Društveno okruženje

Kako je sretan čovjek koji živi u društvenom okruženju koje mu omogućuje da razvije svoju samostalnost u djelovanju i sposobnosti vlastite kreativnosti. Odajem priznanje mladim ljudima koji od društva očekuju veći angažman, mladim ljudima koji kreću putem zaposlenja i bračnih obveza. Tu prije svega mislim na osiguravanje krova nad glavom i dostatnih sredstava za život koji moraju biti primjereni situaciji u kojoj se živi. Ne može se imati plaća od 4.000,00 kuna koja nije dostatna niti za preživljavanje, dok kvadrat stana stoji desetak, pa i petnaestak tisuća kuna. To je jednostavno nedopustivo. Cijena kvadrata stana ne bi smjela biti viša od tih istih 4.000,00 kuna. Mladi ljudi gube viziju svoga života i sustvaranja dobrim dijelom zbog nerazumijevanja društva prema njihovim potrebama. Očekujući u tom dijelu veći poticaj od društva i roditelja, mladi ljudi su se našli u vakuumu iz kojeg teško pronalaze put koji bi ih odveo u samostalnost. U iščekivanju prolaze im najbolje godine u frustracijama i nezadovoljstvu i prema roditeljima i prema društvu. Dio mladih zatečenih u takvoj situaciji zbog nezadovoljstva postojećim stanjem propada u ovisnosti i na kraju, zbog očaja, odlučuje se čak i na suicid. Ovakvo stanje uistinu mora „pod hitno“ prestati ako društvo ima namjeru ispraviti svoje pogreške prema ovim mladim Dušama. Bez pokretačke snage ove populacije stanovništva društvo neće uspjeti prebroditi krizu morala u koju se svojim neznanjem uvalilo. Znanje ove mlade populacije i njihova pokretačka snaga, ako im se pruži mogućnost da misle svojom glavom za društvo a ne protiv njega, bit će presudno u oporavku koji nam je svima neophodno potreban.

 Kada nas netko pita tko smo mi, obično odgovaramo: liječnik, pravnik, učitelj, ekonomist, djelatnik u raznim radničkim strukama. Sve su ovo samo zanimanja kojima se bavimo kako bismo ostvarili svoju financijsku neovisnost. Očito je da nismo samo to. Tko smo, onda, mi? Kako da čovjek izgradi svoju osobnost u svim segmentima svog postojanja? Korak po korak u različitim vremenskim intervalima svoga života, naša se osobnost očituje kroz sve oblike postojanja. Problem u društvu nastaje kada svaki pojedinac nije svjestan svoje uloge u cjelokupnom zajedništvu. Da je pojedinac svjestan svoje uloge, onda bi radnik na najnižoj ljestvici privređivanja s ljubavlju radio za djelatnika na najvišoj rang ljestvici društvene vlasti, a vlast bi se pobrinula da svaki pojedinac ima sve što mu je dostatno za normalan život. U našem slučaju to bi trenutačno bio minimum od 4.000,00 kn za svakog pojedinca na najnižoj rang ljestvici, bio on djelatnik ili umirovljenik, a za svako dijete do osamnaest godina 2.000,00 kuna. (Kada govorimo o ljudima koji su po zaradi više rangirani, gornji dio dohotka ne treba biti limitiran.) To bi se bez ikakvih problema moglo ostvariti i odmah sad pravilnom preraspodjelom postojećih sredstava da se ima dobre volje kod vladajuće strukture. Vladajuće strukture sebi dopuštaju uistinu velike troškove, a na teret poreznih obveznika, ističući svoju važnost i potrebe da se ona zadovolji, kao što su mnogi izdaci za, po meni, nepotrebnu tjelesnu zaštitu. Ako čovjek živi u ispravnosti, zašto bi se bojao za svoj život? Da ne govorim o mnogim drugim troškovima svekolikog obilja kojima se razmeću vlastodršci ili o nepotrebnim investicijama kojima hrane svoju taštinu. Čemu takvi troškovi zbog kojih mnogi ljudi nepotrebno pate i gladuju? S obzirom da po onoj staroj izreci sit gladnom ne vjeruje i zdrav bolesnome, ostaje gladan i bolestan pojedinac zbog učinjene mu nepravde, pa u konačnici ni jedni ni drugi ne mogu izgraditi zadovoljstvo koje bi ih učinilo sretnima. A potrebno je tako malo razumijevanja da bi se ostvarilo povjerenje u zajednički suživot. O ovakvom prijedlogu može se samo sanjati zbog niske razine svijesti o dobroti ljudske jedinke u svim postojećim strukturama društva u kojemu živim.

