Kaze se da Zapadna filozija nosi “teret Boga”. Pocetkom ovog stoljeca kroz filozofije Nietzschea, pa onda I derivirane filozofije marksizma I egzistencijalizma pokusalo se Boga udaljiti s filozofske scene. No usprkos tome filozofija religije I sva tematika koju ona pretpostavlja u suvremenom se misljenju opet pojavljuje centralnom temom. U tom rasponu koji vremenski obuhvaca nekih tridesetak godina izdane su u Americi brojne knjige I radovi teoretskog I filozofskog karaktera koji obraduju ovu tematiku. No, iz tog mnostva radova samo je nekolicina zadovoljavajuca sa stajalista teizma Na ovom mjestu posebno cemo istaknuti nekoliko problema koji su upravo fundamentalnima za filozofiju religije od kojih ce neki opet biti predmet ove rasprave. Na suvremenoj sceni filozofije podjednako kao I filozofije religije nekoliko je neodloznih pitanja koji koncentriraju samu bit problema: Prvo, postoji li zbiljska osnova religijskog iskustva odnosno kazemo da ljudi imaju iskustva koja opisuju kao religiozna no postoji li zbiljski transcedentni objekt tih iskustava ili je taj objekt odnosno Bog potpuno iluzoran I sasvim imaginaran dakle proizvod nase fantazije I covjekove moci uobrazavanja. Drugo, egzistira li umska osnova za vjerovanje u Boga, moze li se egzistencija Boga dokazati ili opovrci racionalnim argumentima, odnosno da li ima valjanosti u dokazima teizma. Da je ova problematika centralnom sa stajalista filozofije religije najbolje potvrduje diskusija sto se razvija jos od Platona I Aristotela do danas u pitanjima I razmatranjima jednog Plantinge, Malcolma I drugih. Trece, bez obzira na iskustvenu ili umsku osnovu naseg vjerovanja u Boga postavlja se pitanje da li je uopce moguce smisleno govoriti o transcedentnom bicu ili ,drugim rijecima, kakvo znacenje imaju rijeci kada su one otrgnute iz svoje empirijske osnove I primijenjene na neko transcedentno bice izvan svijeta. I konacno, s obzirom na tvrdnju da egzistira Dobro I Mocno Bice izvan svijeta kako onda objasniti samo Zlo? Ako je Bog Dobar zasto je dopustio ovu posast Zla? A ako je pak opet Mocan, zasto ne nadvlada Zlo? Mnogi su se u filozofiji kao I teisti uopce pitali o ovim temama no nikada ne dajuci adekvatne odgovore ili su pak ti odgovori bili rezultat kompromisa kako filozofske tako I religijske naravi. Nama danas stoje na raspolaganju mnostvo antologija I tekstova u kojima se na ova pitanja pokusava odgovoriti sa pozitivnog filozofskog stajalista I sa gledista suvremenog teizma. Stoga smo uvjereni da pojedinacne kritike tih gledista nisu dostatne jer filozofija podjednako kao I religija odnosno kao ona koja sadrzava vjeru u egzistenciju Boga kao savrsenog, nuznog I vjecnog Bica mora na suvremenu scenu uci sa vlastitim pozitivnim I obuhvatnim dokazima. Stoga I jest zadatak ove rasprave ispitivanje osnovnih premisa teistickih dokaza, dakle istrazivanje duha suvremenog teizma kako bismo predocili osnovne proturjecnosti I probleme sa kojima se suocava svako teisticko misljenje. Mnogi filozofi I istrazivaci s podrucja filozofije religije prije nego sto dodu na problematiku dokazivanja osnovnih I centralnih istina religije, egzistencije Boga I besmrtnosti ljudske duse, raspravljaju jedno principijelno pitanje a to je da li je razumom moguce dokazati ove dvije centralne istine svake religije bez kojih one prestaju