"Ostanite mi zemlji vjerni, moja braćo, ostanite vjerni snagom vaše kreposti. Ljubav koju poklanjate i vaša svjesna spoznaja služe smislu zemaljskog života. Molim i preklinjem vas, nemojte napuštati zemaljsku stvarnost i nesmotreno leteći u visine udarati o zidove vječnosti. Ah, uvijek je bilo previše izgubljene kreposti" očuh djedov glas.

 

"Tek onda kada drvo rastući pusti u zemlju duboke korijenje, može krošnjom treperiti i sezati ka suncu." odgovrih mu kao što sam to činila u mladosti

" Što se više povežem sa stvarnim životom to ću moći više sanjati. San nije suprotnost javi, nego prijatelji i moje zajedništvo."

"Ako se nekome, koji nije nikada ronio u uzburkanom moru i nikada nije, u vrijeme pasjih vrućina, bio istiski žedan, kažem riječ voda to za njega tada ostaje samo prazna riječ. Smisao riječi svjetlost može shvatiti tek onaj koji je stajao pod golim suncem u zenitu, kada njegovi zlatni zraci sve drugo izbljeđuju i zasjenjuju. Isto tako da bi shvatili simbole i poruke iz filozofije, moramo osjetiti okuse i mirise, vidjeti sve boje zemaljskog života." odgovori mi djedov glas.

 

"Znači li to da sada poslije ovog putovanja zlatnim rezom mogu bolje spoznati ono što nazivam životom?"  upitah.

 

"Vratite uništenu krepost zemlji, vratite ju tijelu i životu. Ona će dati smisao zemaljskom životu, ljudski smisao." glas istine nastavi citirati Niztschea.

 

"Tako je govorio Zarathustra, ali još uvijek je teško pronaći put kojim bi trebali  krenuti da to doista ostvarimo. Ovdje u ovom snu sve izgleda dohvatljivo i lako. Što će se dogoditi kada se uistinu vratimo trenutku?" upitah misao koja je lebdjela u trenutku 

"Prije svega moraš shvatiti da je smisao života u tebi samoj, upravo u onoj točki koju si sama otkrila, u točki tvog prividnog mira." djed je govorio mirno ali odrešito.

"Smisao je u čovjeku samom, smisao je u zemaljskom životu jer ga je stvoritelj tu spustio i sakrio, kao što je sakrio jezgru badema ili lješnjaka u ljusku. Stostruko je krepost već protjerana iz života, ostavljajući u našim tijelima samo ludilo za snom. Stostruko se krepost iskušala i ponovo izgubila u vjerovanju u nešto još neobjašnjeno. Čovjek je do sada bio neuspjeli pokušaj njenog utjelovljenja." odgovorih ne shvaćajući uistinu što govorim.

 

"Tko je po tvom mišljenju stvoritelj?" djed mi postavi još jednom ono isto davno pitanje

"On je energija koju smo poetski nazvali ljubav. On je pjesma nad pjesmama, ljepota svitanja, uzdah vjetra u sutonu, zvijezda koju tek sanjamo jer je svjetlost te daleke zvijezde još uvijek samo na putu ka nama."

"Što je sa inkarnacijom?" ustraje djed

"Misliš li na njenu mistiku ili na ono što je ljudski um smislio o njoj? On je rođen kao čovjek da bi kao Bog opraštao grijehe koje mi, da njega nije bilo ne bi ni činili. No ti  svojim pitanjem otvaraš novo poglavlje u mom vjerovanju i ono se opet povezuje sa znanjem. Tu se radi o tajnama prirode i filozofiji prirodnih znanosti koje su nam već davno počele otkrivati misteriju početka. "

 

"Ti mi govoriš o energiji i tako pobijaš postojanje materije, ali nemoj nikada napustiti more sumnje i dvoumljenja, pronađi kompas na pučini dosadašnjeg neznanja, da bi uistinu uplovila u luku spoznaje." djedov glas je postajao simfonija univerzuma.

"Nalazim se na uzburkanom oceanu i uz pomoć napisanog tražim odgovore na tisućljetna pitanja. Rekao si  da osjećaš sumnju u mojim mislima, sumnju koja gasi moje unutarnje svijetlo, ali ti si me naučio da onaj koji si prestane postavljati pitanja, taj prestaje živjeti.

Iz beskonačnog i nemjerljivog oceana novih ideja poželim katkada uploviti u luku vjerovanja i na kopnu dogmi mirno živjeti, ali onda me obuzme čežnja za novim spoznajama i ja ostajem vječni morepolovac u ostavštini naše prošlosti koja nam tek najavljuje budućnost."odgovorih mu Nietzcheanski.

"Mnogi, slični tebi, su se kao brodolomci vratili u okrilje apsolutnosti njegovog postojanja."odgovori mi djed tužno

"Dok znanost pobija apsolutnost, čini  mi se da je dosadašnja filozofija slična kuli Babilonskoj, koja se uzdiže i želi dostići carstvo nebesko, a na zemlji se brkaju ljudske misli i postaju očajni, neutješni rezultat mudrosti."

