Pitanje kad i kako se potpun Čovjek rađa? Jasno nam je da čovjek najviše želi i žudi slobodu, na svoj način percipiranoj.
…Život sam po sebi nije značajan.  Sloboda je u centru i samo suštinsko jezgro ljudske svjesnosti, a ljubav je na periferiji. To dvoje se treba ostvariti a onda, u životu sve se mijenja  i dobiva višu vibraciju.  No bitno je da se oni  ostvaruju zajedno, nikada odvojeno.

Razumijevanje ovog i primjenom tog razumijevanja  vi rastete ka mudrosti. Trenutak u kojem ulazite u tu dimenziju puta slobode  je dubok, kada kontemplirate, meditirate i počinjete  eksperimentirati sa njima, bit ćete iznenađeni – ući ćete u najveću avanturu svog  života… Naravno ovdje dolazi  do važnosti meditacija za koju se često kaže da je ptica sa dva krila: sloboda i ljubav. Netko vam oduzima vašu sposobnost da letite; a netko drugi daje vam krila koja vas mogu odvesti do istinskog rođenja, odnosno probuđenja. Vi koristite to, vi ste svijest.

Jedinom kada  se buđenje pokrene i shvatite igru vječnosti on dobije značenje. Ako ostvarite divotu božanskog, svetog, ako postanete lotosov cvijet – besmrtni, bezvremeni. Ako postanete čista ljubav, ako možete  uljepšati svoje postojanje, ako postanete blaženstvo postojanja, samo tada život ima značaj; u suprotnom je besmislen. Tada je kao prazno platno: možete ga nositi cijelog vašeg života i možete umrijeti pod njegovom težinom, ali što je smisao?  Naslikajte nešto na njemu!«

Vaša sloboda i vaša ljubav treba  rasti ruku pod ruku, u dubokom zagrljaju, u jednoj vrsti  igre, pomažući jedna drugu. I tada je rođen potpun Čovjek, koji živi u svijetu i uopće nije od svijeta. Onda je rođen Čovjek u kome se sreću suprotnosti, sjedinjuju i postaju komplementarne; onda je Čovjek bogat. Samo voljeti bez slobode je osiromašenje, ili samo biti slobodan bez ljubavi jeste živjeti usamljeno, tužno, u tami. Sloboda je potrebna za rast ljubavi, ljubav je potrebna dabiste  razvijali slobodu

Ljudi su pokušavali  ostvariti ljubav bez slobode. Onda ljubav donosi sve više i više patnje, sve veće i veće ropstvo. Onda ljubav nije ono što je Čovjek očekivao da će biti, ona se pretvara baš u suprotno. Ona razara sve nade, uništava sva očekivanja i život postaje pustoš – lutanje u tami, i nikada se ne pronalaze vrata.

Ako se osvrnemo na mnoga svoja iskustva vidjet ćemo da  Ljubav bez slobode prirodno teži  biti sebična. A onog trenutka kada uđe posesivnost, počinjete  stvarati okove za druge i za sebe – jer ne možete  posjedovati nekog a da on ne posjeduje vas. Ne možete nekoga  učiniti robom ili zavisnim a da sami ne postanete rob. Što god činite drugome, učinjeno je vama. To je osnovni princip koji treba razumjeti, da ljubav bez slobode nikada na donosi ispunjenje. U to se možemo često u okolini i u svojoj blizini osvjedočiti .

Bilo je ljudi koji su pokušali drugu krajnost, slobodu bez ljubavi, ljudi koji su se odrekli svijeta, bježeći u samoću.No tu je postojao strah, i odbacivanje prilika gdje ljubav može  rasti, gdje  je moguća.. I tada im se dogodila usamljenost, fizička samoća,  duhovna samoća  a to je negativno stanje; krajnje prazno, tužno. Ukoliko se dogodi situacija ili stanje u kojem se počinjete hvaliti, isticati, ili na neki način sebe smatrati posebnim sve te stvari će nestati, jer ego tada ulazi  na tako suptilan način.  Treba  biti vrlo oprezan i nadasve pažljiv.  A kad se ego  nametne na  vašem duhovnom iskustvu,  tada se događaju padovi

