Čitala sam knjigu Mircea Eliade "Indijski dnevnik", čudnovatu knjigu o autorovom putovaju kroz ljepote tog tajnovitog kontinenta.

"Indija je zemlja u kojoj otkrivaš svoj put, jedini put ka slobodi, jer tvoja duša više nikada ne poželi put povratka" piše Eliade na samom početku dnevnika i na kraju priznaje da se vratio potpuno izmijenjen.

Čitajući knjige tog istraživača svjetskih religija saznala sam jedan mali dio, jako mali dio, o toj meni potpuno stranoj kulturi i njenim religijama.

 

 

Eliadina knjiga "Yoga" je odlično svjedočanstvo o narodu kojeg su stoljećima tlačili, ali taj narod je vjerujući u svoju tradiciju, u ono izvorno u sebi, ostao zauvijek u duši slobodan, narod je zadražao svoje sebstvo, sebe samoga.

 

 

"Buda, pravim imenom Siddhartha Gautama, odbijao je kultove žrtvovanja i sustav kasti te je poučavao o novom načinu oslobođenja i spasenja, koje je opisao kao »ugasnuće« ili nirvana. Smatrao je da je čovjekov osjećaj žudnje odnosno želje, uzrok njegove strepnje i patnje. Odbacivanjem želje postiže se oslobođenje i dostiže se nirvana. Budino učenje brzo se širilo prema jugu Indije i otuda na Šri Lanku i u Burmu."

Iako su budističke ideje imale velik utjecaj na razvoj hinduizma, kasniji hinduistički učitelji su utirali nove puteve ka slobodi duše. Nastajao je drugi oblik učenja koje se širilo preko učitelja na učenika unutar vedske baštine, učenje koje je  oblikovalo budući hinduizam.

To učenje postalo je poznato kao Upanišade. Ti se učitelji nisu bavili molitvama bogovima ili obrednim žrtvovanjem. Pokušavali su dokučiti osnove svemira, stvarnosti, brahmana, koja prethodi svakom postojanju, istraživali su prirodu ljudske svijesti.

"Upanišade su zapravo svećenički priručnici, teorijske rasprave koje parabolama obznanjuju svoje viđenje stvarnosti, filozofske spekulacije koje su se očitovale u panteističkom učenju o brahmanu, neutralnoj duši svijeta koja prožima sve stvari, ali u pojedinom se biću javlja kao atman, individualna svijest o samom sebi. Smatrano je da je put do spasa zapravo put do znanja i duhovnog uvida, odnosno da se spasenje individualne duše ne postiže obrednim prinošenjem žrtve, nego filozofsko–mističnim poniranjem u tajne bića i sjedinjenje s bogom." piše Eliade i poručuje nam da znanjem što ga sadrže ti tekstovi možemo ovladati samo zahvaljujući razboritom razlučivanju, viveka.

Posredstvom Upanišada, istina postaje jasnom, ali treba imati na umu sljedeće, sve dok istina nije posredovana onim tko o njoj posjeduje jasnu spoznaju, ona ne znaći ništa jer istinu nam ne može pružiti nitko iz vana. Dakle, istina je neopisiva i neizreciva, trebamo ju sami uvidjeti, osjetiti, spoznati.

"Svaka drevna indijska mudrost teži ka istini, ali ne kao kao teoretsko znanje, nego kako bi se spoznala istina koja onda postaje čovjekov put ka slobodi."

Slično je nama, u ovom dijelu svijeta, možda posredstvom indijske misli, poručio Seneca, sentencijom koju smo, kao prvu, naučili u gimnaziji.

 

"Non sholae sed vitae discimus",

Ne za školu za život učimo.

 

 

 

U knjizi Fritjof- a Capra- e "Tao fizike" susrećemo usporedbu između drvene indijske filozofije i novizrastajuće znanosti. Knjiga je puna misli starih mudraca, koje Capra vješto uspoređuje sa novim teorijama i poručuje nam da je cijeli svijet izrastao iz jednog jedinog izvora, one čudesne božje iskre i poziva nas na sjedinje starog i novog u ovaj trenutak u kojem se pitamo

Tko sam ja?

