Dianoetika, umijeće razmišljanja, uzburkava u meni energiju i ja pretvaram doživljaje umjetničkih djela u moju ideju o manu propria pokretu. Povezujući dianoetiku i manu propria pokret sa izrekom "Svaki čovjek je kovač svoje sreće" ja pokušavam u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u čovjeku probuditi zatomljene potencijale kreativnosti i uvesti ga u svijet njegove spiralne dinamike, osnove njegovog postojanja.

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima, je tvrdnja koja mnoge uznemiruje, a tvrdnja pokret je najkompliciraniji oblik misaone energije mnoge zbunjuje.

Ljudski pokret je umjetničko djelo koje proizlazi iz univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog svakoga od nas, je tvrdnja kojom ja u mojoj knjizi "Umijeće svakodnevnog pokreta" pozivam čovjeka da spozna početke svojih pokreta, da probudi svoje uspavane mogućnosti, da stvara svoje misaone slike pokreta i postane "umjetnikom", stvoriteljem svojih pokreta.

Svaki naš pokret u svom nastajanju slijedi zakone iz kojih se razvio prvi pokret. Manu propria pokret je primum mobile, actus purus, prvi trenutak, treptaj prirode, treptaj koji je u sebi sjedinio sve zakone, sve geometrijske likove i sva geometrijaska tijela i izrastao u život.

Prije nego se upustim u tumačenje dianoetičkog razmišljanja o manu propria pokretu, kružnici, krugu, kugli, i kvadratu evo nekoliko svima vama dobro poznatih definicija:
Manu propria znači vlastoručno. U ovom kontekstu pozivam čitaoca da uzme svoju sudbinu u svoje ruke.
Kružnica je skup svih točaka u ravnini jednako udaljenih od središta. Geometrijski lik omeđen kružnicom zove se krug.
Krug je dio ravnine definiran kao skup točaka omeđen kružnicom.
Kugla je skup svih točaka prostora čija je udaljenost od središta O manja ili jednaka polumjeru R. Omeđena je sferom polumjera R, tj. skupom točaka prostora čija je udaljenost od središta jednaka R.
Kvadrat je četverokut s četiri sukladna prava kuta i četiri sukladne stranice. Sve 4 stranice su mu jednake duljine, nasuprotne stranice su mu paralelne, a dijagonale su mu jednake te se prepolavljaju i sijeku pod pravim kutem.

Studirajući geometriju prostora ljudskog tijela i iz nje proizašlu geometriju pokreta stvarala sam si misaone slike kružnice, kugle, kvadrata i zlaćane spirale proizašle iz zakona zlatnoga reza.

Dinamička zlaćana spirala, na sebi svojstven način, sjedinjuje te geometrijske oblike u cjelinu nazvanu čovjek.

Kružnica i kugla su me uvijek fascinirale skladom svojih, u mom misaono- osjećajno umu, ucrtanih tragova. Kružnica je geometrijski lik, a kugla je geometrijsko tijelo.

Krug je za mene nekako uvijek bio izvan tog poimanja, misao o krugu me više uvodila u filozofiju i ja sam počinjala razmišljati drugačije.
Krug prijatelja, krug snova, krug djelovanja, krug ljubavi.
Ulazila sam u krug vremena, zadržavala se u misaonom krugu o nečemu važnom, ali kružnica je za mene bila osnova iz koje sam spoznavala geometriju tijela i pokreta, u njenom obliku sam se sretala sa odnosom zlatnog reza u mojoj misaonoj kružnici se ocrtavala zlaćana spirala.

Studirala sam skice Leonarda da Vincia. Vitruvijev čovjek mi se prezentirao u svoj svojoj ljepoti. Zatvorivši ga u kružnicu i kvadrat, Leonardo je skiciranim pokretima Vitruvijeva čovjeka, učino matematički nemoguće mogućim.

On je dinamikom svoje misaono- osjećajne energije i skiciranim pokretom Vitruvievog čovjeka kvadrirao kružnicu.

