Dolazim u vaš ormar!

 Ja sam živi talent za izmislit u hipu neki novi biznis, ali sam uz to i Jack-of-All-Trades, Master-of-None, kako kažu Amerikanci. Razumiješ se u sve i sva, a onda od svega toga ništa.

Između sijaset diploma i svjedodžbi o završenom ovom i završenom onom - predugo bi trajalo da ih sve nabrajam, a i pitanje bih li ih se svih sjetila - imam i kvalifikaciju za krojačicu.

Kako sam do nje došla? Preko moje susjede koja je predavala na tekstilnoj školi. Ona je, naime, pravilno zaključila da bi mi kvalifikacija dobro došla jer je vidjela i svjedočila kako godinama zajedno s majkom i sestrama šivam, pletem, kukičam gotovo svu  našu odjeću. Ukrašavam bojama i crtežima tada sivu i bezličnu obuću...Pa nisu me prijatelji bez veze zvali

“šminkerica”!

Imale smo u to davno doba pravu malu manufakturu u obiteljskom stanu: dvije šivaće mašine, dva stroja za strojno pletenje, gomile vrpci, ciferšlusa i konaca...pune ormare tkanina i štrenica  vune i pletaćih igala...

Ja sam inače već u drugom razredu gimnazije završila Bagatov tečaj krojenja i šivanja koji se održavao na tadašnjem Trgu Republike u Zagrebu pa sam znala kako izvaditi i sama iskomponirati neki kroj...Oh, kakvi su to bili kreativni dani! Prohujali s vihorom...Danas mi se gadi zašiti otpali gumbić ili lakom premazati  očicu na najlonki...pravi sam

potrošač...nosim...derem...bacam u smeće...

I predloži mi susjeda da dođem polagati kvalifikaciju za krojačicu i ja to obavim i spremim svjedodžbu s drugima...

Međutim, što god u životu naučili, to morate primijeniti. Inače vas kopka iz podsvjesti  i ne da vam mira. Tako i ta kvalifikacija.

Upoznam ja nedavno Iridinu kćer, vrijednu Anu koja završava tekstilni fakultet. I odmah mi sine ideja i odmah joj predložim da krenemo zajedno u biznis.

Dijete je to srećom ispravno shvatilo i zaboravilo cijelu stvar.

A biznis bi se inače  sastojao u sljedećem: išle bismo ženama u ormar!  Dojadilo mi je naime gledati na ulicama Zagreba totalnu žensku neinventivnost u vezi s odjećom.  A sigurna sam da svakoj doma ormar puca od krpica dok kukaju kako nemaju što staviti na se.

Ana i ja bismo dogovorile seansu razgledanja sadržaja ormara. Zatim bismo izvukle razne kombinacije i predložile klijentici razne mogućnosti, promjenu stila odjevanja, dodatke, mala prekrajanja i preinake...sve to za dobre pare i naše uloženo vrijeme. A lijepo bismo se naigrale modnih revija!

I dalje mislim da je ideja genijalna i da bi se s njom trebalo pozabaviti. Pozivam vas da i vi zavirite u svoj ormar, pa ako je krcat, a nemate što staviti na sebe, ne očajavajte! Pozovite Anu i mene da sredimo stvar!

I požurite! Naime, već me progoni ideja o fotografskom zanatu, a krenem li u fotografiju, ne znam kad ću naći vremena za vaš ormar.