biti to sto jesu: pozitivan odnos I sveza duhovne naravi izmedu Covjeka I Boga. Drugim rijecima oni postavljaju pitanje o vrijednosti filozofskoteoloskih dokaza. S obzirom na ovu centralnu tematiku filozofije moguce je aktere svrstati u tri grupe. Jedni tvrde da se istinitost ovih tvrdnji moze razumom dokazati I to tako sigurno kao sto je matematicka znanost kadra dokazivati svoje istine. Ti dokazi nisu eksperimentalne prirode dakle oni nisu empirijske prirode u jednom strogom smislu rijeci vec je rijec o logickom dokazivanju iz nesumnjivih premisa koje su racionalne po svom osnovnom karakteru. Najuvjerljivije dokaze ovakve vrste dala je racionalisticka filozofija pocevsi od Anselma I Descartesa. Dakako, tu takoder spadaju filozofi skolasticari I neoskolasticari, zatim mnogi filozofi koji djeluju prije Kanta kao Newton, Leibnitz I drugi. U drugu skupinu filozofa I teologa spadaju oni koji ne drze da je moguce racionalno dokazivati Bozju egzistenciju. Bog je ne samo po svoj biti nego I u svakom pogledu toliko daleko iznad ljudskog razuma da se ne mogu navesti nikakvi racionalni dokazi koji bi mogli osvjedociti Bozje postojanje. Tu spadaju mnogi filozofi, prije svega filozofi skeptici, agnostici, intuicionisti, mistici, pozitivisti, a u izvjesnom smislu I svi oni koji pripadaju filozofskim skolama materijalizma. I ma koliko se ovi filozofi razlikovali u pogledu pojedinosti I u pogledu osnovnih ucenja oni su jedinstveni u poimanju mogucnosti dokazivanja Bozje egzistencije. Oni tvrde da se Bozje postojanje ne moze razumom dokazivati. Dakle, svi su oni mahom protiv racionalne teologije iako svi nisu protiv religije I vjere u Boga. I tu s obzirom na filozofsko ucenje postoje goleme razlike tako da mozemo razlikovati ekstremne protivnike vjere I svake religije kao I one umjerene ili pak filozofe I teologe koji vjeruju u Boga. Ekstremni protivnici racionalne teologije kao I svake druge teologije, religije I vjere uopce jesu oni filozofi koji pripadaju skolama materijalizma bilo da je rijec o vulgarnom materijalizmu ili onom znanstvenom. Oni ne samo da dokaze o egzistenciji Boga smatraju nemogucima nego naprotiv tvrde da je svaka vjera besmislena jer prema njima Bog uopce ne egzistira. No I s obzirom na materijaliste moguce je uociti izvjesne momente razgranicenja. Za razliku od ozbiljnih materijalistickih filozofa I znanstvenika koji su svjesni toga da prirodna matematicka znanost I filozofija ne raspolazu nikakvim znanstvenim dokazima da Boga nema, postoji i Iakozvani vulgarni ateizam koji uznastoji dati dokaze za to nepostojanje. Posve je razumljivo da ateizam ovakve vrste nema nista zajednicko s prirodnom znanoscu I filozofijom. Vecu mjeru rafiniranosti ali sa velikom dozom neprijateljstva ne samo prema racionalnoj teologiji nego I prema religiji pokazuje pozitivizam. Pozitivisti vjeruju samo u ono sto se moze pozitivno, dakle eksperimentalno, matematickom metodom dokazati. Kako Bog nije objekt koji bi bio podlozan opserviranju I laboratorijskom promatranju,niti matematickom proucavanju I provjeravanju, to ne moze biti rijeci niti o kakvoj racionalnoj, znanstvenoj teologiji I njenim dokazima o Bogu. Kako medutim, pozitivisti vjeruju samo u ono sto je pozitivno I sto je pozitivnom znanoscu dokazano to onda u svijesti pozitivista nema mjesta niti za najmanju vjeru