Što je uistinu život?

Djetinjstvo povezujem s bajkama o anđelima, ali i sa legendama o nastajanju naroda kojem pripadam srcem i dušom.

Osuđeni da budemo na granici između dva neba mi smo sa čežnjom gledali u daljinu izlaza i zalaza sunca, a tuđi bogovi su tutnjali našim životima. Čujem glas istine i slike koje su me tada užasavale mi se ukazuju pred očima.

To je bilo daleko vrijeme kada se tek rađalo kršćanstvo i kada su kršćani još bili proganjani. Ironija nastajanja religije je u tome da su u vrijeme nastajanja kršćanstva, oni koji su vjerovali u rođenje djetešca na slamici, ubijani, spaljivani i mučeni od onih koji su vjerovali u paganske bogove.
Vidim djevojčicu u plamenu, vidim njeno ranjeno tijelo pokriveno snijegom i bijelu golubicu kako se oslobađa iz okova smrti i leti u nebo.  

Vrijeme događanja je početak četvrtog stoljeća, vrijeme vladavine cara Diokleciana koji je još vjerovao u rimska božanstva.
"Zašto su je ubili?" pitala sam prestrašena u djetinjem neznanju.
"Sveta djevojčica, tako je nazivahu, je imala, kao danas ti, samo 12 godina kada je povjerovala u Isusovo uskrsnuće i zbog toga bila proganjana. Kršćani su je skrivali od progonitelja, ali ona se hrabra i još mala usudila, bosonoga, usred zime pobjeći iz skloništa i doći sama pred suca i reći mu samo jednu, ali sudbonosnu riječ" djedov glas je bio blag iako je priča bila okrutna.
"Koja je to riječ?" upitah bez daha.
"Vjerujem!" odgovori mi djed.
"U što je ona vjerovala?" upitah tada sa strahom.
"U djetešce rođeno za ljubav." djedov glas je uvijek smirivao moje strahove "Legenda kaže da joj je u trenutku smrti duša poletjela kao bijela golubica i vinula se u visine. Nazvali su je Eulalija, što znači "ugodna govora"."

Nevina djevojčica je vjerovala u snagu, u energiju koju nazivamo ljubav. Bijela golubica je postala znak mira i ljubavi, bijela golubica koja ružama poklanja miris sna, boju ljubavi i umiranja. Ona je kažnjena zbog vjerovanja u Stvoritelja.  

Odgojena na bajkama, mitovima i legendama, imala sam u svijetu snova dva carstva po kojima sam tražila istinu početka.

Početak ljeta je bilo vrijeme povazano sa vilama koje su se spuštale na zemlju i ja sam ih kao djevojka tražila u iskricama Ivanjskih vatri.

Tada sam u mislima lutala šumarcima i oslušikvala u želji da čujem veselo čavrljanje vila. Ponekad mi se doista pričinjalo da čujem vilinjske glasove. Spoznavala sam da snaga ne žudi za pravdom i da nepravda nema zakona. Kada sam osjetila prve ljubavne rane, potražih lijek u vilinskom svijetu naše renesanse. Odživjela sam tu prvu bol puno življe i na neki način sretnije.

 

 

Mi rođeni u zenitu sna, na granici između dva neba, kao da smo, pri traženju istine početka, osuđeni na lutanja mitovima i legendama.
Sanjajući početak shvatih da smo se priklonili sjaju onih figura koje su najljepše izražavale zanose sna. Mistični dragulj, vrijedan i nedohvatljiv, sakriven u tami dalekog neba, blješteća aureola dobrote i straha je postala naša sudbina.
Stoljeća su tekla nepovratnom rijekom naših zabluda. Cijeli naš život je bio trčanje za suncem koje je svoj najljepši sjaj poklanjalo zapadnom nebu.   Zaboravili smo da se svjetlost rađa na istočnom nebu, da je i Europa kćer podneblja izlazećeg sunca. Nekom čudesnom igrom sudbine smo se našli na granici između svijetla i tame, u zenitu velikog svjetskog sna.   Nesigurni u porijeklo nismo mogli spoznati ljepotu koja se, kao svileni tepih satkan od milijuna čvorova, prostirala ispred nas.
Možda zbog toga, jer smo se odrekli vjerovanja u početak, mi lutamo snovima i tražimo istinu i veličamo postojanje i borimo se za priznanje. 

 

Danas kada Europa odlučuje o našoj budućnosti ja se prisjećam jednog davnog sna, budim sjećanja na  djetinjstvo.  

Stajala sam jednog davnog proljeća na vrhu planine, koja je izrasla između dva neba i očarana pričama ulazila u vilinski svijet i tražila izvor vjerovanja. Sunce na izvoru otvara kapije svijeta koji sam zaboravila. Geografija mog rođenja me prizemljava na brdovitom poluotoku.

