožeta osjećajem melankolije i izgubljenosti, a njezini su protagnonisti zaustavljeni svojom osamljenošću u svojevrsnom međuprostoru između konteplacije i anticipacije.

 

Zaista, Hopper je jedan od onih umjentika čija su se pojedina djela, etablirala kao opća mjesta u vizualnom imaginariju suvremenoga čovjeka. U njegovom su djelu prozori nešto kao oči, duševna praznina, prag osjetljivosti, šutnja, labirint, bjeg od samoga sebe. Umjetnik uspijeva kistom i olovkom naslikati dušu modernog čovjeka, čovjek  i prozor, civilizacija i priroda, čovjek koji sa čežnjom gleda kroz ta okna  prema svijetu u kojem živi, ali nije sposoban zakoračiti pod koplja dnevne svijetlosti.

Vizualno iskustvo Hopperovih djela uistinu oblikuje predodžbu svakodnevice u suvremenoj umjetnosti, ali i izvan nje, predodžbu u samom životu.

 

Atmosfera sveobuhvatne usamljenosti, melanholije i skoro sablasne osame. Jedan od njegovih najpoznatijih radova, Nighthawks, prikazuje jedan kafe koji radi non-stop i nekoliko njegovih nekomunikativnih gostiju osvijetljenih nemilosrdnim bljeskom električnih svjetiljki.

 

 

Godine 1925. je naslikao House by the Railroad Kuća pored pruge, prekretnicu u američkoj umjetnosti koja je označila zoru njegovog zrelog stila. Naglasak na tupim oblicima i uglovima, kao i blještava igra svjetlosti i sjenke su bili u skladu sa njegovim ranijim radom, ali je raspoloženje- koje je bilo stvarni predmet slikanja- bilo novo: prenosilo je atmosferu sveobuhvatne usamljenosti i skoro sablasne osame.

Hopper je ostatak svog života proveo radeći u svom stilu, oplemenjujući i pročišćavajući ga, ali nikad ne napuštajući njegove osnovne principe.

 

 

Većina njegovih slika prikazuje scene iz Njujorka ili Nove Engleske, i seoske i gradske prikaze, sve sa siromašnim i ružnim ulicama, polupraznim pozorištima, benzinskim pumpama, željezničkim prugama i pansionima za samce.

 

 

Iako je Hopperovo djelo bilo izvan preovlađujuće apstraktne struje sredine 20. stoljeća, njegov pojednostavljeni shematski stil je bio jedan od mnoštva uticaja na kasniji reprezentacioni preporod i izrastajući pop art.

Rođen 1882, preminuo je 15. maja 1967. godine u Njujorku.