u Boga. Mozda je najbolji primjer slucaj Carnapa koji je prvotno stajao na gledistu mirne koegzistencije “tako heterogenih sfera” kao sto su pozitivna znanost I religija, a kasnije presao u “hladni rat” protiv metafizicke realnosti i svake vjere . Bog I dusa dakle prema pozitivizmu ne postoje. S Carnapom usko je u svezi bihevioristicka psihologija Skinnera koji je drzao da je psihicke procese moguce fizikalno objasnjavati I to na nacin da se ono mentalno pojmi iskljucivo kao “crna kutija” sto ne smije ulaziti u objektiva psiholoska razmatranja.No ovdje je po srijedi I jedno razilazenje s vulgarnim ateizmom zbog kojeg je pozitivizam ipak nesto blazi u svojim stavovima o egzistenciji Boga. Ako covjek treba vjerovari samo u ono sto je pozitivno, eksperimentom I matematikom dokazano to onda prije nego sto se povjeruje u ateisticku dogmu da Boga nema, treba imati za tu tvrdnju pozitivne dokaze. Daleko blazi stav spram religije pa I vise dosljednosti pokazuje agnosticizam Kantove skole. I agnosticizam je kao I prethodna dva pravca odlucan protivnik racionalne teologije I dokaza Bozje egzistencije. Tu prije svega imamo u vidu Kanta I njegovu Kritiku cistog uma u kojoj su navedene poteskoce svakog racionalnog dokaza za Bozju opstojnost. Ali on je takoder I protivnik borbenog dogmatskog ateizma. To je narocito jasno izrazeno kod Kanta u njegovoj vec spomenutoj Kritici gdje on odbacuje dokaze O Bozjem postojanju kao znanstveno I filozofski nedostatne ali isto tako on se odnosi I prema svakom pokusaju dokaza da Bog ne postoji. Prema agnosticima izrazeno najbolje kod Kanta I njegovoj Kritici cistog uma, moze se znanstveno tvrditi samo to da mi o stvarima koje nadilaze nase iskustvo, dakle niti o Bogu niti o dusi, ne mozemo pozitivno znati da li egzistiraju niti da li ne egzistiraju, a vjera moze imati samo prakticku vrijednost a nikada znanstvenu izvjesnost I sigurnost. Vjera moze psiholoski biti utemeljena samo na praktickoj I voljnoj strani naseg zivota. Ukratko, u agnosticizmu I religija I ateizam mogu biti stvar volje nikako razuma I pozitivnog znanja. Razum je u pitanjima o istinitosti ili neistinitosti religije ili ateizma potpuno nemocan, vezan antinomijama. Zbog tog agnostickog stava prema racionalnoj teologiji I metafizici uopce razumljivo je veliko negodovanje neoskolastika protiv Kanta I Humea I uopce protiv predstavnika skepticizma I agnosticizma. Za neoskolasticare Kant je “poslanika sotone “ “ateist” a njegova je filozofija “hladno cudoviste”. Blize religiji od agnosticizma stoji voluntarizam, Jamesov pragmatizam I Bergsonov intuicionizam. Ti pravci samo su protivnici intelektualizma u filozofiji a pogotovo u religiji, ali nisu I protivnici religije. Prema njima dokazi za egzistenciju Boga nisu moguci, ali isto tako nisu niti potrebni. Religiozni covjek Boga neposredno upravo intuitivno osjeca. On takoreci zivi sa Bogom u mistickoj ekstazi I neposredno ga dozivljava. Tako dakle bergsonov intuicizam ne samo sto nije stvarno protivan religiji nego se na tom fundamentu cak moze zidati odredena vrsta apologetike. Tako doista Bergsonovu filozofiju neki filozofi a posebno teolozi upotrebljavaju za apologetske ciljeve. Najzad trecu skupinu sacinjavaju oni filozofi I teolozi koji zauzimaju sredinu izmedu ove dvije krajnje skupine. Oni naime drze da se egzistencija