"Prejasna Danice, ti koja tražiš sunčevu putanju božice ljubavi, okrijepi svitanjem razum moj......." prizivam jutrenje u sebi.

Tada čujem glas neba.
"Jur ni jedna na svit vila, lipotom se već ne slavi............" pozdravljaju me zvjezde svitanja i sunoćavanja.

Sjećanje na djetinjstvo i vilinski svijet se izmješa s ovim snom koji sada sanjam. Pomješaše se biblija, mitovi i pjesme sa znanjem i nestade granica među epohama.

"Stojiš na mjestu s kojeg je naše pleme ugledalo vječnost i beskonačnost dugogodišnjeg sna." prisjetih se legende o dolasku Hrvata u uvalu Mediterana.  

Po legendi se Bog tada odrekao dijela svijeta, koji je želio zadražati za sebe, i poklonio ga plemenu iz kojeg smo svi mi rođeni.

Proljeće se rađa i sunce ostaje dulje nad uvalom djetinjstva, najavljuje buđenje prirode i poziva nas na renesansu davnog sna.

Danas stojim na Olimpu mojih praotaca. Na vrhu planine iznad koje u  zlatnom oblaku počiva naše davno vjerovanje.  

Krenuh niz planinu, da uđem u život da se u dolini gdje počinje život probudim iz djetinjeg sna. Zaustavih se u trenutku buđenja podno planine i pričinja mi se da u vjetru čujem glas istine.
"Ovdje ćeš pronaći ključ prapočetka postojanja. Ovdje se sjedinjuje nebesko i zemaljsko carstvo u kojem si rođena."
"Kako ću to osjetiti?"
"Zatvori oči i uši i gledaj i slušaj srcem."
Poslušah vjetar. S vrha planine se k meni spusti neki nepoznati osjećaj.
"Što li je ovo što osjećam?"

"To vi nazivate anđeosko - ljudsko poklapanje, ali to je dokaz i obećanje u isto vrijeme." glas dolazi s neba.
"Dokaz i obećanje?"
"Dokaz da je tvoja misao došla s neba i obećanje da ćeš se kao misao jednom ovamo vratiti."
"Zar je ovo središte univerzuma?"
"Ovo je središte kotača u kotaču svemirskog vremenskog stroja. Ovdje ćeš čuti misli svojih pradjedova i prepoznati dobre duše umrlih očeva." glas postajao simfonija univerzuma.
"To su anđeli." prisjećam se priče o anđelu čuvaru.
"To su vile i vilenjaci, oni su znamenja tvoje prošlosti."  

Zatvorih oči da mogu budna sanjati.
Tražeći vile lutalm Mosorom, Biokovom, Velebitom i susrećem začarane vile na Tulovim gredama, zaustavljam se na Crljenim stinama više Brista, u Omiškoj klisuri, odmaram u vrtu Velebitskih vila na otoku Jabuka, a onda krećem do Stubice gdje se, u viru Koritnjaku, vile uvečer kupaju u kamenom koritu.

Čini mi se da čujem njihove glasove u vjetru i u pticama, u šumovima mira i žuboru vode koja  dolazi iz zemlje, naše zemlje.

"Kada se zatamni nebo zimskim mjesecima, vidim ih uistinu u oblacima, vidim zvjezdanu prašinu i blješteće oči neba, vidim zvjezdanu maglu i u njoj vječno sjajećih sedam Atlasovih kćeri. To su Plejade." šapćem vjetaru.

"To nisu Plejade, ono što ti vidiš u zimskim mjesecima su Perunove kćer."
"Ali ja sam drugačije učila."
"U Japanu ih zovu Subaru."
"Kako se zovu Perunove kćeri?"
"Ladarice"

Sedam vila Ladarica proljećem nestaju sa horizonta i od Jurjeva do Ivanja hodaju selima i slave s pukom davna sjećanja. Ivanjska noć je kruna tog slavlja, u njoj se ugnjezdila jedna jedina misao. Osjećam  želju da početkom ovoga ljeta preskočim Ivanjsku vatru i poletim ka izvoru sna.

Prisjetih se priče o vilinskim pjesmama koje zamame djevojku i ona postane vila. Sjećam se da sam kao djevojčica poželjela čuti tu pjesmu i nestati u vilinskom svijetu. Često sam prije spavanja prisluškivala vjetar i nadala se. Prevarena snom, jutrima sam vjerovala da sam bila dio priča koje sam slušala.

