Suvremena civilizacija, kao i ranije civilizacije, svoje očekivanje prema pojedincu gradi na odnosu izvršavanja zadataka i poštivanju pravila koja je donijela aktualna vlast. Istovremeno, svaki pojedinac svoj odnos prema aktualnoj vlasti gradi na osnovi informacije o vlasti, statusu i uvjerenju da Svevišnjem Gospodinu godi dobra ljudska osobina – poslušno vršenje službe u zemaljskom obliku i ponašanje u skladu s biblijskim pravilima. Na žalost danas malo tko zna tko je Svevišnji Gospodin, a još manje kako Mu ugoditi. Ljudi to ne znaju jer su zaokupljeni materijalnim dobrima i borbom za samoodržanje. Ovakvim se ponašanjem stvara loša posljedica i to je jedan od razloga zašto pojedinci pate u ovom životu. Ovaj vjekovni zakon je lako razumjeti. Ukoliko netko učini  nepravdu ili neko zlo drugome, ispaštat će. Ukoliko učiniš nešto dobro za sebe ili druge, slijedi nagrada i priznanje. To je dobra i loša posljedica. Dobra znači uživanje u materijalnim dobrima, a loša znači da u materijalnom svijetu postoje značajni nedostaci koje mi poput najjačeg magneta privlačimo ako nismo usklađeni s pozitivnim namjerama. Kada nam se dogodi da smo u svojemu htijenju ovozemaljskih vrijednosti zaboravili na zakone napisane u svetim knjigama, pokrenuli smo procese koji narušavaju najprije našu duhovnu usklađenost, što se u početku ogleda u problemima koje osjećamo na fizičkoj razini. Kako u takvim situacijama djelujemo? Najprije se ne prepoznaje problem i ne ponašamo po obrascu uzrok – posljedica – fizička razina. Ne pitamo se o uzrocima i kako ih razriješiti? Svjesni smo samo fizičke razine i narastajuće boli. Sve je veći broj pojedinaca u suvremenom svijetu koji shvaća da se uzroci nalaze na drugoj razini te da njih treba razumjeti i do njih doprijeti radi razumijevanja i potpunog otklanjanja pojava o kojima se uči na fizičkoj razini.

Nastojim razmotriti načelo djelovanja iz neznanja u odnosu na ponašanje pojedinca prema svojim najbližima, iz čega nastaju stanja koja često imaju predznak traumatičnog ili su jednostavni obrasci koje primjenjujemo da bismo opravdali vlastito skretanje s puta koji nam je određen, a koji nismo prepoznali kao onaj koji je za nas upisan. Kroz vlastiti primjer ću ukazati na značaj nepoznavanja majčinskog principa i njegove uloge okidača za razne pojave u mome životu koji mi je, iako u tom razdoblju o ovom bitnom životnom pravilu nisam ništa znala, pomogao da riješim brojne nesporazume.

Za brojne situacije koje su za mene imale traumatično iskustvo s lakoćom sam povod ili uzrok našla u manjku roditeljske ljubavi koji se zrcalio kroz nerazumijevanje roditelja, braće i sestara za moje probleme i patnjom kroz određene događaje koji su obilježili moj život u periodu odrastanja,  a kasnije i u razdoblju u kojem sam i sama bila roditelj. Kada sam počela raditi s klijentima kod mnogih sam uočila isti problem, tako da se moglo zaključiti, bez obzira na generacijsku pripadnost, da veliki broj pojedinaca ima neriješen odnos s roditeljima, što se moglo zaključiti po emocijama koje su klijenti iskazivali u odnosu na svoje roditelje – od ugodnih do onih s neizvjesnim ishodom jer su svoje roditelje još uvijek držali  u predvorju sudnice i očekivali najstrože kazne za njih kada dođu na red. Ovakve situacije zahtijevaju pažljiv i dugotrajan rad s klijentom s ciljem poticanja voljne odluke samog klijenta da posloži i riješi odnos pojedinac – roditelji – suprug – djeca – bliža rodbina.