Boga ne moze demonstrativno, striktno dokazati kao sto to tvrde skolasticari ali se moze dokazati odnosno mogu se navoditi racionalni argumenti za opravdanje vjere u Boga I stvaranje uvjerenja u istinitost religije. Ti argumenti nemaju vrijednost racionalnih dokaza ali nisu bez vrijednosti jer su daleko temeljniji od ateistickih prigovora I hipoteza. Dokazi Biblije Biblija nigdje ne navodi logicke dokaze za Bozju opstojnost.Iako ih ne navodi u formalnologickom I silogistickom obliku ipak ona iznosi misljenje iz kojih jasno proizlazi da su sa njena gledista takvi dokazi ljudskom razumu jasni, pa dakle I moguci. Evo nekoliko takvim citata: u Djelima apostolskim u poglavlju 14 red 8 do 17 citamo: “U Listri sjedio neki covjek bolesnih nogu. Nika nije hodao, bijase hrom od majcine utrobe. Dok je Pavao govorio ovaj ga je slusao. Pavao uprije u nj pogled I kako opazi da ima vjeru tako da moze ozdraviti, rece mu jakim glasom: “Uspravi se na noge” on skoci I prohoda. A mnostvo naroda koji vidje sto Pavao ucini zavika likaonski : “Bogovi su u ljudskom obliku sisli k nama.” I nazvase Barnabu Zeusom a Pavla Hermesom jer je Pavao vodio rijec. A svecenik Zeusa cije je svetiste bilo pred gradom dovede junce s vijencima do gradskih vrata I htjede zajedno s narodom prinijeti zrtvu. Ali kako to docuju apostoli Barnaba I Pavao razderu haljine svoje te skoce prema narodu vicuci glasno ; ’’Ljudi sto to cinite? I mi smo smrtnici kao I vi! Ali vam kao Radosnu vijest donosim zapovjed da se obratite od tih ispraznih stvorova Zivome Bogu koji stvori nebo, zemlju, more I sve sto je u njima. On je u proslim narastajima pustio sve pogane da idu svojim putevima, ipak nije nikada prestajao davati svjedocanstvo za samoga sebe svojim dobrocinstvima dajuci vam s neba kisna I plodonosna vremena I zasijuci srca vasa jelom I veseljem.” Ovo zaista nije logicki silogizam ali su u ovim rijecima ocigledni tragovi kozmoloskog I teleoloskog dokaza izlozeni na najpopularniji nacin. U Psalmima 19 (18) redak 2 citamo: “Neka slavu Bozju kazuju navjesta svod nebeski djelo ruku njegovih” tako psalmist dozivljava utisak koji priroda posebno nebeski svod ostavlja u njemu. Njegovom razumu nebesa jesu ono bitno I za njega je upravo nebeski svod nesumnjivi dokaz za egzistenciju Boga. I ne samo za njega nego I za svakoga tko moze promatrati nebesa kao sliku zivoga Boga. Istina egzistencije Boga u razumu jest dostupna I jasna tako da pisac psalama naziva bezumnikom onoga koji ne vjeruje rijecima: “Bezumnika rece u srcu Nema Boga” Ove rijeci koje citamo u Psalmu 14 redak 1 ne samo da su uvreda za bezbonike nego su one I vrlo znacajne prema svome smislu. Bezuman nije onaj covjek koji bi sumnjao u nesto o cemu nema dovoljno dokaza nego naprotiv koji ne moze ili nece da pojmi ni najjasnije dokaze. Samo takav covjek je bezuman. Ako Biblija tako naziva bezboznika to jest onog koji porice egzistenciju Boga to onda znaci da Biblija smatra dostupnom istinom postojanje Bozje. Slicna upravo ista misao izrazena je u Knjizi mudrosti 13 poglavlje 1: “Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznase Boga, oni koji iz vidljivih ljepota ne mogu spoznati onoga koji jesu – nisu kadri prepoznati umjetnika po djelima njegovim.” Jer prema svjedocanstvu iste Biblijske knjige u retku 5 stoji: “Prema velicini I ljepoti stvorova