A onda vile nestadoše u oblacima, a kroz cijelu šumu odjekuje samo ljudska riječ, tiho kao lopov svima se uvlači u srce i krade ono najvrijednije. Ono jedinstveno, ono naše jedino. Riječ krade snove i vizije, krade želje. Krade ono što jesmo.
Riječ nas poistovjećuje sa vjernicima. Svi postajemo isti. Čini nam se da razlike nema. Izdali smo san i sada molimo priznanje.
Europa, ugnjetavana jednoumljem onih koji su imali moć, stvori nejednakost građana djeleći ih na puk i vlastelu. Samo nam se činilo da smo svi isti.

Vlastela vlada i trguje, puk služi i strahuje. Zbog riječi, koja nas je učinila vjernicima u njenu nadnaravnu snagu, buknuše ratovi koji se proširiše Europom, tri Boga zavladaše plemenom koji se tražeći mjesto mira spustio na more.

 

Stoji grad na hridi južnoga mora, aristokratska republika u kojoj dio dotadašnjeg puka ulazi u palače, preuzima vlast i odijeva se svilom i satenom. Zatvorivši se zidinama odvojiše se od doline koja ih je hranila.   Osluškujem vjetar i čujem Kaštelanovu "Jadikovku kamena".

"Vratite mi dušu da budem ono što sam bio
kameno nebo puku kojeg kao i mene osudiste.
Odvojiste me od majke, od kamenjara, od doline sna,
od vrulje koja me pojila, od cvijetova koji me hraniše,
od vila koje me svojim stopalima milovaše.
Vratite me zvjezdama da kao golubice na mene slijeću,
da se kao vile po mojim hridima do lomača ponovo spuštaju.
Vratite mi dušu da ponovo budem ono što sam bio,
kameno nebo puku kojeg ste kao i mene osudili."


Na blagim padinama Mediterana, izvan kamenog obruča koji moli za pomilovanje, ostadoše pastiri i stada, dobri ljudi koji su sadili lozu i veselili se njenom dozrijevanju. Stoljeća prolaze i tračak sunca zasja nad gradovima. Epoha pomilovanja sna nam još jednom otvara vrata povratka ka izvoru.  

 

Renesansa sna, to davno proljeće nas je pozivalo na buđenje iz tame i straha vremena tihih lomača.

Vraćajući čovjeka na pijedestal vrijednosti nova epoha je utirala put današnjoj misli. Njegujući materinji jezik sinovi našeg naroda su, zaustavljeni u trenutku istine o porijeklu, probudili ponovo vile i vilenjake koji su, zatomljeni iza crkvenih dogmi i zabrana, snivali stoljetni san. Nastajala su djela kojima su opjevali domovinu i njenu ljepotu.

Marin Držić, najpoznatiji pisac iz aristokratske republike je prije Shakespeare- vog "Sna ljetne noći", "Tirenom" vratio vile među puk, a Petar Zoranić, najpoznatiji renesansni građanin grada sa pet bunara je u "Planinama" susretao vile koje su mu pomogle da opjeva ljepotu trava na padinama i svježinu izvora, pjevanje ptica i ljepotu sna koji mi danas živimo.
Oživljujući kamen i dozivajući vile pjesnici renesanse su poželjeli probuditi Europu iz Trnoružicinog sna, poželjeli su da se rodi princ koji će je svojom ljubavi vratiti na početak.   Ali vlastela i kler unutar zidina, nesposobni da čuju jadikovku kamena, iznevjeriše vile, nezaustavljivi u svojoj pohlepi krenuše ka sjaju neke nove istine, koja se još uvijek krila iza sjaja pozlećenih oltara u odorama onih koji su nametali neznanje da bi utrli porijeklo.

Galebovi još uvijek slijeću na kamenu kosu tražeći u vjetru toplinu nekadašnjih vjerovanja i na kamenu susreću sudbinu prodanih duša.   Šume nisu propjevale iako su pastiri frulama dozivali vjetar sa planina. Zlatno doba se nije vratilo, a život se nastavio i traje još uvijek. Mi nesvjesni da smo još uvijek podjeljeni na vlastelu i puk, na one koji odlučuju i one koji vjeruju, gledamo prema zapadnom nebu i čekamo priznanje.

• Priznanje čega?
• Da smo "Božjom željom" rođeni u najljepšoj uvali svijeta?
• Da smo već samim rođenjem zauzeli mjesto za stolom na gozbi bogova?
• Da posjedujemo dušu koja je jačala na kamenjaru sna?
• Da smo bliži "Europinom rođenju" od mnogih koji odlučuju?  

Mi čekamo priznanje a život, tako jednostavan i lijep, nam se smješi ljepotom izlazećeg i zalazećeg sunca u uvali naših dječjih snova.  

Znaju li oni koji odlučuju odgovor na vječno filozofsko pitanje:

Što je život?

Možda se odgovor doista krije u rečenici Calderona de la Barca "Život je san"