Još sam u ranoj mladosti u svoju svijest ugradila  misaoni obrazac po kojem su me roditelji izdali i uskratili mi ljubav i povjerenje na koje sam po vlastitu mišljenju imala pravo. Svih me ovih godina boljelo sjećanje na iskustvo kada sam s mnogo ljubavi obavljala poslove za roditelje, braću i sestre, a oni to ne samo da nisu primijetili već mi nisu nikada izrekli niti riječ zahvale. Često su me bez razloga kažnjavali fizički i psihički, namećući mi svoja pravila ponašanja, ne mareći za moje potrebe i volju. Kasnije sam bezbroj puta prebrojavala dane kada sam za porodicu spremala, kuhala, radila ručni rad, a da nisam dobila niti jednu riječ zahvale. Ukoliko bi se rad mjerio novcem – veliki je broj odrađenih, a neisplaćenih plaća koje sam im (prinudno) poklonila. Kao kruna svega je konstatacija da mi nitko nije ni spominjao ono što sam, više-manje, s ljubavlju za njih odradila. Tako dolazimo do iznimno bitnog trenutka – stvaranja osjećaja da smo prevareni, da nismo prepoznati kao osoba koja je vrijedna priznanja; dakle  stvoreni su uvjeti da se počnemo osjećati kao žrtva, ali ono što je još poraznije to je podrivanje samopouzdanja. S ovakvim bagažom ulazim u brak. Obrazac je isti: spremam stan za cijelu obitelj, odgajam djecu, ljubavnica sam suprugu, radim u vrtu, radim u firmi. Potrebe svoje obitelji sam stavila ispred svojih ne nalazeći vremena za osobno usavršavanje. Ovo stanje otvara ono koje sam ponijela iz doma u kojem sam odrasla. Svakim danom je situacija opterećena novim događajima koji ne idu u smjeru ukidanja ranijeg obrasca već ga potvrđuju, tako da se uz još neke čimbenike stvara izvanredna podloga za poistovjećivanje s osobama sličnih iskustava, što rezultira sažaljenjem i samosažaljenjem, a u konačnici nas uvodi u ponor u kojemu nema samopouzdanja. Sve su češći dani u kojima izgovaramo onu sveprisutnu misao: Ma pusti me danas – u „bedu“ sam. Ne znam razlučiti zašto je to tako.

 Majka sam, a majci je najvažnije njezino potomstvo. Odjednom imamo neodoljivu potrebu da prvo majku pozovemo iz predvorja sudnice i sučimo se s njom. Majčinski princip ljubavi duboko je ukorijenjen u strukturi ženskog principa života. Priznajem svojoj majci: zaslužna je za moj dolazak u ovaj svijet. Pomirenje nalazim u vlastitom priznanju da je nastala situacija međuodnosa zato što nisu ispunjena njena očekivanja, ili nam se toga trenutka tako čini.

Priznajem da sam znala da braća bježe od kuće jer su mislili i osjećali da im je bolje na nekom drugom mjestu, u nekom tuđem domu. Kada su se takve situacije dogodile, osjećala sam se usamljenom, prestrašenom, nevoljenom i suvišnom. Ponekad sam i sama željela pobjeći od neugodnih obiteljskih situacija. Od braće sam naučila kako bježati, lagati i izbjegavati odgovornost, kada se na vrijeme ne vratim kući. Željela sam biti tamo gdje me neće kažnjavati i vrijeđati samo zato što sam tražila da mi se objasni ono što ne znam i ne razumijem. Željela sam biti s onima od kojih sam mogla dobiti savjet kako se u nekim, za mene novim situacijama treba ponašati ili slušati pohvale i zahvalnost za male usluge koje sam im učinila. Kada bi mi drugi ljudi govorili da sam neki posao dobro obavila, silno sam željela da te rečenice izgovaraju moji roditelji. Kao dijete sam sanjala da živim život ovjenčan dobrotom. Nažalost odrasla sam, a da nisam bila u prilici dobrotu često osjetiti, tako da sam je rijetko dijelila drugima. Možda su mi ova iskustva uvjetovala kasnije ponašanje tako da sam u svakoj situaciji koju stvorim očekivala neuspjeh – vrata dobra sam zatvorila, a hrabrosti je manjkalo da ih kasnije otvorim. Na poslu nisam smjela pokucati na šefova vrata bojeći se da ću biti ismijana ili kažnjena gorim poslom. U kući nisam imala hrabrosti pokucati na vrata muževoga srca i u otvorenom razgovoru zamoliti ga za malo više potpore mojim prijedlozima za poboljšanje odnosa u porodici – kada smo i razgovarali njegovo je mišljenje o meni odavalo njegovo nezadovoljstvo mojim postojanjem; izražavao je to ne prihvaćajući komunikaciju samnom i govoreći da on nema što samnom razgovarati. Tada kao udana žena u porodici gubim samopouzdanje, ali me napušta i samopoštovanje. Umjesto vrata dobra, širom sam otvorila vrata ambisa u kojem nema ništa drugo osim nemira.