Problem je u tome da sve  što se napusti ne može se odbaciti tako lako. Svjetovna osoba, koja pokušava naći ljubav bez slobode to ne uspijeva. Njen život nije ništa do dugo, dugo ropstvo  okovana, tijelom, umom i dušom; nije slobodna ni za najmanji pokret. To je jedan neuspjeh, većina čovječanstva je uhvaćena u toj krajnosti. A imamo i nekolicina  koja bježi iz svijeta: videći bijedu, oni počinju  traganje za drugom krajnošću – slobodom, mokšom , nirvanom.  Tu se onda događaju zamisli, koje potiču psihotičnost, te počinju   živjeti u vlastitim snovima. Samoća ih obuzima  da moraju  stvoriti nešto sa čime bi bili. Oba ova ekstremna pokušaja su bezuspješna. Zato je važno znati da su za slobodu nužna dva načina, ispitivanje i razlučivanje, da bi se shvatilo da  ljubav i sloboda nisu odvojene stvari, ne možete ih birati. Ne možete imati jedno. Čovjek mora  napredovati u tako osjetljivom balansu, u kome ljubav i sloboda mogu  sjedinjivati zajedno. To se može, jer se kod nekoliko rijetkih pojedinaca to dogodilo. I ako se to dogodilo samo jednom pojedincu, u cijeloj nam znanoj povijesti, to se može dogoditi svakom ljudskom biću. To je naš potencijal,  naše , svačije  urođeno pravo. Meditacija je balans.

Put sebe  je uzak, i sam kraj  puta  je veliki ambis. Jedan pogrešan korak i  događa se težak pad. Može potrajati godinama ili životima da dospete ponovo do iste visine. I ako padnete jednom sa određenog mjesta, to postaje vaša navika. Učitelji to znaju dobro objasniti  i opomenuti učenika o tome. Zato što, kad god je to stanje  (ego utjecaj) ponovo tu, oni padnu. Veliki napor  postojanost i budnost   je potreban da se to ponovo dostigne, ali tada to postaje točka  gdje um iznenada čini pogrešan korak, po navici, mehanički. Zato je bolje biti pažljiv kada prvi put idete naviše, tako se nikakve navike padanja ne stvaraju u vama.

Tijelo i um, oboje su vozila. Vi niste vozilo, vi ste gospodar skriven iza ovih vozila. Ali ste zaboravljeni potpuno. I postali ste dvokolica; vi ste postali vozilo. To je ono što su sveci nazvali,  identifikacijom ili postajanje jedno sa nečim što vi niste. Tu imamo savjet  zašto nije povoljno  govoriti o duhovnim iskustvima, ako u vama naraste velika potreba da govorite o tome, radije idite svome učitelju ili nekom tko je na višem stupnju budnosti. Jer osoba koja je budna , što god  vi iznesete pred njom  on će učiniti da osjetite da to nije ništa. Iako  često to može ličiti na neki oblik guljenja ega, udara po egu jedino tada osoba može stati i zaustaviti dominaciju nekog ego aspekta.  Drugo, on će uvijek učiniti da budete svjesni da su iskustva, ma koliko lijepa, i dalje iskustva.

Stvarno nije ono što je doživljeno, već onaj koji doživljava. On će uvijek  istaknuti svjedoka, unutrašnju subjektivnost, a ne objekt.

Prvo ispitajte, onda istražite. Ispitivanjem i razlučivanjem u vama će biti rođena osobina zvana svjesnost. Kada je jednom svjesnost tu, vi imate mač koji može  odrezati sve korijenje svih bolesti. I kada je jednom svjesnost rođena, polako, polako izlazite iz prošlosti iz zamisli, i ulazite u sadašnjost. Postajete prisutniji u sadašnjosti. Dostižete do svjesnosti koja nikada nije bila; postajete svjetlosni. I u tom prisustvu, kada možete  osjetiti trenutak kako prolazi, sva vaša čula će postati tako čista, tako osjetljiva, tako čulna, tako oprezna i živa da će cio život dobiti novi intenzitet. Dospjet ćete do velikog užitka. Sve će biti isto, a opet neće biti isto.

Mistik ne pokušava da se oslobodi prošlosti, mistik ne pokušava da bude slobodan radi nečeg u budućnosti. Mistikov napor za slobodom, koju on naziva , mokšom , potpunom slobodom, nema ništa sa onim čega više nema. Njegovo cijelo  stanje  je ovaj trenutak, ovaj mali kristalno čisti trenutak.

I kad se dogodi “To” vidjet ćete da dva krila rastu u vama: jedno će biti od ljubavi –   to zovemo samilošću – drugo će biti od slobode. I počet će  rasti zajedno. To donosi ispunjenje života i spoznaju svih  njegovih tajni.

http://girija.info/dva-krila-zivota/