Pisat ću vam o apsurdnim osjećajnostima koji se u nama rađaju u ovom "globaliziranom" svijetu u kojem je suština ljudskosti izgubila svoju vrijednost. Pitanje što je smisao ljudskog života je staro koliko i filozofija, pitanje koje do današnjih dana nije pronašlo pravi odgovor. Uzrečica "koliko ljudi toliko ćudi" objašnjava taj problem.
Doživljaj apsurda i pitanje smisla života nisu prirodna mogućnost ljudske svijesti, oni su posljedica ljudskog otuđenja od pravoga života.
Albert Camus je u svom djelu "Mit o Sizifu" potakao lavinu razmišljanja o apsurdima.
Mi se danas susrećemo u medijima sa apsurdima u sudskim procesima, sa Haškim apsurdima, sa asurdima hrvatskog turizma, sa apsurdima iranskog rata, američkim , balkanskim, izraelskim apsurdima..........Nabrajanju nema kraja.
Što je apsurd?
Wikiqute. org nam daje nekoliko odgovora na to pitanje.
Albert Camus
"Izvlačim iz apsurda tri zaključka: svoj revolt, svoju slobodu i svoju strast. Samom igrom svijesti pretvaram u životno pravilo ono što je poziv na smrt, tako odbacujem samoubijstvo."
"Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu proisteci odatle . Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja bi trebala nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban." (Apsurdni zidovi)
Julio Cortázar
"Možda živjeti apsurdno da bi se apsurdu učinio kraj, baciti se na sebe svom silinom kako bi se skok završio u naručju drugog. Tako, vrhunac samoće vodi do vrhunca zajedništva, do velike obmane druženja sa bližnjim, do usamljenog čovjeka u dvorani ogledala i odjeka" (Školice)
Oscar Wilde
"Apsurdno je dijeliti ljude na dobre i zle. Oni su ili zanimljivi ili dosadni."
To još uvijek ne objašnjava što je uistinu apsurd jer ga svatko drugačije doživljava.
Možda je apsurd upravo to da je čovjek jedino biće koje odbija biti ono što uistinu jeste ili čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.
Camus je rekao "Naučio sam, da tako kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka."
Taj trenutak je moj najapsurdniji doživljaj, ali mi u isto vrijeme potvrđuje i moje postojanje u ovom svijetu punom apsurda.
Prisjećam se Camusovog Kaligule i misli se same od sebe slažu u mojoj glavi.
"Hereja: Treba braniti svijet ako želimo u njemu živjeti!
Kaligula: Ne trudi se... Svijet je nevažan! Onaj koji to uviđa zadobija slobodu. Mrzim vas jer niste slobodni! Vi koji vrlinu prodajete a sanjate o sigurnosti kao što devojka sanja o ljubavi, vi koji ćete umrijeti u strahu ne znajući da ste lagali cijelog života... "
Tada zaključujem da je čovjek u svijetu bez iluzija stranac, a da uspijeh ne dolazi sam po sebi, za njega se treba izboriti.
Jedan od apsurda je i da je veličina čovjeka u njegovoj odluci da bude jači od svoje sudbine.
Apsurdnost trenutka
Pokret je osnova našega života, prvim se rađamo a zadnjim umiremo. To su dva presudna trenutka svakog živog bića, a između se proteže dugačka rijeka trenutaka koji se, mislimo mi, jednostavno događaju a mi nismo svjesni da ih stvaramo svojim pokretima.
Našoj svjesnoj spoznaji ostaje nešto skriveno, a to nešto je i u znanosti još uvijek neodovoljno shvatljivo. To je naša nemogućnost spoznaje prelaza naše pasivne izručenosti vremenu u aktivno stvaranje vremena. Mi smo, kao bića koja čuju, vide i spoznaju ovisni o međusobnom djelovanju naših osjetila, našega mozga i univerzuma umno-osjećanog u nama. Za nas su neosjetljivi procesi između mozga i osjetila uzrok da pasivno, slično radiju, televiziji ili compjuteru primamo i registriramo podražaje iz okoline, bez mogućnosti aktivnog sudjelovanja ili kontrole njihovog ulaženja u našu svijesnu spoznaju.Ta izručenost našoj unutarnjoj građi se mijenja u trenutku svjesnog reagiranja na vanjski podražaj. Iako to neosjećamo mi u tom trenu postajemo aktivni sudionici u tijeku vremena. Sam trenutak aktivne odluke, spoznaja podražaja je također ograničena vremenskim intervalom koji kao da je, nevidljivom rukom nekog čarobnjaka, programiran u našem mozgu. Taj trenutak je od strane neurofiziologa izmjeren konvencionalnim metodama i traje oko tri sekunde.To je takozvani alkemijski treptaj oka, koji je doista neponovljiv. Trenutak do trenutka, tisuće, milijarde takvih aktivnih, ali neponovljivih trenutaka čine rijeku vremena koja teče u nepovrat.