mozemo po slicnosti razmisljati o njihovu Tvorcu.” Po poimanju Joba vidljiva priroda je svjedok Bozji I kadra je svakoga pouciti istini da Bog postoji: “Ali pitaj zvjeri I poucit ce te, ptice nebeske pitaj I razjasnit ce ti. Od stvorenja sviju koje ne bi znalo da je sve to Bozja ruka ucinila.” Ovo stoji zapisano u Knjizi Job u poglavlju 12 u retku 7-9. Ovim rijecima je u Knjizi izrecen kosmoloski I teleoloski dokaz o postojanju Boga sto ce se vidjeti kada te dokaze budemo izlagali. Istu misao kosmoloskog dokaza sazeto izrazava I prorok Izaija rijecima, u poglavlju 40 redak 26. “Podignite oci I gledajte: tko je to stvorio? Onaj koji na boj izvodi vojsku njihovu I koji ih sve zove po imenu.” U Novom zavjetu apostol Pavao iako je imao izravna Isusova otkrivenja, dakle neposredna nadnaravna javljanja sile I egzistencije Bozje, ipak ne zanemaruje niti prirodnu spoznaju o Bozjoj egzistencijim iz promatranja ovog svijeta. Pored onoga sto smo vec naveli gdje on tvrdi da Bog sebe nije ostavio neobjavljena evo jos nekih njegovih tvrdnji o tome da se Bog I preko prirode otkriva ljudima. Pisuci o dubokom padu mnogobozaca u besmislenost mnogobostva I u duboki ponor grijeha , on tvrdi da su oni ipak mogli znati za pravog Boga “jer njima je ocito ono sto se moze doznati Bogu: Bog im je to zapravo objavio. To je Poslanica Rimljanima poglavlje 1 redak 19. A u Poslanici Hebrejima iznosi srz kozmoloskog dokaza pisuci u 3 poglavlju redak 4: “Zbilja svaka kuca ima graditelja, a graditelj svega jest Bog,”. Naposljetku prema tvrdnji Biblije Bog je toliko blizak covjeku da mi u Bogu zivimo, krecemo se I jesmo kao sto je to zapisano u djelima Apostolskim poglavlje 17 redak 28. Tako dakle iako se Biblija ne upusta u silogisticko dokazivanje egzistencije Boga, iako nam mnogo puta naglasava beskrajnu uzvisenost I svetost Bozje Biti koja prevladava moci ljudskog shvacanja I ljudske logike,ipak kada je rijec o istini egzistencije Boga, Biblija otvoreno svjedoci da covjek svojim umom moze doci do pune istine promatranjem vidljiva svijeta. Dva fundamentalna stava Sada, imajuci na umu ova odredena preliminarna razmatranja, svoju paznju mozemo usmjeriti na nase glavno pitanje a to je ono koje se tice postojanja Boga. To je ocigledno prvo glavno pitanje I najznacajnije pitanje naseg proucavanja jer ako Boga nema onda nema niti potrebe da nastavljamo sa nasom pricom. Ovo je takoder fundamentalno pitanje jer na njemu pocivaju sva ostala pitanja. Stoga zapocnimo, imajuci u vidu sve nase sposobnosti I fizicke I mentalne I uopce duhove, jednostavnim pitanjem ima ili nema Boga. S biblijskog je stajalista Bog vjecno bice koje je svemoguce, sveznajuce, sveprisutno, sveto, pravedno I milostivo. On nije samo Prvi Uzrok vec I Bice koje nadgleda univerzum. Ukoliko nismo uvjereni da Bog postoji, bespredmetno je govoriti o stvaranju ili biblijskom nadahnucu ili cudima ili o Isusovoj bozanskoj prirodi. Ovdje cemo paznju usmjeriti na dokaze koji podupiru ideju da Bog egzistira. Negdje u prvoj polovini 19 stoljeca uvazeni religijski komentator Adam Clark daje ovakav opis Boga: “Stoga mozemo dati, onoliko koliko to ljudske rijeci smiju pokusati, opcu definiciju tog velikog Prvog uzroka: Vjecno, nezavisno I samosvojno Bice, Bice cije nakane I djela izrastaju iz njega samoga, bez vanjskog motiva ili uticaja: on koji