 

Duša svijeta, svjetlosni zagrljaj neba, taj tajnoviti, čudesni izvor života,  iz kojeg su izrasla, samo naizgled čvrsta nebeska tijela, ta, zbog ljudskog neznanja, u  naizgled čvrstoj materiji zarobljena vječna božja energija, čezne za čovjekom koji će jednog dana sebe i nju osloboditi iz okova neznanja.

Ostvarenje tog sudbonosnog čina će biti najčudesnija sposobnost ljudskog uma, sposobnost koja će postati stvarnost u trenutku svjesnog spoznavanja mogućnosti koje se kriju u čovjekovom misaono- osjetilno- osjećajnom univerzumu, u njegovom utjelovljenom umu.

 

Dok su crkveni oci to veliko svijetlo, dušu svijeta tražili iza neba, alkemisti su veliko svijetlo tražili u materiji, Giordano Bruno je tu božansku energiju tražio u beskrajnom svemiru, u sebi i u svakom čovjeku.

Za alkemiste je duša svijeta bila sveta iskra koja se skrivala u tami materijalnog svijeta i oni su pokušavali pronaći tu iskru koja će metale pretvarati u zlato ili čovjeku poklanjati vječnu mladost.

Stoljeća su se smjenjivala, ta sveta iskra je ostajala skrivena u vjerovanju u nju.

Univerzum je bio statičan i zemlja je bila njegovo središte, a raj je bio carstvo koje se krilo iza univerzuma. U čast toj, tajnom obavijenoj, svetoj iskri su se k nebu podizale katedrale.

 

 

Katedrale su bile i, nažalost još uvijek ostale, dvorci u kojima stoluje nedohvatljiv Bog, Bog nevidljiv ali svemoćan. Svete mise, službe i zahvale Bogu, su bile i ostale još uvijek vrijeme prividnog mira u kojem se ne stari, a uzimanje hostije, tijela božjeg je bio i ostao ljek koji čovjeka oslobađa grijeha i brani od svih bolesti.

Zemaljski vrt je u vrijeme tamnoga srednjega vijeka usahnuo, mitovi zamrli, vile nestale iz mora, jezera i šuma. Sve što je bilo vrijedno i u što se vjerovalo nalazilo se u Božjem vrtu neprolaznosti u, za živog čovjeka, nedohvatnoj vječnosti.

Naša plava ljepotica je u tim mračnim stoljećima bila samo prebivalište za prolazna ljudska tijela i ničeg važnog osim, ignorancije, naučenog neznanja nije bilo na njoj. Crkveni oci tog mračnog vremena su širili strah među ljudima stvorivši strašnog i osvetoljubivog Boga, u čije ime su gorile lomače i vodili se ratovi.  

Tek za vrijeme renesane je Bog postajao milostiv i šireći svoju ljubav, tu čudesnu božansku energiju, kojom je, kao u drevno antičko vrijeme, ponovo oživljavao prirodu u, čovjeku dohvatnom, zemaljskom vrtu. Našoj majci zemlji je djelovanjem tog nečeg magičnog vraćena ljepota i čudesnost življenja, a svaki djelić prirode, pa čak i čovjekovo tijelo, je u sebi nosilo transcedentnu postojanost te magije, duše svijeta. To je bilo ono sretno doba kada su vile i vilenjaci, ponovo probuđeni iz svog srednjevjekovnog sna, ponovo lutali našim šumama i činili ljudima dobro.

Duša svijeta je u tom vremenu razumjevana i tumačena kao esencija Stvoritelja koja stvara i razvija život i upravlja univerzumom. Ona je bila osnovni princip kreativnosti, pa su renesansni umjetnici vjerujući u savršenstvo Stvoritelja, njegovu volju izražavali u svojim djelima. Renesansna umjetnost je slijedila proporcije prirode i čovjeka u njoj.

