Admiralova kabina. Kolumbo, čini se, da spava. Oči su mu zatvorene, glava blago zakrenuta. Karlos se podiže i polako prilazi stolcu na kojem je naslonjen njegov zapovjednik i nježno ga dodirne.

Karlos - Spavate li admirale? (za sebe) Ne čuje me. Možda i bolje. Sve ovo što sam zapisao dovoljno je da admirala i mene spale na lomači – kraljici se vraćamo bez blaga. Ali, što je to uopće bogatstvo? Možda je baš ovo što sada moram baciti u more kao pismo za NEKOGA, NEGDJE, NEKAD… Otočanin mi je otvorio oči - otkrio sam dublji smisao bivstovanja… Čemu uopće ovakvo putovanje… Sva bogatstva imamo u sebi samima. Čini mi se da je za sve kriva neodrživa lagodnost. Gdje smo i kada izgubili svoj mir? Tko nas to i kuda uopće vodi… Zašto tražimo od dobroga bolje? Možda je odgovor u našem neprirodnom umu, izgubljenog u željama, pohlepi, strastima i prividnoj mudrosti… Ustvari, udaljili smo se od prirode…Kako će izgledati svijet budućnosti? Kad srušimo jedno drvo trebali bismo odmah posaditi pet, šest. Ono stvara zrak, odmara naše duše, bistri naš um…Da, u pravu je otočanin. Dok imamo magmu traje i naša povezanost s Zemljom… Možda neke čudne niti što zrače iz utrobe Zemlje drže na okupu sve čestice… A Sunce, ono stvarno vrijeđa naše oči, muti naš um… Bogati smo jedni u drugima, a ne u stvarima, koje nas sve više zatvaraju i beživotne škrinje, čije smo ključeve izgubili.. Ključevi sreće? Nisu li bili u našim srcima, duši… Udavit ćemo se u nepotrebnim, suvišnim, štetnim i opasnim stvarima, ili u plinovima, vlastitom smradu, zatrovanim odnosima, upitnim vrijednostima… ritualima i iluzijama. Zar moramo nešto izgubiti da bismo vidjeli koliko nam nešto stvarno znači? Gdje je nestala raskoš iskrenosti, samopoštovanje, dobrohotnost, skromnost, smisao za druge…Što će nam dvorci i ograde? Izabrali smo nešto slijepo, a nudilo nam se nešto – lijepo. Gdje je prava istina? Kao i ljepota – u očima promatrača? Nije li najveći prijatelj istine vrijeme, a njen najveći neprijatelj zabluda? Kada je vrijeme za izricanje istine? Je li istina postojanija od zablude, je li lakše naći zabludu nego istinu? U kojim to dubinama sniva? Jesu li najdublje istine skrivene u srcima? Hoće li srce samo zbog istine pucati ili se okameniti? Da, tražimo li istinu moramo je znati podnijeti. Postoje li - bolne istine? Treba se s njima pomiriti? Zar ona, tako gola, ima snage suprostaviti se lažnim čarima blistavih neistina? Treba li istinu slijediti, prešutjeti, potisnuti, prigušiti? Donosi li istina sreću ili nesreću? Ili – oboje? Ustvari, možda je točno kako su najbolje baš one istine koje najmanje želimo čuti… Jeli moguć prešutan dogovor između laži i istine? Je li laž samo sjena istine? Nije li plod neiskrenosti kompromis koji – kompromitira, a u njemu nitko nije zadovoljan? A što ako je u istini - mržnja? Što je istina bez duše, etike i morala, bez pravde i snošljivosti? Je li istina baš uvijek na strani onih koji nemaju moć? Tko će izvršiti reviziju istine? Postoje li suprotne istine? Ubija li dvojba istini? Može li se istini vjerovati previše ili – premalo? Može li istina stradati ako se - uljepšava? Je li ona sama po sebi vrijednost? Je li bolja gorka istina od slatke laži? Nije li život bez istinskih načela – kao i brod bez kormilara? Stradavamo li zato što imamo ili nemamo načela? Jesu li to uopće vrhunske, neupitne istine? Možda su istina i iluzija sestre, privid privida, sjene sjene… preslici preslika. Možda je ljepše putovanje prema istini nego saznanje o njoj samoj… Neko tako i ostane – svakome njegova istina, kao olakšanje ili teret, zadovoljstvo ili tuga… Ostavljam jedan neponovljiv svijet. Osjećam da nema raja već da ga upravo napuštam. Zauvijek…

Spaljuje karte, a zapise pažljivo stavlja u staklenu bocu, zatvara je i pečati voskom od svijeće. Baca bocu u more.

Kraj