je apsolutan u vlasti, najcisci, najjednostavniji, najduhovniji od svih biti, bezgranicno dobrohotan, dobrotvoran, vjeran I svet, uzrok svih bica, oslonac svih stvari, beskrajno sretan jer je beskrajno savrsen I vjecno samo-voljan, bez potrebe za icim sto je stvorio:neogranicen u svojoj velicini, nezamisliv u svom nacinu postojanja I neopisiv u svoj bitnosti, znan cijelosti jedino sebi jer beskrajni um moze obuhvatiti jedino samog sebe, rijecju, bice koje zbog svoje beskrajne mudrosti ne moze grijesiti ili biti zavarano I zbog koje svoje beskrajne dobrote moze ciniti samo ono sto je vjecno pravedno, ispravno I dobro. Citaoce, takav je Bog Biblije, no koliko samo drugaciji od Boga vecine ljudskih vjera I shvacanja.” Na pocetku nase rasprave o Bozjoj opstojnosti moramo obratiti paznju na dvije protivne hipoteze. Dakako hipoteza je ideja o tome kakve bi stvari mogle biti prema preliminarnom ispitivanju situacije, no ne tako adekvatno podrprta da bi bila teorija u pravom smislu a zacijelo ne jos I dokazljivi zakon. Htijenja Bozjeg postojanja Nasu prvu hipotezu naveo Sigmund Freud , becki psihijetar koji je opcenito poznat kao otac psihoanalize u svoj knjizi “ Buducnost jedne iluzije”. On dokazuje da je religija tek projekcija zelje. On kaze da “tamo nema nicega” misleci da Boga nema. Freud je mislio da je covjek zbog svojih strahova razvio ideju o zastitnickom ocu. On je vjerovao da je covjek stvorio Boga a ne da je Bog stvorio covjeka. Prema Freudu tri su glavna uzroka koja su navela covjeka da projicira ideju o zastitnickom, nebeskom Ocu. Prvo, covjek strahuje pred nepredvidljivoscu, bezlicnoscu I nemilosrdnoscu prirode koja ga tlaci gruboscu. Freud je mislio na takve pojave kao sto su glad, bolest I slicno. Kao konkretan primjer moze posluziti urodenik s Otoka Juznog mora koji cuje podrhtavanje zemlje I vidi kako ugaseni vulkan daje znakove ozivljavanja. Nemocan da pobjegne sa otoka, nemocan da ugasi vatru iz vulkana I nemocan da zaustavi tekucu lavu on pada nicice I moli se nekom nadnaravnom bicu da zastiti svoju obitelj, njegov posjed I njega samog. Prema Freudu, ove velike, mocne, destruktivne sile prirode uzrok su covjekovog htijenja neke sile, moci, bica koje bi ih moglo kontrolirati. Drugo, Freud je dokazivao da covjek strahuje zbog svog odnosa sa drugim ljudima. Ljudi se cesto odnose nepredvidljivo, grubo I nepravedno jedni prema drugima. Stoga kada se covjek nalazi u opasnosti ili je ugrozen od drugog covjeka on projicira svoju zelju za postojanjem suca koji je dovoljno velik I mocan da utjeruje vrsenje pravde. Tako nastaje bozanski zakon. On je tanana projekcija zelje za poretkom stvari. Ukratko, covjek osjeca potrebu za vrhunaravnim sucem koji ce zastiti njegova prava I brinuti se da pravda pobjeduje. Trece, Freud je dokazao da je covjek svjestan sa stanjima stvari sve vise da ce nestati I umrijeti. Covjeku je tesko prihvatiti tu cinjenicu da ce umrijeti. Besmislenost postojanja, razaranje njegovih nada, neispunjavanje njegovih snova I njegovo vlastito mentalno I fizicko propadanje namece se njemu. U vecini kultura covjek pokusava odstraniti svaki spomen na smrt I pokusava izgledati I djelovati koliko je moguce mlad. Ovaj strah, kaze Freud, stvara zelju za religijom. Ovdje je prisutna ideja o Ocu I vracanje njegove djece u nebo gdje ce zauvijek biti