Vjerujući da Božja ruka upravlja dušom svijeta, tadašnji umjetnici kao da su svoju stvaralačku snagu crpili iz te čudesne energije i njihova djela su postajala izraz onoga što je Božja ruka stvorila, a njihove oči gledale. Renesansni umjetnici su u svojim djelima ostvarili perspektivu i dočarali promatraču postojanje treće dimenzije.

To je bilo vrijeme kada je čovjekovo tijelo dobilo svoju vrijednost, koju je imalo u vrijeme antike, ono drevno vrijeme kada se tvrdilo da je čovjek mjera svih proporcija. 

No u vrijeme renesanse, slijedeći još uvijek srednjevjekovne dogme, tijelo i duša su ostali odvojeni, a svijet je postao bezdušni stroj kojim je čovjek počeo racionalno  upravljati. Apsolutnost prostora i prolaznost vremena je običnog čovjeka zauvjek odvojila od izvora iz kojeg je izrastao i čiju energiju više nije osjećao u sebi.

Čudesan svijet stvaralaštva, svijet tajnovitih snaga je postao san koji se dalje sretao samo u poeziji i laboratorijima zanesenih znanstvenika. Sanjari su sanjali dalje i tražili istinu u neobjašnjenim zakonima prirode, živjeli vječnu renesansu duše svemira, dušu ljudskog postojanja, jedinu energiju iz koje izrasta trenutak, jedina stvarnost ljudskog postojanja.

 

"Priroda nije samo ono što mi vidimo" mislili su hrabri gledajući u beskraj noćnoga neba.
"Od čega li smo mi i univerzum uistinu satkani?" razmišljali su drugi u svojim laboratorijima i sanjali prostor i vrijeme sjedinjene u četvrtu protegu našeg postojanja.
"To je san koji će se ostvariti snagom samo izbranih umova." tvrdili su neki znanstvenici.
"To sliči nastajanju nove religije." mislili su sanjari i tražili puteve ka spoznaji te magične dimenzije.
"Oni koji uspiju sjećanje usmjeriti na sebe sama, koji se uspiju uistinu sjetiti svih svojih prošlih stanja, tek oni će uspjeti ostvariti spoznaju postojanja u četverodimenzionalnoj stvarnosti trenutka." pokušavali su neki privući pažnju neukih.

 

 

Naša stvarnost je višedimenzionalna, tvrde znanstvenici danas i otvaraju nam veći broj puteva ka njenoj spoznaji. Nema reinkarnacije izvora iz kojeg smo krenuli na ovo dugovječno putovanje evolucijom. Izvor je samo jedan jedini, energija je samo jedna jedina, ona ne treba posrednike, ona sama iz sebe izrasta i razljeva se svemirom i dotiče svakog čovjeka, svako živo biće, svaku travku i postaje život. Srednjevjekovni inkvizitori su pokušali posredovati između izvora i čovjeka i dokazali da su posrednici razumjeli, ali nisu osjetili, nastajanje te energije, da posrednici i danas okreću vodu na svoj mlin, da oni toj vječnoj energiji oduzimaju svojstvo stvaranja prostora i vremena. 

  

 

"To je svojstvo još nedokućenih, najsitnijih struna iz kojih smo mi i univerzum satkani. Tri kvantna broja su nam dokazala postojanje kvanta, najmanjeg paketića energije. Na Deskartesovim koordinatama prostora ta tri broja određuju njegovu trodimenzionalnost, ali još uvijek ne potvrđuju dimenziju vremena, trenutak u kojem dolazi do skoka, tog čudesnog nevidljivog Boga u prirodi, nazvanog kvant." govore nam danas sanjari.