Mnoge društvene strukture (školsto, zdravstvo, socijalne službe…) se ne nadopunjavaju u djelovanjima, pa nastaje vakuum koji zadržava protočnost u ispravnom sudjelovanju. Ovakvim stanjem osobito su pogođene obitelji, srednjoškolska populacija, niža radnička struktura i umirovljenici. U mom životnom razdoblju ta se svijest nije razvijala kroz temeljne ljudske vrijednosti, koje bi svjesno dale poticaj u svim strukturama zajednice, svakom pojedincu na ispravno sudjelovanje. Ja nikada nisam nigdje čula niti pročitala da se o temeljnim ljudskim vrijednostima kao polaznicama za rad svih ovih društvenih struktura uopće govori, a kamo li ozbiljnije raspravlja ili ih se usađuje u mlade generacije. Sama sam svjedok svog neznanja po tom pitanju – koje sam tek u zrelim godinama svoga života uspjela“iščupati“ napornom osobnom potragom za samorazvojem, cijelo vrijeme prepuštena nizu slučajnosti, a u svakom slučaju bez ikakvih konkretnih informacija u društvenom smislu. Kada bi u svijesti svih ljudi bilo hrabrosti, humanosti, velikodušnosti, pravednosti i poštenja, bilo bi lako primijeniti samokontrolu, moralnost, upornost i umjerenost. Razboritost, optimizam, uvažavanje, i skromnost bili bi na ponos svakom sudioniku takvog procesa. Zahvalnost, jednostavnost i ljubaznost očitovale bi se na licu svakog čovjeka čineći ga zdravim, snažnim, optimističnim i sigurnim u društvu u kojemu daje svoj doprinos. Ovakva odgovornost mogla bi se ostvariti samo kada bi čovjek otvorio svoju svijest prema pozitivnosti i dobroti u zajedništvu.

Promišljam kako je lijep ovaj san moje Duše, ali nema te sile u ljudskoj sijesti i državi u kojoj živim, koja bi to primijenila i dobila oprost od ovako velikog broja nesretnih ljudi. Moja zemlja ušla je u svijet kapitala tri velike svjetske sile. S jedne strane religijska moć Vatikana, s druge vojna sila Amerike, a s treće ekonomska sila Europske unije. Što može učiniti moja malena zemlja koja im je u kontekstu moći prepuštena na milost i nemilost? I dok oni jedu vrhnje, sir i mlijeko, mojoj zemlji ostaje gorka surutka njihove nemilosti kojom preko svojih banaka izvlače kapital na mnoge načine.