dobro. Freudovo je argumentiranje djelotvorno. Zapravo, kada prvi put cuje te tvrdnje osoba se moze osjecati nadnaravnom I cak zakljuciti da na njih nema odgovora. Medutim, moramo ukazati na to da je cijelo ovo objasnjenje zivota frojdovska psihologija, samo frojdovsko tumacenje nacina kako covjek misli o svijetu. Ono je jedna hipoteza a ne stvarni pokazatelj ili dokaz. Ono je tek jedna moguca hipoteza za objasnjenje nacina kako stvari u svijetu funkcioniraju I kako covjek razmislja. U svom najjednostavnijem obliku ova hipoteza drzi da je covjek slab I nedorastao mnogim zivotnim situacijama I da zato zeli Bozje postojanje kako bi ga Bog zastitio I drzao u sigurnosti. Zapitali bismo: da li cinjenica da covjek treba I zeli Boga doista opovrgava tezu da Bog postoji? Ovu hipotezu mogu, na primjer, ovako ispitati; imam tri sina koji osjecaju potrebu za ocem koji ce se pobrinuti za njihove fizicke potrebe I koji ce se pobrinuti da se snadu u zivotu. Oni zele oca. Oni osjecaju potrebu za ocem. Prema tome, ja ne postojim vec sam proizvod njihova prizeljkivanja. No cinjenica je da ja doista egzistiram. Njihovo htijenje I potrebe za mnom ne uzrokuje ni moje postojanje ni moje nepostojanje. Stoga covjekovo osjecanje potrebe za nekom zastitom pred nemilosrdnoscu prirode, nemilosrdnoscu drugih ljudi I propadanjem koje dolazi s godinama I smrcu ne dokazuje niti da Bog postoji niti da Bog ne postoji. Radi se o tek mogucem objasnjenju koje jos nije potkrijepljeno podacima neophodnim za stvaranje dokaza. Nadalje, razmotrimo suprotnu hipotezu: Covjek zeli da Bog ne postoji. Vjerujemo da mozemo uspjesno braniti tezu da moderni covjek doista zeli da Boga nema. Ona bi glasila otprilike na slijedeci nacin. Covjek se uvelike dici sobom I svojim postignucima. On gleda oko sebe I raduje se svojoj moci da prelazi oceane I kontinente. On je gospodar cak I najvisih planina I najdubljih mora. Moze nositi sa hladnocom Anktartika I sa vrucinom Sahare. Za djelic sekunde moze uspostaviti razgovor I slati slike do najdubljih kutaka zemlje. Moze se vinuti u svemir I sletjeti na Mjesec sto je slozeno znanstveno postignuce koje je gotovo izvan domasaja rasudivanja vecine ljudi. Covjek moze putovati ispod zemlje, morem, kopnom, zrakom, pa cak I svemirom I to vrlo uspjesno I brzo. Moze graditi velike gradevine, velike mostove, slozene kompjutere I nebrojene druge strojeve koji obavljaju poslove umjesto njega. Covjek je naucio kako ce sacuvati zvuk na magnetnoj traci, kao sto je naucio I kako ce sacuvati slike na filmu. Mehanickim procesima covjek moze projicirati vlastite prirodne sposobnosti poput hodanja, slusanja, gledanja, govora I slicnog. Primjenom razvijene medicinske znanosti covjek moze lijeciti mnoge bolesti, nadomjestati istrosene organe u ljudskom tijelu I opcenito produziti svoj zivotni vijek. Gotovo da ne postoje granice covjekovih moci. Stoga je covjek u nasem stoljecu sklon misliti da je samodostatan, nezavisan I bez ikakve potrebe za Bogom. Covjek se moze brinuti za sebe I za svaku svoju potrebu. Covjekov ponos vodi samouznosenju jer je sklon sebe uzdizati kao vlastitog boga. Nadalje u svom ponosu covjek ne zeli biti podreden bilo kojem bozanskom bicu niti ikakvim moralnim, etickim I religijskim restrikcijama koje bi mu Boga nametnuo. On trazi slobodu od svakog vanjskog ogranicenja