Kružnicu, kuglu i kvadrat srećemo u umjetnosti, divimo se umjetnikovom izrazu. Kod mene se vjerovatno radi o profesionalnoj deformaciji jer svaki puta kada promatram sliku ili skulpturu nekog umjetnika ja svoj osobni doživljaj umjetničkog djela misaono pretvaram u djelove ljudskoga tijela i njegove pokrete.

Poslije Leonarda da Vincija je Albrecht Dürer, matematičar i slikar u svojim skicama ostavio svjedočanstva da su njegova djela nastajala iz njegove spoznaje o postojanju zakona zlatnoga reza i iz njega proizašle dinamčke zlaćane spirale.
"Zadao je sebi misiju da posveti umjetnika iznad obrtnika, pa čak i filozofa. Budući da se činilo kako je matematička infrastruktura učinila astronomiju i muziku božanstvenima i dijelovima quadriviuma (viša podjela umjetnosti u Srednjem vijeku, sastojala se od geometrije, astronomije, aritmetike i muzike), Dürer je pokušao konstruirati matematičke temelje za likovnu umjetnost, nastavljajući Leonardov trud. Ptolomej je pružio matematičke temelje za astronomiju, a Arhimed za muziku; Dürer je to želio napraviti za likovnu umjetnost. Njegova projekcijska geometrija i njegove tabele tjelesnih proporcija bili su dio toga projekta." ovo razmišljanje o Düreru i njegovom djelu sam pronašla na portalu "Hermetizam"

Promatrajući Dürerovu grafiku Melancolija I, pričinja mi se da je on penjući se ljestvama prekoračio granicu shvaćanja o kružnici, kugli i magičnom kvadratu i slijedio zlaćanu spiralu svojih misli i osjećaja. Albrecht Dürer je tom grafikom povezao univerzum misaono- osjetlino- osjećajnog u čovjeku sa geometrijskim likovima i sferama svemira te mene kao promatrača izjednačio sa svemirom.
Komentirajući tu sliku u Jungovu djelu "Čovjek i njegovi simboli" A. Jaffe nas upozorava na Jungovu tvrdnju da se kružnica kao sjedinjavajući simbol sadržaja javlja u umjetnosti, u snovima, u vizijama. Susrećemo je onda ''kada postoji potreba da se izrazi ono što misao ne može misliti, ili što se samo sluti, ili osjeća''.

Na slici francuskog nadrealista Renea Magrittea "Ljudski uvjet II" vidimo sliku unutar slike. Ja bih tu sliku nazvala "Univerzum slikareva uma" jer me ta slika podsjeća na univerzum moga uma u kojem se preslikava priroda koju promatram.

Promatram Magrrittea- ovu sliku, uspoređujem ju sa misaonom slikom u mojoj glavi i osjećam razliku u dinamici.
Slika u mojoj glavi nastaje dianoetikom, snagom moje misaono- osjećajne energije, ona je moj doživljaj, djelo moga mozga i uma. Da sada pokušam objasniti moju misaonu sliku prirode sigurno ju ne bih uspjela predstaviti u svoj njenoj dinamici.
Slikarska umjetnost je čudesno djelo univerzuma misaono- osjećajnog svakog umjetnika. Slika nam uvijek u potpunosti dočarava ono što je umjetnik vidio svojim unutarnjim okom, što je čuo svojim unutarnjim uhom, omirisao, dotaknuo.

Magritteova slika je živa, ona je odraz njegove misaono- osjećajne dinamike.
Kao cjelina slika prikazuje slikarevu radnu sobu s polukružnim prozorom kroz koji se vidi pejsaž. Promatram sliku i pričinja mi se da ulazim u to savršenstvo prostora. Kružnica i kvadrat se sjedinjuju u mojoj viziji, dva geometrijska lika se gube i sjedinjuju, jedan drugog nadopunjuju, te dvije različitosti postaju moj doživljaj slike.
U sobi se nalazi štafelaj, a na njemu kvadrat i slika onoga što umjetnik vidi kroz prozor. Tako slika kao cjelina prikazuje samu sebe, sliku na slici, sliku kao jedan svoj dio.