"Onda mi objasni tajnovitosti prirode." pitanjem me poticao na razmišljanje

"Priroda sa svojim zakonima i još neotkrivenim tajnama je izazov za ljudski um, ona ga jednostavno uvlači i u pokušaje traženja dokaza o egzistenciji svevišnjega. Adam se i zbog toga rodio. Onaj tko je predan prirodi, taj je u toj predanosti bliže istini. Ako se Adam rodio da prirodi  podari čistoću, mladost i djevičanski sjaj, ja želim osjetiti zemlju u svoj njenoj čistoći, njenoj mladosti i djevičanskom sjaju. Želim planetu vratiti na početak sna, na izvor prvog pokreta, u raj bez prvog grijeha i bez kasnije nastalih strahova. Želim osjetiti zov iz njene dubine, čuti eho njenih želja, biti njena tajna stvarnost u srcu egzistencije, inkarnacija u trenutku rađanja svjetla. Plava ljepotica je za čovjeka trebala postati ljubav, rađanje i sloboda, bez početka i kraja, jer čovjek je zbog nje postao čovjek, on je zbog nje tu, ona je u njemu, jer čovjek se kao i ona u njegovom najdubljem sam stvara i potvrđuje." rekoh pobjedonosno.

"Nemoj nikada zaboraviti da postoji tisuću još neotkrivenih staza ka vječnosti, tisuće neotkrivenih bolesti koje uništavaju san, niti da je još uvijek najtajnovitija priroda ljudske misli i sam čovjek kao centar svijeta, kao vječni promatrač misterije početka. Jedino on može stvarati institute za otkrivanje tih bolesti i ozdravljenje sna, a planeta, na kojoj živi, je jedino mjesto u univerzumu gdje može to i ostvariti." mirno mi odgovori djed.

 

"Ovdje, samo ovdje gdje sam rođena, živim u zajedništvu s onim što je rođeno, što  raste i umire u tišini ove prirode. Berući voće sa drva spoznaje čovjek je spoznao i svoju prolaznost. Uvjerena sam da je moje zajedništvo s prirodom neusporedivo i nezamjenjivo i da ništa što je ljudskom rukom stvoreno, ni najplemenitija umjetnička djela pred kojima se klanjamo i koja molimo, nemogu zamjeniti ovaj život u sjedinjenju s prirodom." rekoh sjećajući otkrivanja zagonetke ljepote.

 

"Vrati se životu, ali nemoj nikada zaboraviti san. Uđi u svijet vesele znanosti koja će te, ako uđeš otvorena srca, odvesti na izvor spoznaje." još jednom me pouči djedova misao.

 

"Spoznaja je ipak još neotkriveni metasvijet."

"Postani poslanik mira i spokoja pobratimi lica u univerzumu. Zatvori zauvijek ona vrata iza kojih vodi put istočno od raja." djed se smješio zagonetno.

"To je već pokušao Tin Ujević, najbolji pjesnik našeg stoljeća i nije u tome uspio."

"Ne boj se! Nisi sama! ima i drugih nego ti

koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.

I ono sve što ti bje, ču i što sni

gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive!" djed mi odrecitira prve stihove Tinove pjesme.

 

"Kako ću prepoznati one koji žele isto što i ja?" upitah.

Djed nastavi,

"Mi smo svi prešli iste putove u mraku,

mi smo svi jednako lutali u znaku

traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.

I pamti da je tako od prastarih vremena.

I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,

kao djeca što ne znaju još ni svojih imena." djed zašuti očekujući moj odgovor.

 

"Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi

dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,

u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,

pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?" upitah ga stihom iz iste pjesme.

 

"Ovdje u svijetu mira i spokoja, moje se zvjezdano tijelo isprepliće s tijelima onih koji su mi sudili i s onima koji su me kažnjavali. Susreo sam misli moga brata koji me je izdao i osjetio zvjezdano tijelo žene koju sam kao mladić iznevjerio, ali uprkost tomu, jedino što ovdje osjećam je ljubav i spokoj. Ovdje u ovom svijetu više nema strahova, nema mržnje, tu su uistinu sve misli isprepletene u jednu jedinu energiju, ljubav." začuh smjeh u njegovom glasu.

"I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,

i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.

I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,

i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju

da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,

a naša krv, i poraz svih , u klanju,

opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,

no vrlo srećno za očajničku sreću,

da svi smo isti u zloći i radosti,

i da nam breme kobi počiva na pleću."

 

"To znači da bi mi već ovdje na planeti trebali sjediniti misli i zaboraviti različitost u tijelima i izgledima, prepoznati sve protege kojima smo obdareni i već ovdje naučiti upravljati svojim zvjezdanim tijelom." tek sada shvatih poruku iz davno pročitane pjesme.

 

"Ljubav je satkana od najsitnijih struna naše svijesti, isprepletena bezbrojnim dimenzijama, ona je jedina energija koja spaja mikro i makro svijet. Ljubav je metasvijet, ona je most između tebe i mene, jedina protega u kojoj susrećeš sebe i univerzum." njegov glas mi potvrdi odluku koju sam donijela u radionici "svjest o pokretu".

 

"Onda mi ispričaj jednu ljubavnu priču koja ne potsjeća na jeftine susrete u trenutku zanosa, priču u kojoj je glavna junakinja ljubav, a da u njoj nema muškarca i žene, priču bez intriga, zapleta i sretnog završetka." upitah njegovu sliku u mojoj svijesti.

Djedov osmijeh je postao još ljepši.