svojih zelja. Shodno tome on se odaje pukom prizeljkivanju I odbacuje ideju o Bogu. On kaze: “ Bog je mrtav” kao sto je to rekao Nietzsche krajem 19 stoljeca I ta je nihilisticka poruka danas duboko usadena u svijest mnogih ljudi. To ih oslobada svih moralnih I religijskih restrikcija. Moderni covjek izrazito ne zeli vjerovati u Boga iz razloga koje drzi svojim prednostima. Mozda je ovo tek u covjekovoj podsvjesti no to ipak sluzi kao osnova njegovog otvorenog djelovanja u odbijanju religije I opcenito Boga. Na taj je nacin stvoren fundament za njegove sumnje I nevjerovanje. Umjesto da vjernik bude onaj koji tek prizeljkuje kao sto kaze Freud, nevjernik je onaj koji tek prizeljkuje. Mozda bi odmah trebalo priznati da ako cemo tvrditi da je Freudova ideja tek jedna hipoteza isto treba reci I za ideju koju smo netom naveli. Nijedna od ovih hipoteza nije dokazana potpunim racionalnim argumentima. Ovu drugu hipotezu naveli smo kako bismo Freudovom izlaganju oduzeli nesto snage, a takoder I kako bismo istakli da pri odredivanju istinitosti ili neistinitosti neke ideje moraju biti navedeni zbiljski dokazi, a ne povrsno, opcenito razmatranje situacije. Uistinu tek smo sada spremni traziti cvrste dokaze za ideju bozje opstojnosti. Prije nego napustimo ove dvije hipoteze valja ukazati na to da je izuzetno tesko naci nesto sto je apsolutno sigurno jer nas nasa osjetila mogu zavarati. Kada mislimo da pruzamo dokaze mozda zapravo projiciramo vlastite zelje. Izvjesnost je medutim moguca iako je moramo traziti s mnogo pazljivosti. Neki su od najvecih svjetskih filozofa pokazali teskocu pronalazenja pocetne tocke koja je apsolutno I nesumnjivo tocna. Descartes je bio onaj koji je pokusavajuci postici apsolutnu sigurnost u barem dijelic znanja konacno istupio s iskazom : “Mislim, dakle jesam.” Tesko bi bilo poreci da je Descartes pronasao pocetnu tocku u koju moze biti apsolutno siguran. Jednom je drugom prilikom Descartes pisao u svojoj sobi za hladnog zimskog dana I osjecao toplinu iz obliznje peci. Zakljucio je da to nije autosugestija niti puko prizeljkivanje. To je bilo zbiljsko. Toplinu je mogao osjetiti pa je stoga znao da toplina postoji. Slicno tome postoje neke vrste spoznaje koje nam se snazno namecu. Dokazujuci vrijednost hipoteze za vjeru nad hipotezom za ateizam podsjetili bismo da se od vremena Adama I Eve kako citamo u trecem poglavlju Postanka covjek pokusavao od Boga sakriti zbog svojih grijeha, ali se nije imao gdje sakriti. Bijeg od Boga je nemoguc jer je Bog beskonacan. David je u Psalmima pisao: “Kamo da idem od duha tvojega, I kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem, ondje si, Ako u Podzemlje legnem, I ondje si. Uzmem li krila zorina Pa se naselim moru na kraj, I ondje bi me ruka tvoja vodila, Desnica bi me tvoja drzala.” Ocito je David takoder osjecao tu nemogucnost bijega od Boga. To nije isto sto I Freud govori. Religija nije autosugestija jer je covjek cesce zelio od Boga pobjeci nego sto je prizeljkivao njegovo postojanje. Cak je I danas covjek jos uvijek povezan sa Bogom iako od njega cesto zeli pobjeci. Upravo je sveti Augustin rekao: “Thou madest us for Thyself and our heart is restless, until it repose in Thee.” Vjerovatnije je da ce moderni covjek radije bjezati od Boga nego htjeti njegovo postojanje. zlatan gavrilovic kovac