Molim vas, velike sile, smilujte se mojoj zemlji i njezinim građanima. Mi smo dobri i radišni ljudi, željni slobode, neovisnosti i blagostanja, koje ne možemo i ne znamo kako ostvariti bez Vaše nesebične pomoći. Nismo li dovoljno propatili u proteklom stogodišnjem razdoblju? Preko nas su protutnjala dva svjetska rata, dva balkanska i jedan za samostalnost u osobnom razvoju. Molim vas, dozvolite sljedećim generacijama da odrastu u stogodišnjoj sreći. Moramo li baš tako skupo platiti svoju slobodu? Mi smo Vaši susjedi, Vaši prijatelji, Vaši sunarodnjaci i zemaljski zastupnici – ovako bi molila moja Duša da je tko hoće poslušati. S obzirom da sam daleko od takvog ostvarenja moja Duša promišlja kako bi se moglo primijeniti njeno duhovno znanje kroz vlastiti obrazovni sustav da se podigne razina svjesnosti i sposobnosti vlastitog prosperiteta u svim strukturama društva. Na kraju krajeva, zašto bi mi morali očekivati bilo čiju pomoć? Zašto mi sami ne bismo mogli biti primjer kako se može bolje i plemenitije živjeti u zajednici u kojoj će svatko pridonositi na svom području, sa znanjem i sposobnostima koje ima?

Kada bi se u osnovnoj školi od prvog do četvrtog razreda primijenilo znanje temeljnih ljudskih vrijednosti i pozitivnih vrlina Duha, vrlo bi se brzo podignula razina svijesti u svim strukturama društva. Na ovu ideju potaknuta sam sjećanjem moje Duše na četiri male, ali moralno vrlo velike riječ, koje sam naučila u prvom razredu osnovne škole: hvala, molim, oprosti, izvoli. Nikada mi nisu izašle iz svijesti i uvijek sam ih se sjetila kad sam ih trebala primijeniti u praksi. Živim u uvjerenju da bi pozitivne vrijednosti ljudske Duše otvorile vrata znanja i suosjećanja na svim razinama ljudske osobnosti kada bi se ugradile kao znanje već u najranijem školskom razdoblju. U svakom razredu od prvog do četvrtog razreda, pet temeljnih ljudskih vrlina i deset pozitivnih osobina Duha. Može i deset temeljnih ljudskih vrlina i deset pozitivnih osobina Duha, još bolje. Sadašnja djeca su toliko inteligentna da bi vrlo brzo tim vrijednostima poučila svoje roditelje, djedove i bake. Njihova ljubav i nevina otvorena priroda Duha dale bi im poticaj dodatne vrijednosti njihove veličanstvene osobnosti u društvu u kojem žive. Kakav bi to poticaj bio jednom društvu i njegovoj duhovnoj i mentalnoj svijesti! Više bi ta djeca postigla u iscjeljenju ovog društva nego svi liječnici sa svojim doktoratima i svi suci sa svojim presudama. Ljudi bi se jednostavno promijenili sami od sebe, jer ne bi više bježali u neznanje (bolest društva u prelasku iz jednog društvenog uređenja u drugo), ili griješili pred svojom djecom koja bi bila pametnija od njih. Kako bi to bilo moguće provesti? Vrlo lako. Sve strukture stanovništva imaju oči i uši uprte prema djeci. Roditelji, braća i sestre, djedovi i bake, učitelji. Učitelji bi potaknuli djecu na učenje, djedovi i bake bi bili ponosni na svoje unuke i prepričavanjem hvalili njihovu inteligenciju prisjećajući se svojih vlastitih pozitivnih iskustava, starija braća i sestre ne bi htjeli biti manje pametni od svoje mlađe braće, a roditelji bi bili upoznati s dječjim domaćim zadaćama, pa bi i sami htjeli biti primjer svojoj djeci. U razvoju svoje Duše spoznala sam da raste ono o čemu mislimo i govorimo. Ispravni stavovi i odluke bili bi čast i pozitivan ponos svakog pojedinca u sudjelovanju u ovakvom procesu. Tada bi u društvu mogla zaživjeti ljudska dobrota. Društvo bi vrlo brzo dobilo pozitivan zamah u svom razvoju i izašlo iz krize morala. Tada mu ne bi trebala ničija pomoć sa strane, niti bi se društvo vodilo primjerom velikih sila. I malo društvo kao što je naše moglo bi tada biti primjer velikim silama kako se može pravednije i poštenije živjeti. Jednostavno i brzo provedivo.