Apsurdnost pokreta
Sjedim pred video rekorderom i gledam film snimljen bez pravog osvijetljenja. Moj mozak mi pomaže da na tamnom zaslonu vidim svijetle točke i prepoznajem da su to ljudski zglobovi u pokretu. U mojim moždanim vijugama se isprepliće znanje i pamćenje, točkice dobijaju dimenzije i ja misaono ulazim u njihovu dubinu. Pred mojim očima se odigrava ples zglobova i ja vidim hod, trčanje, mahanje rukom, prepoznajem zagrljaj, bol u kralježnici, a onda odjednom u tom mnoštvu svjetlećih zglobova, prepoznajem svoj pokret. Vidim kako u tami tog prostora sjedim, ustajem i krećem u tamu.
"To je moj korak i to je moja kralježnica u svojoj spiralnoj dinamici." misao me upozorava na ono što gledam iako neznam kako sam dospjela u ovaj čudesan film pokreta bez tijela. Zaustavljen filmskom kamerom u nekom meni nepoznatom danu, moj pokret ipak odaje sve moje namjere toga vremena. Prepoznajem i u tuđim pokretima misli onih koji ih izvode. U mojim moždanim vijugama se sklopke umnožavaju, zrcalni neuroni blješte sjećanjima i ja u tami televizora polako prepoznajem trenutke u kojima su ti pokreti izvođeni. Pred mojim očima se tim pokretnim svjetlosnim točkama odigrava scenario nastajanja moje teorije o umijeću svakodnevnog pokreta. Naš tadašnji učitelj nas je snimao tajnom kamerom i ovjekovječio naše pokušaje u dokazivanju nemogućeg mogućim. Dozvolivši vremenu da prođe i da mi zaboravimo taj davni dan on nam je tek sada poslao, tehnički dotjerano, svjedočanstvo njegovih tvrdnji.
"U vašim mozgovima se događa puno više od onoga što vi uistinu osjećate i spoznajete. Dok čitate neku zanimljivu knjigu vaš mozak producira film koji vi nesvjesno, ali istovremeno gledate vašim unutarnjim očima." govorio je tiho i polako da bi nam dao vremena da osjetimo slike njegovih riječi u našim glavama.
"Odkuda dolazi ovo svijetlo kojim vidim vaše riječi?" upitah ga da razbijem tišinu kojom nam je omogućio da sredimo novonastali osjećaj u sebi.
"To što ti sada osjećaš će možda jednoga dana biofizika uistinu moći objasniti. Sada se zna samo toliko da tvoje misli i tvoje iskustveno znanje o potrebi svjetla za nastajanje slika, stvaraju u tvojoj glavi i spoznaju svijetla. Tvoje misli nastaju posebnim frekventnim spektrima u tvom živčanom sustavu i one same postaju izvorom tvog unutarnjeg svijetla."
"Dakle, za nas nisu samo naše oči izvori svijetla."
"Goethe je pisao da su naše oči sunca koja nam svijetle, ali mi danas znamo da bez mozga mi očima nebi vidjeli sunce."
"Moje unutarnje oči su sunce koje obasjava moje misli i pretvara ih u slike. To je "oblik opasnog" razmišljanja o kojem sam čitala u početcima filozofije i razvoju kršćanstva." nastavih učiteljevu misao.
"Da, to je oblik duhovne gimnastike, ono snažno u tebi i nedjeljivo od tebe. Ti tvojim intelektualnim fitnesom ostvaruješ svijest o onome očemu razmišljaš." odgovori mi mirno učitelj pojednostavljujući teorije iz neurofiziologije.
Manu propria kineziterapija
Upravo ti apsurdi trenutka i pokreta su meni pokrenuli "mašineriju" razmišljanja iz koje se iskristalizirala ideja i prešla u moj novi koncept.
Da, upravo ti apsurdi, koji još uvijek u znanosti nisu pronašli konačna objašnjenja, su me uveli u beskrajni univerzum umno- osjetilno- osjećajnog u meni i ja sam počela tražiti načine kako da ideju pretvorim u metodu koju bih mogla nazvati i mojom filozofijom apsurda.
Manu propria kineziterapija je izrasla iz apsurdnosti činjenice da je pokret naš život, a upravo "taj pokret" je uzrokom ponekad nesnosnih bolova u tijelu. Živjeti taj apsud znači sudjelovati u životu i pokretom težiti ka oslobađanju od bolova je moja filozofija pokreta koja je proizašla iz Camusove filozofije apsurda, Damasiove znanstvene filozofije o nastajanju osjećaja, promjene paradigme u prirodnim znanostima i moje ljubavi prema pacijentima i kineziterapiji.