 

Jedan čovjek je u svom intelektualnom ludilu, tražeći sebe u beskraju mikrosvijeta, otkrio i četvrti kvantni broj, dokaz za rotaciono gibanje elektrona. To je, za sada, još uvijek samo misaoni dokaz postojanja dimenzije vremena u atomima, dimenzije koju Wolfgang Pauli nažalost nije nikada uspio pronaći u sebi.

 

 

On je naslutio i postojanje neutrina, drugi su njegovu slutnju dokazali dokazavši da je neutrino u stalnom međudjelovanju s materijom, on ju stvara i razgrađuje u istom trenu.

Neutrino, najmanja uistinu dokazana čestica, je danas kandidat za dokazivanje svojstava tajnovite tamne energije, koja čini najveći dio univerzuma i djeluje na njegovo širenje.

Bez električnog naboja neutrino se spušta sunčevim zrakama u našu atmosferu i prolazi nevidljiv i neosjetljiv kroz nju, ulazi u zemlju i prolazi kroz nju, ulazi u naša tijela i napušta ih. Neutrino putuje neopažen univerzumom i našom plavom ljepoticom, dotiće nas svojim postojanjem u svemu u nama i oko nas i možda je u njemu skrivena i tajna čudesne energije koja je stvorila svijet.

 

 

Drugi znanstvenici su istovremeno uspoređivali dokazane matematičke simetrije u prirodi sa Bachovim sonatama i pronalazili slične ritme u gibanju najsitnijih čestica atoma, ritmove koji su im odavali da univerzum u svom nastajanju sklada simfoniju životu u njemu.
Umjetnost skladanja glazbe je medij za izražavanje onog neizrecivog. Proizašla iz čovjeka i njegovog osnovnog ritma, muzika je akustična slika umjetnikove duše. Svijet atoma se sve više i više uspoređivao sa virtualnim orkestrom, a u tom atomarnom sustavu je čovjek zauzimao sve važnije mjesto.

Čovjek satkan od još uvijek nedokazanog postojanja titrajućih struna, postaje jedan od instrumenata u tom virtualnom orkestru.
Plavi planet u našem malom univerzumu nas, ritmom disanja, podsjeća na sva tijela koja posjedujemo, podsjeća nas na iluziju, vječnosti i beskonačnosti, skrivenu u konačnosti našeg fizičkog tijela i na to da mi  svojim svjesnim postojanjem sudjelujem u nastajanju simfonije univerzuma.

Oslobodimo li se crkvenih dogmi, oslobodimo li se posrednika koji nam prevode Božje riječi, oslobođamo i tijelo iz okova nametnute nam čvrste materije. Tada ćemo spoznati da naše tijelo nije samo oklop u kojem živi naša duša.

 

 

Tijelo i duša sjedinjeni u našem malom univerzumu nam dokazuju postojanje božje iskre u nama, iskre koja nas sjedinjuje sa svemirom. Kada to spoznamo i osjetimo tada osjećamo da ni plava planeta, naša majka zemlja po kojoj, često nesvijesno, koračamo nije nesalomljiva.

Tada osjećamo njenu krhkost i ranjivost i onda možemo svijesno sudjelovati u ekologiji i slijediti nove trendove u zaštiti okoliša. Jedino iz nas samih možemo poštovati i slijediti zakone po kojima je nastao svijet u kojem tako jednostavno i ugodno živimo.

 

 

Tada osjećamo da sudjelujemo u stvaranju energije sa tog tajnovitog izvora, tada nosimo cijeli univerzum u sebi, postajemo doista građani svijeta, osjećamo ga u sebi i postajemo uistinu slobodni u bespuću Božjeg sna, slobodni pustolovi koji mogu zaploviti, kao Proustova Galija puna još neotkrivenog blaga, ka izvoru svijesnosti spoznavajući da smo dio tog čudesnog sna i da u nama samima treperi energija Stvoritelja, da u sebi nosimo dušu svijeta i svijesni smo da bez nje nebi bilo ni univerzuma ni nas u njemu.