Dogodilo se prije početka vremena, dogodilo se da bi se dogodilo vrijeme, da bi se dogodio prostor, da bi se dogodila svijest svijeta i čovjek. Jedna je malena svjetleća točkica, dotaknuta nevidljivom rukom sijača zvijezda, zatitrala i raspukla se čudesnom snagom u miliarde iskrica koje su zaplesale svoj vječni ples beskrajem božjeg sna i počele stvarati svemir.

Iz prvog treptaja očiju božjih je zaiskrila točka u kojoj su se dotaknule svijest i podsvijest, dva suprotna pola našeg postojanja, ljubav, alkemijsko vjenčanje koje stvori prvi i osnovni prirodni zakon, zakon zlatnoga reza i zlaćanu spiralu, čudnovati spiralni pokret koji još uvijek stvara svijest univerzuma. Univerzum se širi, izrasta u lepezu, superstrune titraju, svijaju se u duplu spiralu i svojim plesom oblikuju prostor.

Prva trepereća iskrica postade struna i stvori drugu dimenziju, radius kružnice koja titranjem postade kugla. Prozračna kugla se kao balon širila, strune su titrale u njoj, grlile se, plesale i iz tog dinamičnog sjedinjenja se rodiše nove strune koje su plešući stvarale nove malene harmonične prostore, nove točkice. Milioni takvih malenih duplih bića plešući proširiše krug svog postojanja.

U sve većoj prozračnoj kugli zasja svjetlo i pojavi se tama, svijest i podsvijest univerzuma se spojiše u život. Superstrune, ta dupla samostvarajuća bića, svojim neprestanim plesom izgradiše atome, sjediniše se u ćelije, izrastoše u molekule sjediniše se u sunce i velika plava kugla dobi toplinu i nove zakone.

Obasjana u cijeloj svojoj harmoniji kugla pleše svim svojim strukturama, iz nje u njoj izranjaju nove kugle i one plešući svojim putevima slijede sunčanu svjetlost na njegnom putu.

Odjednom iz tame izraste plava kugla. U vrtlogu njenog nastajanja se odvojiše čestice i kao kristali zasjaše njenom površinom. Strune sunčeve svjetlosti se spojiše s tim kristalima. Iz te sinteze niknu zelena boja i izmješa se sa plavetnilom, a oko malene plave kugle nove strune zaplesaše svoj novi ples.

Plava kugla dobi plašt i njime se odvoji i postade prepoznatljiva u svijesti univerzuma. Tu u tom plavetnilu vode i zelenilu života strune zaplesaše svoj samostalni ples.

Ecce, pogledaj nastade zemlja. Autopoiesa, samostvarajući proces s početka priče, pređe u dinamički samoorganizirajući proces cijelog sustava i postade zakon koji je zavladao plavim planetom.

Ecosfera zasja svojom ljepotom i postade vječna pratilja najvećeg svećenika univerzuma, sunca. Vrijeme koje se iz prvog pokreta zajedno s njom stvaralo se podijeli u dan i noć, godišnja doba i godine i stoljeća.