DOBA

 

Prošlo je doba – čuda, ovo je čudno doba

Prošlo je vrijeme smijeha – ovo je smiješno vrijeme,

Bijaše doba – živjeti za mijene,

Sad' je doba – tamnog koba.

 

Doba je kada se vrijednosti prave rastaču,

Doba je galopirajuće zloće.

U čaše života otrove nam toče.

A tada oči tiho zaplaču… dolaze dani samoće.

 

Ipak, sastaju se neka nova lica,

Ceste nisu beznadežno prazne,

Život je dvosmjerna ulica -

Neke su pojavne čudesne, snažne!

Sve više sličnih – a tamo me nema,

S tugom, k'o ranom ljepote,

Ja različitost  tražim, kaplju dobrote,

Otkrivajuć ljudsko,  negdje drijema.

 

U sebi moram pronaći iskru, gorim!

Da, vizija smisla, ne pomirenje, već plamičak.

Po cvjetnim livadama plovim,

Zar je ruža ljepša neg' različak?

 

Tužna su bića u tuđoj sjeni,

Zašto nisu sprijeda? Nešto na savjesti nose,

-               S podmuklošću se ponose.

 

Ljudi u sjeni su prividno – zaštićeni,

Sigurni su samo dok ih netko treba.

Ispred njih su lažni karizmati.

Oni Tvoju sudbinu kroje

-               Živeć' od tuđe sjene, bez boje.

 

Sjene bez ljudi – ništa ne znače.

Ljudi sa svojoj sjenom putuju, zaneseni

-               Ljudi bez svoje sjene – ne zrače.

 

Nikom ništa ne znače, na kraju nestaju – u sjeni.