Doživljaj apsurda i pitanje smisla života nisu prirodna mogućnost ljudske svijesti, oni su posljedica ljudskog otuđenja od pravoga života.
Albert Camus je u svom djelu "Mit o Sizifu" potakao lavinu razmišljanja o apsurdima.
Mi se danas susrećemo u medijima sa apsurdima u sudskim procesima, sa Haškim apsurdima, sa asurdima hrvatskog turizma, sa apsurdima iranskog rata, američkim , balkanskim, izraelskim apsurdima..........Nabrajanju nema kraja.
Što je apsurd?
Wikiqute. org nam daje nekoliko odgovora na to pitanje.
Albert Camus
"Izvlačim iz apsurda tri zaključka: svoj revolt, svoju slobodu i svoju strast. Samom igrom svijesti pretvaram u životno pravilo ono što je poziv na smrt, tako odbacujem samoubijstvo."
"Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu proisteci odatle . Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja bi trebala nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban." (Apsurdni zidovi)
Julio Cortázar
"Možda živjeti apsurdno da bi se apsurdu učinio kraj, baciti se na sebe svom silinom kako bi se skok završio u naručju drugog. Tako, vrhunac samoće vodi do vrhunca zajedništva, do velike obmane druženja sa bližnjim, do usamljenog čovjeka u dvorani ogledala i odjeka" (Školice)
Oscar Wilde
"Apsurdno je dijeliti ljude na dobre i zle. Oni su ili zanimljivi ili dosadni."
To još uvijek ne objašnjava što je uistinu apsurd jer ga svatko drugačije doživljava.
Možda je apsurd upravo to da je čovjek jedino biće koje odbija biti ono što uistinu jeste ili čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.
Camus je rekao "Naučio sam, da tako kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka."
Taj trenutak je moj najapsurdniji doživljaj, ali mi u isto vrijeme potvrđuje i moje postojanje u ovom svijetu punom apsurda.
Prisjećam se Camusovog Kaligule i misli se same od sebe slažu u mojoj glavi.
"Hereja: Treba braniti svijet ako želimo u njemu živjeti!
Kaligula: Ne trudi se... Svijet je nevažan! Onaj koji to uviđa zadobija slobodu. Mrzim vas jer niste slobodni! Vi koji vrlinu prodajete a sanjate o sigurnosti kao što devojka sanja o ljubavi, vi koji ćete umrijeti u strahu ne znajući da ste lagali cijelog života... "
Tada zaključujem da je čovjek u svijetu bez iluzija stranac, a da uspijeh ne dolazi sam po sebi, za njega se treba izboriti.
Jedan od apsurda je i da je veličina čovjeka u njegovoj odluci da bude jači od svoje sudbine.
Apsurdnost trenutka
Pokret je osnova našega života, prvim se rađamo a zadnjim umiremo. To su dva presudna trenutka svakog živog bića, a između se proteže dugačka rijeka trenutaka koji se, mislimo mi, jednostavno događaju a mi nismo svjesni da ih stvaramo svojim pokretima.
Našoj svjesnoj spoznaji ostaje nešto skriveno, a to nešto je i u znanosti još uvijek neodovoljno shvatljivo. To je naša nemogućnost spoznaje prelaza naše pasivne izručenosti vremenu u aktivno stvaranje vremena. Mi smo, kao bića koja čuju, vide i spoznaju ovisni o međusobnom djelovanju naših osjetila, našega mozga i univerzuma umno-osjećanog u nama. Za nas su neosjetljivi procesi između mozga i osjetila uzrok da pasivno, slično radiju, televiziji ili compjuteru primamo i registriramo podražaje iz okoline, bez mogućnosti aktivnog sudjelovanja ili kontrole njihovog ulaženja u našu svijesnu spoznaju.Ta izručenost našoj unutarnjoj građi se mijenja u trenutku svjesnog reagiranja na vanjski podražaj. Iako to neosjećamo mi u tom trenu postajemo aktivni sudionici u tijeku vremena. Sam trenutak aktivne odluke, spoznaja podražaja je također ograničena vremenskim intervalom koji kao da je, nevidljivom rukom nekog čarobnjaka, programiran u našem mozgu. Taj trenutak je od strane neurofiziologa izmjeren konvencionalnim metodama i traje oko tri sekunde.To je takozvani alkemijski treptaj oka, koji je doista neponovljiv. Trenutak do trenutka, tisuće, milijarde takvih aktivnih, ali neponovljivih trenutaka čine rijeku vremena koja teče u nepovrat.
