prof. Zlata Bartl, 20.02. 1920.-- 31. 07. 2008.

TETA VEGETA je voljela more i dalmatinsku pjesmu. Danas bi joj bio rođendan.

Evo jutros palim svijeću i slušam Baladu o Zadru , o gradu koji je moja draga teta Zlata obožavala.

ZLATI BARTL

Bila si sama u bogatoj ravnici
Živjela život - sa suzom u oku -
i bolom u srcu

Veliki čovjek u Tebi se rodi
Srce Tvoje šaptom Ti veli,
Nahraniti treba domovinu cijelu

Bori se, Zlato, snagu Ti imaš
Bog će te pratit na putu Tvome.
Ljudi ovoga kraja - slavit će Tvoje ime

Ponosni smo na Tebe, veliki znanče
Niti Bosnu zaboravili nismo,
Jer su nam poslali sunašce zlatno

Hvala ti, Bosno, na kćeri datoj
Podravina cijela ponosna njome,
Jer hrana naša s vegetom se sprema.

Slavica HANTKE

Ona slomljena istinom, užasnuta prekinutim snom stoji na hridi nepoznatog mora i voli sjećanja, mislima miluje uspomene, grli Dragu sliku, ne dozvoljava joj da nestane u vremenu.


"Pri rastanku smo zaboravili
zatvoriti vrata sjećanja
zaboravili smo ugasiti
vatru na ognjištu uspomena
otišli smo svatko u svoju mladost
misleći
to je dovoljno
za gušenje svih požara u nama...
Vrtlozi želja
su se vraćali
k ruševinama na rtu dobrih nada
na kojima tinja ljubav...
a mi
mi smo željeli život
bježeći od bola i poniženja
zaboravili zatvoriti vrata uspomena
i ugasiti vatru na ognjištu snova

Ljubav je tinjala,
grčila se,
tražila puteve
nalazila ih i gubila u uzdasima
i kricima osamljenih noći."

Tišina je bila jedini odgovor njenim uzdasima. Vrijeme, ta nemilosrdna rijeka bez povratka, je gutala nadanja i vjerovanja. Ona stoji na obali i promatra bujicu koja nemilosrdno odlazi u ništa.

"Lutala sam tuđim snovima
gradila svjetionike
na hridinama nepoznatih mora
krala osmjehe u zabranjenim zagrljajima,
sanjala o uvali mladosti,
mirisu tek procvalih lipa,
susretu na ognjištu
na kojem su još tinjale
uspomene"

Ona stoji na hridi nepoznatog mora i gleda kako sunce polako guta tišinu njenog sna. Uzdrhatala od ljepote trenutka pruža ruke da na dlanovima osjeti osmjeh vremena.

"Ako si našao tišinu zrelosti
ako si posadio čemprese
u dolinama gdje su rasli naši nemiri
i krenuo stazom nove sreće....
Tvoje sreće...?
Tvoja sreća će biti
obala mojih snova.....
a moja ljubav sunce
nad čempresima.

Ako si drugačiji od mene
nemoj se više okretati.
Moje ruke, uvijek spremne za zagrljaj,
mogle bi postati ubice
snovima.
Ostavi me u dolini naših nemira...
Uspomene su lijepe"

Osjećala je da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, o horizontu koji ne prestaje, a On je otišao u dugoj koloni nesretnika, u koloni koja je bila i ostala rijeka bez povratka.
Ona stoji na hridi dalekog mora, negdje duboko u svemiru, čeka ga umornog da dođe u njene oči da mu pogledom šapne sve što mu je davno željela reći.

On, Drago Štambuk je bio njena jedina LJUBAV.