Slika na slici zaklanja jedan dio polukružnog prozora, prekida ravnu liniju otvora i pretvara ga u mojoj spoznaji u kružnicu, a slikom skriven dio pejsaža se zrcali u slici samoj. Zrcaljenje prirode je toliko stvarno da ga ne razlikujem od prirode koju vidim kroz nacrtani prozor. Slika u slici nestaje iz moje spoznaje i pejsaž postaje dio prostora u kojem se promatrajući sliku nalazim.
Vizija umjetnika se sjedinjuje s mojim doživljajem prostora i moj cijeli doživljaj dobija perspektivu. U dubini moje svijesti izrasta umjetnikov prostor i moja misaono- osjećajna energija sjedinjuje harmoniju kružnice i magiju kvadrata i izjednačuje ih.
Ja mogu dianoetikom, umjećem razmišljanja, moje misli pretvarati u dinamiku spoznaje i kvadrirati kružnicu, a kvadrat mogu dinamikom naslikanog pejsaža pretvarati u ideokinetičku, misaonu sliku kugle.

Drvo koje dominira slikom i pejsažom, postaje moje misaono drvo spoznaje o umjetnikovoj viziji zaobljenog horizonta koji mi dokazuje da je kugla osnova harmonije našeg postojanja u univerzumu, i da mi svojim postojanjem tu prozirnu nevidljivu kuglu stvaramo.

Kod da Vincija, Dürera i Magrittea kružnica, kugla i kvadrat nisu samo simboli nedohvatljivog već doživljaj i izražaj koji se ne gleda nego osjeća. Taj izražaj umjetnikova doživljaja nas, za nas nesvijesno, uvodi u svijet dianoetike i mi počinjemo njihova djela osjećati, o njima razmišljati i promišljati.
Umjetnici u svojim djelima sjedinjuju znanost i filozofiju sa svojim talentom i slijedeći svoju viziju prikazuju nam kružnicu tako da ona prelazi granice geometrijskog lika i postaje sve što jest, a slika sama unutar te virtualne kružnice biva vidljiva i živa. Uz da Vincijeve skice, Magritteove i Dürerove slike ima još bezbroj umjetničkih djela na kojima se kružnica pojavljuje u vezi s kvadratom.
Mi sami promatrajući prirodu ne razmišljamo o savršenosti geometrije njenih prostora, ne uspoređujemo svoje tijelo s njom, ne razmišljamo o zakonu iz kojieg se priroda i mi u njoj razvili. Prirodu, pejsaže i savršeno oblikovana tijela na slikama umjetnika mi doživljavamo kao nešto lijepo i divimo se tome.
Kružnica i kvadrat su skoro uvijek prisutni u prikazivanju harmonije, ali oni ne moraju biti uvijek slika, oni su ponekad geometrijska apstrakcija, a ponekad je to zrcalo naše svijesti u kojem se zrcali ono što ne znamo izreći.

Počevši od da Vincia preko Dürera do današnjih dana kružnica i kvadrat se pojavljuju u našoj svijesti kao svjedočanstva savršenstva zakona zlatnoga reza i iz njega proizašle dinamičke zlaćane spirale. To je zakon u kojem se sjedinjuju simetrija, asimetrija i dinamika života, zakon iz kojeg se sve u prirodi razvilo, zakon koji još uvijek uvjetuje harmoniju života na plavoj planeti i cijelom univerzumu.

Kružnica i kvadrat nas svojim savršenim oblicima još uvijek potiču na razmišljanje o njihovom sjedinjenju u neki novi još uvijek ne odkriveni prirodni zakon kojim bi uistnu matematički dokazali kvadriranje kružnice.

Povjerujemo li u tvrdnju da pokret počinje u glavi, a ne u mišićima,
tada možemo svojim misaonim slikama slijediti zakon zlatnoga reza i iz njega izraslu dinamičku zlaćanu spiralu, svojim pokretima kvadrirati kružnicu i naše svakodnevne pokrete pretvarati u unikatna umjetnička djela.