Živeći takvim načinom života nakon nekog vremena nisam više odgovarala niti dogovarala – ispunjena gorčinom, šutjela sam i radila kako sam znala. Na trenutke sam u svom ponašanju prepoznavala svoju majku, koju na žalost nisam tako vidjela u vrijeme moga djetinjstva.

Kao i ona, tako i ja nemam hrabrosti napraviti odlučujući korak koji bi me vodio putem samoostvarenja jer sam majka, imam djecu, a djeci trebaju oba roditelja. Sada znam – ista je misao, baš kao i mene, moju majku cijeli život zadržala na istom mjestu. Majka me je kao dijete u životu izdala samo četiri puta (sada znam da me nije mogla zaštiti od agresivnog ponašanja moga oca jer ga se i sama bojala), a otac mnogo puta, ne znam broja. O Bože, oprosti mu i neka nađe svoj spokoj ma gdje da jest njegova duša. Kada sam se udala za moga supruga pobjegla sam od straha iz očeve kuće, bila sam uvjerena da ćemo se cijeli život voljeti, da ćemo ostvariti sreću, razumijevanje i poštovanje. Nadala sam se da ću njemu moći ispričati sve sanjane snove moga djetinjstva, da će mi on pomoći da se izvučem iz labirinta po kojem me vode zapisani strahovi, da će me izvući iz ambisa u kojemu je sahranjeno moje samopoštovanje jer sam zadnje položila na oltar njegove ljubavi. Umjesto ispunjenja bračnih očekivanja, kao i ranije, dobila sam poništenje ljubavi i to na način koji ranjava dušu tako da teško može zacijeliti. Sve ove godine koje smo u braku ja njega nisam prestala voljeti. Očekivala sam da će on  jednog dana spoznati moju vrijednost žene, majke, domaćice, kućanice. To se nije dogodilo ni do današnjeg dana. Moja očekivanja su iznevjerena. Ne želim se više nikome dokazivati osim samoj sebi.  Obiteljska ljubav dobila je toliko teških slojeva na sebe da ju ja danas s mnogo napora, tek u naznakama, mogu u svome srcu identificirati. Da nije bilo suza koje su mi često umivale obraze, umrla bih od stida i blata zbog poniženja koja sam kao dijete i žena doživjela. Suze su jednog dana presušile. Ostala sam sa sjetom i sjećanjem, željna ljubavi koju sam cijeli život od nekog drugog očekivala. Moja odluka je konačna. Od ovog trenutka voljet ću sama sebe.

Susjedi su me u djetinjstvu i odrasloj dobi ispitivali što se događa u našoj kući, s tugom sam im odgovarala – nastojala sam nevino  sakriti svoju tešku tugu, posramljenost, neshvaćenost, podsmijeh i nemoć. Bila sam uvjerena da nemam snage niti znanja da bilo što promijenim. Tada sam pognula glavu koju dugi niz godina nisam imala hrabrosti uspraviti – bojala sam se što ću vidjeti. Nisam htjela vidjeti istinu svog potčinjenog položaja. Radi takvog stanja koje je trajalo godinama nisam se usudila odlučno zauzeti za sebe i svoju djecu. Sada ih molim da mi oproste jer sam svoj strah prenijela njima. Nadam se da su iz moga učenja preuzeli toliko koliko im je potrebno da prepoznaju svoj put i zahtjeve koji su pred njima.

Na kraju, bez obzira kakve sam obrasce ponašanja usvojila u djetinjstvu i kojima sam kasnije dodala neke koje sam prihvatila, kretanje po životnom putu na gore opisan način dobrim je dijelom uvjetovano nepoznavanjem principa osnovnih prirodnih, i životnih pravila i znanja koja su mi namijenjena. Na žalost moje iskustvo nije usamljeno, ali ja sam u onoj skupini – rekla bih sretnoj skupini – koja je prepoznala poziv i prihvatila ga, tako da danas imam daleko više pitanja na koja mogu dati odgovore, za razliku od početaka kada je pitanja bilo bezbroj, a niti jedan odgovor.