Apsurdnost pokreta
Sjedim pred video rekorderom i gledam film snimljen bez pravog osvijetljenja. Moj mozak mi pomaže da na tamnom zaslonu vidim svijetle točke i prepoznajem da su to ljudski zglobovi u pokretu. U mojim moždanim vijugama se isprepliće znanje i pamćenje, točkice dobijaju dimenzije i ja misaono ulazim u njihovu dubinu. Pred mojim očima se odigrava ples zglobova i ja vidim hod, trčanje, mahanje rukom, prepoznajem zagrljaj, bol u kralježnici, a onda odjednom u tom mnoštvu svjetlećih zglobova, prepoznajem svoj pokret. Vidim kako u tami tog prostora sjedim, ustajem i krećem u tamu.
"To je moj korak i to je moja kralježnica u svojoj spiralnoj dinamici." misao me upozorava na ono što gledam iako neznam kako sam dospjela u ovaj čudesan film pokreta bez tijela. Zaustavljen filmskom kamerom u nekom meni nepoznatom danu, moj pokret ipak odaje sve moje namjere toga vremena. Prepoznajem i u tuđim pokretima misli onih koji ih izvode. U mojim moždanim vijugama se sklopke umnožavaju, zrcalni neuroni blješte sjećanjima i ja u tami televizora polako prepoznajem trenutke u kojima su ti pokreti izvođeni. Pred mojim očima se tim pokretnim svjetlosnim točkama odigrava scenario nastajanja moje teorije o umijeću svakodnevnog pokreta. Naš tadašnji učitelj nas je snimao tajnom kamerom i ovjekovječio naše pokušaje u dokazivanju nemogućeg mogućim. Dozvolivši vremenu da prođe i da mi zaboravimo taj davni dan on nam je tek sada poslao, tehnički dotjerano, svjedočanstvo njegovih tvrdnji.
"U vašim mozgovima se događa puno više od onoga što vi uistinu osjećate i spoznajete. Dok čitate neku zanimljivu knjigu vaš mozak producira film koji vi nesvjesno, ali istovremeno gledate vašim unutarnjim očima." govorio je tiho i polako da bi nam dao vremena da osjetimo slike njegovih riječi u našim glavama.
"Odkuda dolazi ovo svijetlo kojim vidim vaše riječi?" upitah ga da razbijem tišinu kojom nam je omogućio da sredimo novonastali osjećaj u sebi.
"To što ti sada osjećaš će možda jednoga dana biofizika uistinu moći objasniti. Sada se zna samo toliko da tvoje misli i tvoje iskustveno znanje o potrebi svjetla za nastajanje slika, stvaraju u tvojoj glavi i spoznaju svijetla. Tvoje misli nastaju posebnim frekventnim spektrima u tvom živčanom sustavu i one same postaju izvorom tvog unutarnjeg svijetla."
"Dakle, za nas nisu samo naše oči izvori svijetla."
"Goethe je pisao da su naše oči sunca koja nam svijetle, ali mi danas znamo da bez mozga mi očima nebi vidjeli sunce."
"Moje unutarnje oči su sunce koje obasjava moje misli i pretvara ih u slike. To je "oblik opasnog" razmišljanja o kojem sam čitala u početcima filozofije i razvoju kršćanstva." nastavih učiteljevu misao.
"Da, to je oblik duhovne gimnastike, ono snažno u tebi i nedjeljivo od tebe. Ti tvojim intelektualnim fitnesom ostvaruješ svijest o onome očemu razmišljaš." odgovori mi mirno učitelj pojednostavljujući teorije iz neurofiziologije.
Manu propria kineziterapija
Upravo ti apsurdi trenutka i pokreta su meni pokrenuli "mašineriju" razmišljanja iz koje se iskristalizirala ideja i prešla u moj novi koncept.
Da, upravo ti apsurdi, koji još uvijek u znanosti nisu pronašli konačna objašnjenja, su me uveli u beskrajni univerzum umno- osjetilno- osjećajnog u meni i ja sam počela tražiti načine kako da ideju pretvorim u metodu koju bih mogla nazvati i mojom filozofijom apsurda.
Manu propria kineziterapija je izrasla iz apsurdnosti činjenice da je pokret naš život, a upravo "taj pokret" je uzrokom ponekad nesnosnih bolova u tijelu. Živjeti taj apsud znači sudjelovati u životu i pokretom težiti ka oslobađanju od bolova je moja filozofija pokreta koja je proizašla iz Camusove filozofije apsurda, Damasiove znanstvene filozofije o nastajanju osjećaja, promjene paradigme u prirodnim znanostima i moje ljubavi prema pacijentima i kineziterapiji.
bglavac
irida
edin.kecanovic
